U Sloveniji se ukida rad nedjeljom i blagdanima. Radi se o prijedlogu zastupnika Ljevice, a izmjene zakona je podržalo 72 od 88 zastupnika.
> Važna odluka: Slovenija zabranila trgovinama rad nedjeljom i blagdanima
> Ministar Aladrović: ‘Do kraja godine rješenje o radu trgovina nedjeljom’
Zanimljivo je to kad znamo da Ustavni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 14. rujna 2020. godine donio je odluke o ustavnosti odluka Nacionalnog stožera civilne zaštite. Ustavni sud je odbacio gotovo sve prijedloge za ocjenu ustavnosti vezane za odluke Nacionalnog stožera Civilne zaštite, osim one vezane za zabranu rada trgovina nedjeljom, za koju navodi kako je bila neustavna.
Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Miroslav Šumanović, napisao je izdvojeno mišljenje te se nije složio s odlukom Ustavnog suda po pitanju odluka Stožera vezano uz neradnu nedjelju.
“Nije bilo razumne i opravdane osnove da Ustavni sud sua sponte pokrene postupak i intervenira utvrđenjem protuustavnosti sve to nakon gotovo 4 mjeseca od kada je Stožer, na osnovi procjene izmijenjenih epidemioloških okolnosti, sam opozvao zabranu rada nedjeljom. Ne mogu dokučiti smisao trošenja energije na ustavnopravnu analizu jednog bivšeg normativnog provizorija, de facto privremene sigurnosne mjere (žurno donesene u uvjetima zdravstvene ugroze bez presedana) koja više ne egzistira u pravnom poretku niti rezultira učincima koje treba sanirati. Mislim da bi Ustavni sud morao obazrivo i krajnje ograničeno koristiti ovlasti… Ova Odluka koja, bez da je to itko tražio, secira propis koji više ne postoji, može biti shvaćena i kao poruka da zabrana rada nedjeljom “ne prolazi” ni kao protuepidemijska mjera i da je Ustavni sud dosljedan u svojoj zauzetoj tvrdoj poziciji po pitanju neradne nedjelje.“, napisao je ustavni sudac Šumanović.
Naime, Ustavni sud smatra kako neradna nedjelja nije dovoljno obrazložena i opravdana te kako je Stožer umjesto neradne nedjelje, trebao izabrati petak.
“U ovom slučaju Ustavni sud nije imao prijedloge za ocjenu ustavnosti, nego je to odlučivao na vlastitu inicijativu. Vlada je u svom očitovanju navela da je uzela brojne čimbenike, među njima i podatke APISA, iz kojih proizlazi da se najveća dobit u trgovinama ostvaruje petkom, a ne nedjeljom… Ustavni sud ocijenio je da obrazloženje vlade da prodajni objekti u tom periodu neće raditi nedjeljom nije uvjerljivo jer su trgovine u vrijeme najgore epidemije radile svaki dan. Odluka u jeku popuštanja mjera da trgovine neće raditi nedjeljom se ne čini opravdanom. Bilo je opravdanije da taj dan bude petak, a ne nedjelja. Temeljem toga Ustavni sud je utvrdio da u donošenju te mjere Stožer nije postupao u skladu s načelom razmjernosti”, rekao je u četvrtak predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović.
> Predsjednik politički imenovanog suda: ‘Neupitna je validnost odluka Stožera’
Izdvojeno mišljenje suca Šumanovića o ovom predmetu prenosimo u cijelosti:
“Uz najbolju volju nisam se mogao uskladiti s većinskim stajalištem. Smatram ga neprihvatljivim prvenstveno po pitanju opravdanosti samoinicijativnog (motu proprio) pokretanja postupka te posve pogrešnim glede pristupa meritumu.
