I ja sam, dragi domoljubi, razočaran kao i vi. Zapravo sam više zabrinut nego razočaran: ako je g. Plenković mogao napraviti takve pogrješke, onda on, na žalost, nije toliko dobar koliko sam ga bio do danas cijenio. To me brine, a detalji – u usporedbi s brigom o njegovoj ukupnoj kvaliteti, manje su važni.
Namjerno ne ću govoriti pojedinačno o ministrima, nego o pitanju ukupne slike. Ukupna slika uopće nije loša, ali ima nekoliko pogrješaka za koje osobno znam da su pogrješke, i to ne samo pogrješke krive procjene, nego i pogrješke krive strateške procjene. Pogrješke neznanja, pogrješke nekompetentnosti. Žao mi je i teško mi je to reći, ali – znam. Ponavljam, ne sve, ne puno, ali što znam siguran sam.
Paceraj je toliki da se ne radi o tome jesu li to „naređenja iz Bruxellesa ili Buzina“, jer nisu; ona bi drukčije izgledala, bila bi – drukčije pogrješke. Ovdje se ne radi o uroti, nego o nekompetentnosti procjene, promišljanja, a ponajprije, čini mi se – o popuštanju pritiscima, nagovaranjima, neprovjeravanju laži i hvalisanja, ukratko – o profesionalnoj pogrješci.
Nisam imao dvojbe, a nemam je ni sada, da je Hrvatska trebala zaokrenuti na jasan i nedvojben europski put, jednostavno zato jer je ona Europa i jer je to za nju najbolje. Bilo mi je sasvim jasno da će taj put odabrati g. Plenković, i da na tom putu treba platiti neke cijene. Život me naučio da se iznenađujuće često moraju plaćati visoke cijene i to me također nije previše uzbudilo. No, u slučaju ukupne slike nove vlade, uzbudila me jasnoća nekoliko čistih amaterskih pogrješaka.
Za to će i Vlada, i Hrvatska i Plenković platiti odgovarajuće cijene. Zbog toga ne će nastati nikakva tragedija, ali šteta je da nismo dobri koliko sam mislio da jesmo. Bilo mi je jasno da naš mili Hasanbegović ne će biti ministar kad su, odmah na početku pregovora, Pupovac i Radin prestali prijetiti da ne će podržati vladu u kojoj je g. Hasanbegović. Uvjeren sam da im je tada obećano da g. Hasanbegović ne će biti ministar, a oni su onda potpuno i zauvijek prestali prijetiti na osnovi svoje mržnje prema njemu, a Plenkovića i pregovore, hvalili su toliko da im je pošten čovjek povjeruje, ma čak do razine hvaljenja i samoga mrskoga HDZ-a. Dobili su velike koncesije, prikrivene odustajanjem od jako vidljivih pozicija, a to dokazuje današnji (19. listopada) saborski govor g. Radina, koji je težište pritiska prenio na Most: boji se da će Most ometati njegov slastan dogovor s HDZ-om.
Da se razumijemo, ja sam svim srcem za Plenkovićevu proeuropsku politiku, koja uključuje i svaki oblik pažnje i brige za manjine, i to ne samo zbog poštovanja prema manjinama i njihovim pravima, nego i zato što držim da je to hrvatski državni i civilizacijski interes. No, vrijedi sliku malo prodrmati, da se shvati kad i kako je pao Hasanbegović. Ako je to bila cijena, vrijedilo je, i oko g. Hasanbegovića ne bi trebalo dizati veliku galamu: on je hrvatski domoljub i vojnik i ja vjerujem da je i on nekim oblikom pristanka sudjelovao u tom dogovoru: čovjeku takvoga plemenitaškog profila, nije bila preteška ta mala žrtva za Domovinu.
Napomenut ću da ni izbor gđe Obuljen Koržinek (kad već nema g. Hasanbegovića) ne treba gledati kao na tragediju. To može biti jako pozitivno: Hasanbegović je zacrtao put i mi ćemo znati slijedi li ga ona; HAVC ima službene ocjene svojega rada i mi ćemo znati djeluje li ona, pa i g. Plenković, u skladu sa zakonom i hrvatskim interesima ili ne djeluju. Procjenjujem da će ona biti dobra ministrica i predlažem da je se pusti na miru, ali da se otvore četvere oči na njezina djela i put jačanja hrvatske kulture koji će odabrati.
S druge strane, ima i dobrih vijesti, mnogo više nego onih nepovoljnih. Prvo treba uočiti fantastičan četverac ekonomista: Marić-Dalić-Čorić-Marić! Svaka čast, dostojni su nadomjestiti vrlo uspješan rad g. Oreškovića (i Marića) i Hrvatsku povesti u stvarno potreban gospodarski oporavak. Jako me raduje i nova funkcija g. Tomislava Tolušića, koji je blistao u Oreškovićevoj vladi, a sada je dobio zadatak da riješi pitanje hrvatske poljoprivrede. To je neizrecivo važan i težak zadatak, a ja držim da mu je on dorastao. Sretno mu, usmjerimo svoje molitve na uspjeh njegovoga rada.
Zaključimo – zašto sam ovako naslovio ovu analizu? Zato što ništa nije i ništa ne može biti savršeno i moramo progutati neke stvari kojima smo nezadovoljni, koje su nas razočarale. Uvjerljivo prevladava dobro nad lošim i moramo biti optimisti, zbog ishoda, domoljublja, naše vjere i – rezultata koje očekujemo. Kao kontrolni mehanizam imamo našu snagu, hrvatsku domoljubnu snagu, koja će znati procijeniti sva događanja i sve rezultate i koja je dovoljno velika da učinkovito intervenira kad procijeni da bi to bilo potrebno: kritikom, analizama, pomaganjem i smjenama. Hrvatska, to smo mi!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
