Povjesničar Vlatko Smiljanić za Narod.hr: Raduje me skori zbornik radova o Starčeviću

Foto: hrstud.unizg.hr

“Iznimno sam zadovoljan održanim znanstvenim skupom o Anti Starčeviću na našemu Fakultetu. Smatram da je njime prikladno obilježena 125. obljetnica smrti, a posebno me raduje zbornik radova sa znanstveno-stručnoga skupa koji organizatori planiraju izdati tijekom ove godine” – rekao je za Narod.hr povjesničar Vlatko Smiljanić.

U petak, 26. veljače, na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu održan je znanstveno-stručni skup povodom 125. obljetnice rođenja dr. Ante Starčevića “Otac Domovine – povijesna ostavština za hrvatsku budućnost”. Tim povodom razgovarali smo s povjesničarem sa Znanstvenog zavoda Fakulteta hrvatskih studija, Vlatkom Smiljanićem.

Vlatko Smiljanić (Virovitica, 1995.) je, zajedno s Veronikom Novoselac s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, na skupu održao izlaganje na temu “Starčevićevo nasljeđe u kontekstu pravaškoga novinstva i političke kulture druge polovice XIX. stoljeća”. Njihovo izlaganje možete pogledati ovdje, a u nastavku donosimo intervju.

> Povjesničar Smiljanić: Starčeviću se ne može osporiti nadimak ‘Otac Domovine’

> Dr. sc. Vukelić za Narod.hr: Starčević je doživljavao hrvatski narod kao spasitelja Europe

Narod.hr: Povjesničar ste koji djeluje u Znanstvenom zavodu Fakulteta hrvatskih studija. Možete li nam se u kratkim crtama predstaviti?

Zovem se Vlatko Smiljanić i magistar sam edukacije povijesti. Radim u Znanstvenome zavodu Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i student sam poslijediplomskoga sveučilišnoga doktorskoga studija Povijesti na istome fakultetu. Područje moga znanstveno-stručnoga interesa su hrvatska moderna i suvremena povijest, povijest institucija, povijest školstva te sustava znanosti i visokoga obrazovanja i povijest Virovitice.

Narod.hr: Prošlog je tjedna na Fakultetu hrvatskih studija održan znanstveno-stručni skup posvećen dr. Anti Starčeviću, na kojem su različiti izlagači s različitih gledišta obrađivali lik i djelo „Oca domovine“. Kako ste, kao član Znanstvenog zavoda Fakulteta, zadovoljni s održanim znanstveno-stručnim skupom? Je li njime prikladno obilježena 125. obljetnica Starčevićeve smrti?

Iznimno sam zadovoljan održanim znanstvenim skupom o Anti Starčeviću na našemu Fakultetu. Smatram da je njime prikladno obilježena 125. obljetnica smrti, a posebno me raduje zbornik radova sa znanstveno-stručnoga skupa koji organizatori planiraju izdati tijekom ove godine. Posljednji znanstveni skup o Ocu Domovine i njegovu djelu održan je prije 25 godina, točnije 18. i 19. travnja 1996. u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od tada, povjesničari su proširili istraživačke vidike i stekli nove znanstvene i stručne spoznaje o Starčevićevu liku i djelu, tako da je i skup, ali i budući zbornik radova pravo historiografsko osvježenje. Posebno me veselila rasprava nakon svake održane sesije na skupu čime je pokazan navlastit interes za Starčevića kao i čitavo razdoblje hrvatske političke, društvene i kulturne povijesti tijekom druge polovice XIX. stoljeća. Zbog protuepidemijskih uvjeta skup na žalost nije mogao biti u cijelosti praćen uživo, no zato veseli više od 200 gledača i slušača skupa daljinu.

“U Starčevićem vizionarskim idejama nalazimo vrijednu ostavštinu za hrvatsku budućnost”

Narod.hr: Zajedno s Veronikom Novoselac s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Vi ste održali izlaganje na temu “Starčevićevo nasljeđe u kontekstu pravaškoga novinstva i političke kulture druge polovice XIX. stoljeća”. U izlaganju ste govorili o odgovoru pravaša na banovanje bana Khuena Hedervaryja, posebno na tzv. „ahivsku aferu“. Možete li nam pojasniti što je to „arhivska afera“ i kako su pravaši reagirali na nju?