I. Kraj činjenice da nitko od “ugroženih” u svojim pravima i slobodama nije tražio zaštitu od Ustavnog suda, niti se itko od velikog broja izrazito antistožerno orijentiranih aplikanata iz drugih brojnih predmeta “žalio” na zabranu rada nedjeljom, kao i da je predmetna privremena interventna protuepidemijska mjera ukinuta za nepunih 30 dana od svoga donošenja bez utvrđenih konkretnih ustavnopravno i gospodarski štetnih učinaka, držim logičnim zaključiti kako nije bilo razumne i opravdane osnove da Ustavni sud sua sponte pokrene postupak i intervenira utvrđenjem protuustavnosti sve to nakon gotovo 4 mjeseca od kada je Stožer, na osnovi procjene izmijenjenih epidemioloških okolnosti, sam opozvao zabranu rada nedjeljom. Ne mogu dokučiti smisao trošenja energije na ustavnopravnu analizu jednog bivšeg normativnog provizorija, de facto privremene sigurnosne mjere (žurno donesene u uvjetima zdravstvene ugroze bez presedana) koja više ne egzistira u pravnom poretku niti rezultira učincima koje treba sanirati. Mislim da bi Ustavni sud morao obazrivo i krajnje ograničeno koristiti ovlasti motu proprio djelovanja iz članka 38. stavka 2. Ustavnog zakona čuvajući se zastranjenja u aktivizam. Aktivizam treba prepustiti aktivistima kojih u ovome – ideološki i politički vrućem i polariziranom – kontekstu (ne)radne nedjelje ionako ne nedostaje pa bi trebalo sačuvati suzdržanost i orijentiranost isključivo na pravnu dimenziju stvari. Ovo posebice zato što je mogućnost iniciranja postupka apstraktne kontrole propisa u smislu članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona široko postavljena. Vrata Ustavnog suda otvorena su svima koji imaju pravni subjektivitet. Actio popularis ne traži dokazivanje pravnog ili kakvog drugoga opravdanog interesa za iniciranje ove vrste postupka. To znači da bi pokretanje postupka vlastitom inicijativom trebalo primijeniti iznimno i samo u odnosu na onaj propis koji je aktualno na snazi, a čiji ustavnopravno dokazano štetni učinci, “bodu oči” u mjeri koja od Ustavnog suda ne dopušta čekanje na nečiji “vanjski” impuls kao poticaj za djelovanje.
Pritom sam dodatno dužan istaknuti da je svaka fizička ili pravna osoba, uključivo poduzetnike koji su se smatrali pogođenim protuepidemijskim mjerama, imala mogućnost, pored pokretanja postupka apstraktne ustavnosudske kontrole, obratiti se Ustavnom sudu i na temelju članka 63. Ustavnog zakona ustavnom tužbom zbog grube povrede ustavnih prava prije iscrpljenja dopuštenog pravnog puta, ili alternativno na temelju članka 62. ustavnom tužbom nakon iscrpljenja dopuštenog pravnog puta ako je prethodno protuepidemijska mjera osporena pred drugim redovnim sudom. Naime, pojedinci Europskom sudu za ljudska prava mogu podnijeti zahtjev kojim prigovaraju da neki zakon ili opći akt krši njihova prava ili slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija), čak i kad ne postoji pojedinačna mjera za njegovu provedbu. U tom slučaju dovoljno je pokazati da ih osporeni opći akt izravno pogađa (vidi u kontekstu prava vlasništva mutatis mutandis Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], br. 13378/05, §§ 34. – 35., presuda od 29. travnja 2008.). Tako je primjerice u postupcima protiv Republike Hrvatske (premda je u istima našao neke druge razloge nedopuštenosti) Europski sud za ljudska prava u predmetu Nikola Gavella protiv Hrvatske (br. 33244/02, odluka od 11. srpnja 2006.) prihvatio da je dopušteno osporavati tadašnji zakonodavni model prava prvokupa iz Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u mjeri u kojoj on zadire u vlasništvo podnositelja, a u predmetu Veljko Đuzel protiv Hrvatske (br. 45360/10, vidi § 41. i tamo navedenu praksu, odluka od 7. siječnja 2014.) isto je u pogledu ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva (imovine) prihvatio i u odnosu na opće akte jedinica lokalne i područne samouprave. Nadalje, Ustavni sud je navedena stajališta Europskog suda za ljudska prava izravno primijenio u svojoj recentnijoj odluci broj: U-III-5917/2016 od 5. studenoga 2019. (“Narodne novine” broj 128/19.; vidi § 21. i tamo navedenu praksu) te prihvatio da i općim aktima, kao što su zakoni i podzakonski propisi, može doći do povrede ustavnih prava u pojedinačnim slučajevima u kojima je Ustavni sud dužan pružiti ustavnosudsku zaštitu. Slijedom navedenog, ne samo da je protiv protuepidemijskih mjera pojedincima i poduzetnicima bila zajamčena mogućnost pokretanja postupka apstraktne ustavnosudske kontrole, već se svaki od njih, dokazujući konkretne posljedice osporenih mjera na njegovu situaciju i eventualne štete, odnosno umanjenje imovine čije je mirno uživanje zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, mogao obratiti Ustavnom sudu i ustavnom tužbom, te Europskom sudu za ljudska prava pojedinačnim zahtjevom. Stoga smatram doista suvišnim proprio motu uplitanje Ustavnog suda u apstraktnu kontrolu protuepidemijskih mjera nakon prestanka njihova važenja, imajući u vidu naprijed navedena pravna sredstva koja su pojedincima i poduzetnicima omogućila da se sukladnost protuepidemijskih mjera sa sustavom zaštite ljudskih prava ispita u konkretnom kontekstu iz kojeg se najbolje može uvidjeti na koji način su te mjere pogodile pojedince i poduzetnike. U konačnici, navedena pravna sredstva omogućuju i stvarno otklanjanje eventualnih štetnih posljedica koje bi pretrpjeli pojedinci i poduzetnici uslijed protuepidemijskih mjera, za razliku od sustava apstraktne kontrole koji je, kako je trenutno uređen u našem ustavnopravnom sustavu, u tom dijelu ozbiljno nedostatan.
II. U odnosu na meritum stvari, mišljenja sam da je načelo razmjernosti iz članka 16. stavka 2. Ustava u većinskoj odluci primijenjeno metodološki pogrešno i nerazmjerno rigorozno s obzirom na ratio navedene ustavne norme i konkretni kontekst sporne zabrane rada nedjeljom kao izvanredne i vremenski ograničene protuepidemijske mjere. I kada primjenjuje načelo razmjernosti kao jedini kriterij ocjene ustavnosti nekog propisa, što je baš slučaj u ovom predmetu, Ustavni sud je i sam vezan tim načelom koje implicira osjećaj za mjeru u stvarima (“modus in rebus”) bez kojega nema razumne, uravnotežene i pravične odluke. Utoliko je razmjernost koja je inherentna razboritosti u prosudbama, bilo to izrijekom propisano ili ne, neizostavno obilježje svake valjane pravne interpretacije (“ubi interpretatio, ibi proportionalitas”). S obzirom na to da se primjena načela razmjernosti u biti svodi na balansiranje odnosno “vaganje” je li donositelj propisa – ovdje Stožer civilne zaštite RH, u okviru svoje slobodne prosudbe relevantnih okolnosti odabrao optimalnu mjeru za ostvarenje legitimnog cilja (ovdje – zaštita života i zdravlja građana) kojom se istodobno ustavno zajamčena prava (ovdje – poduzetnička sloboda) trajanjem, opsegom i načinom ograničavanja ne limitiraju restriktivnije nego što je to potrebno za ostvarenje cilja, pristup većine je uočljivo metodološki pogrešan. Odluka većine, naime, uopće ne određuje koje je ustavno zajamčeno pravo ugroženo mjerom zabrane rada nedjeljom, ne utvrđuje opseg i intenzitet zahvata u to pravo i njegove učinke, a ponajmanje ide za tim da utvrdi razmjer između pozitivnih efekata sporne mjere u epidemiološkom smislu i njezinih negativnih ograničavajućih učinaka za određeno ustavno pravo. Budući da je Ustavni sud u svojoj stabilnoj praksi prihvatio metodu izravne primjene Konvencije u hrvatski pravni poredak (vidjeti, među brojnima, odluke donesene u predmetima: U-III-5807/2010, U-III-2073/2010, U-III-3304/2011, i recentnije U-III2864/2016 u kojem je zbog protivnosti Ustavu i Konvenciji došlo do izuzimanja od primjene zakona), a da je to pravilo generalno primjenjivo i u predmetima apstraktne kontrole jer je svojim rješenjima broj: U-I-892/1994 od 14. studenoga 1994. (“Narodne novine” broj 83/94.) i broj: U-I-130/1995 od 20. veljače 1995. (“Narodne novine” broj 12/95.) Ustavni sud presudio da sva prava zajamčena Konvencijom i njenim Protokolima treba smatrati i ustavnim pravima koja imaju jednaku snagu kao i odredbe Ustava, što obvezuje Ustavni sud na interpretaciju ustavnih odredbi u skladu s Konvencijom, ne nalazim nijedan opravdani razlog zbog kojeg u ovom predmetu pri provođenju testa razmjernosti nisu razmotrene brojne presude Europskog suda za ljudska prava o ograničenjima ljudskih prava i sloboda uslijed protuepidemijskih mjera. Tako je primjerice u Kiyutin protiv Rusije (br. 2700/10, presuda od 10. ožujka 2011.) te u Novruk i drugi protiv Rusije (br. 31039/11, presuda od 15. ožujka 2016.) razmatrano pitanje ograničenja prava na boravak iz protuepidemijskih razloga, u Enhorn protiv Švedske (br. 56529/00, presuda od 25. siječnja 2005.) razmjernost obvezne karantene, a u Chagnon i Fournier protiv Francuske (br. 44174/06 i 44190/06, presuda od 15. srpnja 2010.) te u S.A. Bio d’Ardennes protiv Belgije (br. 44457/11, presuda od 12. studenoga 2019.), ovdje osobito značajno pitanje ograničenja prava na mirno uživanje vlasništva i obvezu naknade štete poduzetniku pogođenom protuepidemijskom mjerom. Iako u cijelosti prihvaća kao neospornu formalnopravnu legalnost predmetne mjere, usmjerenost legitimnom cilju, kao i njezinu načelnu protuepidemijsku prikladnost (s obzirom na nedvojbeni epidemiološki rizik boravka većeg broja neidentificiranih osoba u prostoru trgovina), većinsko stajalište smatra da zabrana rada upravo nedjeljom u okolnostima poboljšane epidemiološke situacije ipak nije bila nužna jer su trgovine prethodno, tijekom ožujka 2020. u vrijeme strogih protuepidemijskih mjera radile svaki dan, odnosno da je bilo epidemiološki svrhovitije zabraniti rad trgovina petkom koji je dokazano “najfrekventniji dan u radu trgovina” (svi rekordi prodaje u zadnjih 10 godina prema egzaktnim podacima postignuti su petkom). Argumenti većinskog stajališta su dijelom činjenično netočni a dijelom pravno – logički pogrešni. Posve je zanemarena činjenica da je prethodno, Odlukom Stožera civilne zaštite RH od 19. ožujka 2020. (“Narodne novine” broj 32/20.) propisana privremena protuepidemijska mjera (u trajanju od 30 dana), kojom je, uz zabranu održavanja svih javnih događaja i okupljanja više od 5 osoba na jednom mjestu, obustavu vjerskih okupljanja, obustavu rada svih kulturnih i sportskih djelatnosti, ugostiteljskih objekata svih kategorija i sl., obuhvaćena i obustava rada u djelatnosti trgovine uz iznimke propisane u točki III. alineji 2. cit. Odluke. Prema tome, ne stoji konstatacija da su trgovine u vrijeme strogih mjera tijekom koronakrize radile uobičajeno, odnosno svaki dan. Utoliko je zabrana rada trgovina nedjeljom predstavljala, prema argumentaciji iz očitovanja Vlade (točka 4. Odluke) ublažavanje, a ne pooštravanje prethodnog strogog ograničavanja gospodarskih aktivnosti pa je dovođenje u pitanje epidemiološke opravdanosti predmetne mjere po ovoj osnovi evidentno promašeno. Pod logičnom pretpostavkom da većinska odluka podrazumijeva, iako to ne eksplicira, da zabrana rada nedjeljom predstavlja zahvat u poduzetničku slobodu zajamčenu člankom 49. Ustava te iznimno podložnu ograničavanju radi, inter alia, zaštite zdravlja ljudi (članak 50. stavak 2. u vezi s člankom 16. stavkom 1. Ustava), elementarna zdravorazumska prosudba upućuje na zaključak da bi zabrana rada petkom (prema sugestiji iz većinskog stajališta), kada je prodaja “rekordna” a dobit trgovaca najveća, nedvojbeno predstavljala invazivniji i teži zahvat u ograničavanju poduzetničkih sloboda od nedjelje koja je člankom 75. stavkom 3. Zakona o radu (“Narodne novine” broj 93/14., 127/17. i 98/19.) ionako određena kao dan obveznog tjednog odmora radnika sukladno članku 56. stavku 3. Ustava. Prema tome, na razini prima facie zaključivanja posve je jasno da bi zabrana rada petkom drastičnije gospodarski i financijski pogodila poduzetnike koji tada ostvaruju najveću dobit u odnosu na druge dane u tjednu. Zato mislim da većinsko stajalište u biti nije ni bazirano na ustavnopravnoj prosudbi razmjernosti ograničavanja zajamčene poduzetničke slobode, odnosno procjeni naravi potrebe za utvrđenim stupnjem ograničenjem određenog ustavnog prava, nego isključivo na epidemiološkoj procjeni svrsishodnosti u odabiru neradnog dana za trgovine koji bi bio protuepidemijski najefikasniji neovisno o tome limitira li takav odabir poduzetničku slobodu teže i drastičnije od zabrane rada u neki drugi dan kao manje restriktivne mjere kojom se postiže prihvatljiv protuepidemijski učinak. Budući da Ustavni sud nije medicinska supervizija koja nadzire epidemiološku utemeljenost i učinkovitost mjera Stožera, većinsko stajalište je, uz dužno poštovanje, potpuno skrenulo s ispravnog metodološkog kolosijeka.
III. Generalno smatram da je u ovoj vrsti problematike koja se odnosi na hitne i vremenski ograničene mjere javne vlasti usmjerene zaštiti života i zdravlja ljudi u uvjetima pandemije i zdravstvene ugroze bez presedana, po naravi stvari ustavnosudski nadzor limitiran na iznimno “plitku” kontrolu koja se u modernom pravničkom žargonu naziva “manifestly error test”. Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, država uživa širu slobodu procjene kada je u pitanju zaštita javnog zdravlja na svom teritoriju (vidi Chagnon i Fournier, navedeno, § 57.) te je ovlaštena uređivati protuepidemijske mjere i kazne zbog nepridržavanja zdravstvenih mjera, sve u skladu s konkretnim zdravstvenim rizicima (S.A. Bio d’Ardennes protiv Belgije, navedeno, § 55.). Ustavni sud ovdje može konstatirati i posljedično sankcionirati samo eventualnu očiglednu neprikladnost, neprihvatljivost ili drastičnost pojedine mjere nadležne javne vlasti koja zbog nužnosti hitnog djelovanja na bazi stručno – medicinske epidemiološke prosudbe aktualne situacije naprosto mora imati relativno široko područje slobodne prosudbe. Ustavni sud se ne može upuštati u preispitivanje opravdanosti takvih hitnih privremenih mjera jer bi se to u biti svodilo na kontrolu svrsishodnosti protuepidemijske strategije koja nadilazi okvire njegove nadležnosti. S druge strane, Ustavni sud ne raspolaže pouzdanim i provjerljivim podacima o pozitivnim protuepidemijskim i negativnim gospodarskim i drugim učincima ispitivane mjere da bi mogao provesti valjano balansiranje koje je u samoj srži primjene načela razmjernosti. Prema tome, svako “tvrđe” zaključivanje Ustavnog suda u ovoj materiji neizostavno je bremenito skolastičko – kabinetskim domišljanjima i hipotetikama koje ne predstavljaju razumnu osnovu za lege artis ustavnosudsku procjenu o tome je li Stožer CZ RH u okviru svoje slobode djelovanja u zaštiti života i zdravlja nacije odabrao optimalnu (u danim okolnostima najbolju moguću) mjeru za postizanje željenoga općeg cilja, kojom se pojedina tangirana ustavno zajamčena prava i slobode minimalno ograničavaju. S obzirom na već istaknutu specifičnu narav spornog propisa kao hitne protuepidemijske mjere vremenski ograničenoga trajanja bazirane na medicinskoj epidemiološkoj stručnoj procjeni u iznimnim uvjetima koji rezultiraju trenutnom potrebom žurnog odlučivanja, preispitivanje njezine ustavnosti mora biti strogo limitirano zahtjevom da ustavni sud svojom odlukom ne smije zamijeniti donositelja propisa (Stožer CZ) samo zbog toga što smatra da bi neka druga mjera bila “bolja” (u smislu prikladnosti i učinkovitosti). Upravo zato, on može samo preispitati i ocijeniti je li mjera očigledno (manifestly) nezakonita ili neprihvatljiva, odnosno je li odabrana evidentno neadekvatna mjera. U ovom je predmetu upravo očigledno da je većinska odluka u neprijateljstvu s izloženom koncepcijom ograničenog ustavnosudskog nadzora s obzirom na narav i trajanje propisa kojeg ispituje (de facto privremene mjere, odnosno hitne intervencije radi sprječavanja epidemije). Sažeto, intenzitet dubine i širine ustavnosudske procjene razmjernosti stupnja ograničavanja ustavno zajamčenog prava ili slobode koji su tangirani nekom zabranom javne vlasti u postupku apstraktne kontrole propisa, kako ja gledam na stvar, presudno ovisi: a) o pravnoj naravi i sadržaju ispitivanog propisa, b) o okolnosti uključuje li donošenje akta složene stručne specijalističke procjene, c) o karakteru tijela koje je donijelo propis i njegovim diskrecijskim ovlastima, d) o cilju mjere i predmetu njezine zaštite (zaštita javnog zdravlja načelno preteže nad ekonomskim razlozima), kao i e) o okolnosti radi li se o trajnom učinku mjere ili o mjeri vremenski ograničenoga trajanja (posebice ako je povezana i s trenutnom potrebom žurnog reagiranja radi otklanjanja ugroze javnog interesa). Zaključno, prema gornjim parametrima, proizlazi da je ovdje riječ o žurnoj privremenoj i prima facie prikladnoj protuepidemijskoj mjeri u javnom interesu vremenski ograničenoga trajanja. Zabrana rada trgovina (uz četiri iznimke) ograničena je na jedan dan u tjednu i to onaj koji, gledano samo iz gospodarske optike, prema financijskim pokazateljima poduzetničke dobiti tijekom poslovnog tjedna, ne predstavlja prekomjeran teret i nerazumnu ugrozu poduzetničkih interesa. Imajući pritom u vidu uvjerljivost i argumentiranost očitovanja Vlade o ovoj mjeri kao optimalnom izboru neradnog dana trgovina, činjenicu da je mjera vremenski zahvatila četiri nedjelje nakon čega je ukinuta sukladno procjeni novonastalih okolnosti epidemiološke situacije bez naznake trajnijih ili znatnijih ekonomski štetnih učinaka koji bi uvjerljivo nadilazili korisne protuepidemijske efekte, mišljenja sam da nema valjane osnove zaključiti kako je narušena pravična ravnoteža koja mora postojati između zaštite poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava, s jedne strane i zahtjeva za ostvarenjem javnog interesa radi zaštite života i zdravlja ljudi, s druge strane. Većina nije dokazala ni učinila vjerojatnim da je sporna mjera zabrane rada nedjeljom tijekom kraćeg razdoblja unutar “koronakrize” bila restriktivnija od potrebne mjere za ostvarenje legitimnog cilja u javnom interesu, odnosno da bi se i manje restriktivnom mjerom mogao postići adekvatan učinak.
IV. Imajući u vidu argumente iz I. – III. ovoga izdvojenog mišljenja, a s obzirom na prethodna dva ukidanja zakonskih zabrana rada nedjeljom u drugom normativnom i sadržajnom kontekstu (2003. i 2009. godine), ova Odluka koja, bez da je to itko tražio, secira propis koji više ne postoji, može biti shvaćena i kao poruka da zabrana rada nedjeljom “ne prolazi” ni kao protuepidemijska mjera i da je Ustavni sud dosljedan u svojoj zauzetoj tvrdoj poziciji po pitanju neradne nedjelje. Iako to izravno ne spada u raspravu o temi iz ovoga predmeta moram primijetiti da spomenuta pozicija nema valjanog uporišta u hrvatskom pravnom poretku niti korespondira europskim standardima. Treba podsjetiti na članak 9. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima (“Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 3/97.) koji je izričit u utanačenju nedjelje kao neradnog dana, kao i na članak 6. točku 3. Konvencije 106 Međunarodne organizacije rada iz 1957. o tjednom odmoru u trgovini i uredima (“Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 3/02.), prema kojem se tjedni odmor (koji je ustavnopravno nužan u smislu članka 56. stavka 3. Ustava) podudara s danom u tjednu koji je prema tradiciji ili običajima zemlje ili okruga određen kao dan odmora. S obzirom na odredbu iz članka 134. Ustava o nadzakonskoj snazi ratificiranih međunarodnih ugovora koji se ne mogu jednostrano mijenjati nego samo na način predviđen dotičnim ugovorom ili sukladno općem međunarodnom pravu, a imajući pritom u vidu čvrstu i beziznimnu praksu Ustavnog suda da upravo zbog cit. ustavne odredbe nije nadležan ocjenjivati ustavnost međunarodnih ugovora, bilo bi logično i razumljivo da pozicija Ustavnog suda u ovoj kontroverzi bude posve suprotna. Takva pozicija ne bi narušavala ni europske standarde s obzirom na dostupnu praksu Suda Europske unije. Još 1989. godine u predmetu Torfaen (C-145/88) Sud EU-a je utvrdio da zabrana rada trgovina nedjeljom ne predstavlja ograničenje kretanja roba na tržištu jer se može opravdati namjerom zakonodavca da, sukladno “društveno-kulturološkim karakteristikama” određene društvene zajednice, regulira radno vrijeme u ovom sektoru. Nakon toga, 1992. godine u predmetu Council of the City of Stoke-on-Trent i Norwich City Council v. B & Q plc. (C-169/91) posebno je istaknuo da zakonska regulativa koja zabranjuje rad trgovina nedjeljom po svojoj svrsi nije namijenjena ograničenju kretanja roba na tržištu. Sud EU-a je tada dopustio državama članicama da ograničenje rada trgovina nedjeljom opravdaju “posebnim nacionalnim ili regionalnim društveno-kulturološkim karakteristikama svojih zajednica” koje nisu nužno vezane samo uz reguliranje radnog vremena kao legitimnim ciljem koji je zakonodavac namjeravao postići. Jedini nužni uvjet koji je Sud EU-a postavio u pogledu zakonske zabrane rada trgovina nedjeljom jest nediskriminatornost tih pravila, odnosno drugim riječima, moraju vrijediti jednako za sve trgovce, neovisno o njihovoj veličini ili tržišnom segmentu u kojem posluju (npr. predmeti: Punto Casa i PPV, C-69/93 i C-258/93; te Semeraro Casa Uno i dr., C-418/93 i dr.). Kad je posrijedi pitanje je li zabranom rada trgovina jedan dan u tjednu ograničeno radnicima pravo na rad zajamčeno člankom 15. Povelje EU-a o temeljnim pravima (SL C 202, 7. lipnja 2016.; u daljnjem tekstu: Povelja) te poduzetnicima sloboda poduzetništva zajamčena člankom 16. Povelje, u najrecentnijem predmetu Pelckmans (C-438/12) Sud EU-a je zaključio da belgijski zakon koji zabranjuje svim trgovcima 7-dnevni radni tjedan ne predstavlja ograničenje navedenih temeljnih prava na koje bi Povelja mogla biti primjenjiva.”
Zagreb,
21. rujna 2020.
Loading...
Reload document 
Open in new tab 