Arhivska afera jedan je od značajnijih političkih i kulturnih događaja hrvatske povijesti druge polovice XIX. stoljeća. Naime, ban Khuen Hedervary tijekom srpnja 1885. godine potajno je naložio premještanje trinaest kutija važnih srednjovjekovnih i novovjekovnih spisa iz zagrebačkoga Zemaljskoga arhiva u Budim, tvrdeći da isti pripadaju Ugarskoj. Njih je, naime, ban Josip Jelačić preko Ivana Kukuljevića Sakcionskoga vratio u Zagreb 1849. godine, nakon što je s vojskom zauzeo Budim. Riječ je o gotovo 18.000 isprava koje potvrđuju hrvatska municipalna prava, državnu, nacionalnu i identitetsku samostalnost i samobitnost hrvatskih zemalja u sklopu Austro-Ugarske Monarhije i unutar svih prethodnih državnih zajednica u koje su bile uključene hrvatske zemlje. Arhivska afera je uvelike bila praćena u onovremenome tisku, kako u pravaškim novinama, tako i u tada režimskim Narodnim novinama. Saborski zastupnici koji su se posebno istaknuli u negodovanju zbog premještanja važnih arhivskih spisa bili su Grga Tuškan, Ivan Pintar, Tito Ožegović, Franjo Tompić, ali i Ante Starčević te David Starčević uz podršku nekolicine drugih hrvatskih zastupnika. Saborske rasprave bile su toliko burne da je David Starčević 3. listopada 1885. upitao predsjednika Horvata zašto je ispred Sabora bila postavljena straža, tj. „žandare s bajonetami“, čime je bio zapriječen dolazak podupiratelja opozicije na saborsku galeriju povodom rasprave o arhivskoj aferi. Iz toga možemo zaključiti da je uloga historiografije i samih arhivalija u nacionalnointegracijskome i državotvornome procesu tijekom XIX. stoljeća bila iznimno jaka i u javnome mnijenju, a osim toga predstavlja jedan od zenita moderne hrvatske političke kulture. Afera je bila uzrok poznatoga saborskoga vritnjaka, kada je zastupnik Gržanić udario bana Hedervaryja nogom u stražnjicu. Događaj je, naime, bio izostavljen iz službenoga zapisnika i službenih novina, zbog čega je izazivao sumnju struke u samu autentičnost, no gotovo sve pravaške novine potvrđuju taj fizički nasrtaj na bana Hedervaryja, a osim toga režim se svojski potrudio organizirati sudski proces protiv pravaških zastupnika koji su vritnjakom osramotili Hedervaryjev tobožnji ugled i čast u društvu. Time je vlast uspjela bitno oslabiti i razvodniti pravašku opoziciju isključenjem pravaških zastupnika sa saborskih sjednica. Međutim, politički nemir je trajao gotovo pola godine nakon samoga vritnjaka. Time je arhivska afera u punome smislu postala najvažnije političko pitanje u Banskoj Hrvatskoj i jedna od prvih praktičnih manifestacija hrvatske političke kulture. Uz to, Starčevićeva je Stranka prava željela iskazati svu ogorčenost banovanjem Khuena Hedervaryja kao i pokušaje zatiranja važnih povijesnih i državnopravnih spisa bitnih za razvoj moderne hrvatske političke misli i političke kulture.

Narod.hr: Koje je, po Vama, Starčevićevo najznačajnije životno postignuće, kojeg su članovi njegove stranke kasnije najviše cijenili i pokušavali nasljedovati?

Smatram da je Starčevićevo najznačajnije životno postignuće to što je svojim likom i djelom utemeljio modernu hrvatsku političku kulturu. Njegovi su članovi i pristaše to nastojali baštiniti, a ista je politička kultura bitno utjecala i na razvoj političkih događaja tijekom prijelaza iz XIX. u XX. stoljeće, na čijim će čvrstim temeljima stasati Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka kao budući nacionalni pokret, koji će prigrliti i građanske moderne hrvatske političke ideje XIX. stoljeća te uključiti hrvatsko selo u političke i integracijske procese. To potvrđuje da je Starčevićev politički nauk uspio opstati, pa i do današnjih dana. Kao što je istaknuto na znanstvenomu skupu, trebali bismo upravo u Starčevićem vizionarskim idejama pokušati pronaći tu vrijednu povijesnu ostavštinu za bolju hrvatsku budućnost. Time se ponovno potvrđuje svevremeni Ciceronov tekst iz djela „De oratore“ kako je povijest svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života i glasnica starine.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr