Prof. Podolnjak za Narod.hr o nemogućnosti glasovanja Hrvata u Kanadi i kako HDZ i SDP izbornim zakonom otežavaju ulazak drugih opcija u Sabor

Prof. dr. sc. Robert Podolnjak, profesor ustavnog prava, u razgovoru za Narod.hr pojašnjava zašto je upitna legitimnost i ustavnost predstojećih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor. Pojasnio je i kako HDZ i SDP uz pomoć izbornog zakona otežavaju ulazak zastupnika drugih opcija u Sabor, te na koji način bi se isto moglo promijeniti.

Narod.hr: Možete nam za početak ukratko reći zašto smatrate da u ovom trenutku ne postoje uvjeti za provedbu izbora za zastupnike u Hrvatskom saboru?

Iako je epidemiološka slika u Hrvatskoj znatno bolja nego ranijih mjeseci i praktički nema novo zaraženih osoba u Hrvatskoj nije ukinuta Odluka o proglašenju bolesti COVID-19 uzrokovana virusom SARS CoV-2 od 11.ožujka 2020. i nadalje postoji Stožer civilne zaštite, koji ima pravo donositi odluke u ‘posebnim okolnostima’, a koje su za većinu ustavnopravnih stručnjaka u biti značile de facto izvanredno stanje. Izbori zahtijevaju takvu situaciju u kojoj se u potpunosti mogu ostvariti svi važni ustavni i zakonski preduvjeti za njihovo normalno odvijanje: proces kandidiranja, izborna promidžba (sloboda kretanja i okupljanja koja nije ograničena), rad izbornih tijela i u ovoj situaciji posebno značajno je ostvarivanje biračkog prava građana.

Smatram da postoje značajni problemi glede ostvarivanja općeg biračkog prava, kao najvažnijeg političkog prava građana. Prije 20-tak dana objavio sam na vašim stranicama (Narod.hr) kako smatram da je vrlo upitna mogućnost ostvarivanja biračkog prava ne samo naših građana bez prebivališta u Hrvatskoj već i više stotina tisuća hrvatskih građana koji su se zatekli u inozemstvu na radu, studiju ili zbog nekog trećeg razloga, a koji imaju prebivalište u Hrvatskoj. Naime, i sada je vrlo teško građanima koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj ostvarivanje biračkog prava isključivo u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, a nemoguće je da u tim predstavništvima glasuje nekoliko stotina tisuća hrvatskih građana koji su trenutno u inozemstvu. Sada je nemoguće i predvidjeti hoće li se oni moći vratiti u Hrvatsku određenim prijevoznim sredstvom i hoće li moći pristupiti glasanju, pogotovo što ne znamo kakva će biti epidemiološka situacija.

> Kako će Plenković osigurati ustavno pravo Hrvata u Kanadi – da sudjeluju na izborima?

> Prof. dr. sc. Podolnjak: 10 razloga zašto ljetni izbori nisu legitimni

> Pandemija pokazala kako Hrvatska ima uvjete za elektroničko glasovanje: Evo kako se radi u ostalim članicama EU

> (VIDEO) Prof. dr. sc. Podolnjak: ‘Elektroničko glasovanje povećalo bi izlaznost građana na izbore’

> HDZ i SDP odbili su Mostov prijedlog za uvođenje elektroničkog glasovanja

> (VIDEO) Istraživanje: Birači za dopisno i e-glasovanje te izbore u listopadu

Narod.hr: Hrvatski birači u Kanadi neće moći ostvariti svoje ustavno pravo – sudjelovanje na izborima. Dogodilo se upravo ono na što su vladajući upozoravani, a što je premijer Andrej Plenković ignorirao. Kako se to moglo izbjeći?

Vijest koja je objavljena da zbog pandemije COVID-19 te epidemioloških mjera u Kanadi, a zbog zaštite javnog zdravlja, kanadska vlada ne može dati suglasnost za uspostavljanje biračkih mjesta za izbore zastupnika u Hrvatski sabor u Veleposlanstvu RH u Ottawi niti u Generalnom konzulatu RH u Mississaugi i da zbog toga neće moći biti otvorena biračka mjesta u toj zemlji potvrđuje moja upozorenja.

U konkretnom slučaju, naši građani u stranoj državi morali bi se prvo aktivno registrirati za glasanje (rok je 24. lipnja), a tada bi im Državno izborno povjerenstvo moralo omogućiti korištenje njihova biračkog prava. Ukoliko bi im ono bilo uskraćeno od DIP-a, tada bi ti birači mogli podnijeti žalbu Ustavnom sudu. Napominjem da je na posljednjim predsjedničkim izborima u 2. krugu u Kanadi bilo aktivno registrirano 1870 birača. Pitanje je hoće li i u nekim drugim državama biti onemogućeno glasanje hrvatskih građana na predstojećim izborima. Ukoliko bi većem broju građana bilo uskraćeno biračko pravo, kao najvažnije ustavno političko pravo, smatram da bi predstojeći izbori bili neustavni. Podsjećam da Ustavni sud nadzire ustavnost i zakonitost izbora.

Također, želim naglasiti da nismo potrebnim ustavnim i zakonskim izmjenama osigurali i druge oblike glasovanja građana, osim na biračkom mjestu (e-glasanje i dopisno glasanje) jer bi to i u situaciji pandemije omogućilo građanima da glasuju i u stranim državama.
Također, izbori u srpnju, kada su započeli godišnji odmori građana i kada će ne mali broj njih napustiti svoje mjesto prebivališta, sigurno će utjecati na smanjeno učešće građana u izborima.

Narod.hr: Unatoč tome izbori će se održati 5. srpnja ove godine. Možete li pojasniti kako HDZ i SDP uz pomoć izbornog zakona otežavaju ulazak zastupnika drugih opcija u Sabor?

Prema Zakonu o izborima zastupnika svi naši zastupnici, osim zastupnika nacionalnih manjina, biraju se prema razmjernom izbornom sustavu. Cilj je tog sustava da stranačke, odnosno nezavisne liste, budu u Saboru zastupljene razmjerno broju glasova koje su dobile na izborima. No, to je načelni cilj svakog razmjernog izbornog sustava, a njegovo ostvarivanje u većoj ili manjoj mjeri zavisi od niza specifičnih, tehničkih značajki izbornog sustava, koje su građanima manje poznate. O njima zapravo najviše zavisi razmjernost u raspodjeli mandata i jesu li pojedine stranke doista zastupljene proporcionalno broju glasova koje su dobile. Među tim značajkama najvažnije su veličina izborne jedinice, tj. koliko se zastupnika bira u nekoj izbornoj jedinici, koliko neka lista mora minimalno dobiti glasova (u Hrvatskoj je to 5% važećih glasova) da bi imala pravo sudjelovati u raspodjeli mandata, a važna je i metoda kako se preračunavaju glasovi birača u saborske mandate (u nas je to tzv. D’Hondtova metoda nazvana po belgijskom matematičaru koji ju je osmislio).
Primjena svih tih značajki u izborima za Hrvatski sabor u nizu proteklih izbora potvrdila je da postoji značajno iskrivljavanje razmjernosti sustava, da on kontinuirano pogoduje najvećim strankama (HDZ i SDP), a da bitno oštećuje manje stranke, te tako sustav bitno osnažuje i perpetuira duopol HDZ – SDP .

Narod.hr: Kako se postiže duopol HDZ – SDP?

Iako se opće izborne jedinice u kojima se bira po 14 zastupnika u svakoj smatraju načelno „velikim“ izbornim jedinicama jer se bira veći broj zastupnika pa i manje stranke mogu osvojiti pokoji mandat, ipak taj broj zastupnika po izbornoj jedinici ne jamči nekoj listi da će sigurno dobiti jednog zastupnika i kada prijeđe izborni prag od pet posto važećih glasova. Događalo se da liste nisu osvojile mandat čak i kada su dobile više od 5% glasova, tako da je stvarni izborni prag veći od 5%. Izborni prag je jedna umjetna zakonska barijera ulasku u Sabor manjim strankama ili čak koalicijama ili nezavisnim listama. On se razlikuje u pojedinim državama koje koriste razmjerni izborni sustav i što je taj prag veći, ta prepreka za ulazak u parlament, to će biti veći broj neuspješnih stranačkih ili nezavisnih listi.

U Hrvatskoj je taj izborni prag među najvišima (5%), iako dosta zemalja ima prag od 3 do 4%, a neke i manje od toga. Što je taj prag veći, veća je vjerojatnost da će zbog njega „propasti“ mnogo glasova koje su birači dali stranačkim i nezavisnim listama, a koje su dobile manje od 5% glasove. Uvijek ističem podatak da je na izborima za Hrvatski sabor 2011. godine izgubljeno, odnosno propalo, blizu 26% glasova birača. Ti glasovi su završili u košu za smeće, kao da ti birači uopće nisu izašli na izbore. Tada se događa da samo onih preostalih 74% birača (2011.) svojim glasovima bira 140 zastupnika u općim izbornim jedinicama. A kako je tu najviše glasova za SDP i HDZ, odnosno njihove koalicije, te stranke dobivaju veći broj zastupnika, nego što bi to odgovaralo broju glasova koje su dobile na izborima. Tako je na izborima 2011. SDP-ova (Kukuriku) koalicija s nešto više od 40% glasova osvojila 56% zastupničkih mjesta, a HDZ je s 24% glasova osvojio 33% zastupničkih mjesta. Pritom treba dodati da te dvije velike stranke same biraju hoće li nastupati na izborima samostalno ili u koaliciji i s kojim strankama. Tako da neke manje stranke koje su s njima u koaliciji „preživljavaju“ u Saboru od izbora do izbora, a druge manje stranke izvan njihovih koalicija ostaju izvan-parlamentarne.

Sustav je nepošten prema pojedinim manjim strankama, jer dopušta prijeizborne koalicije. One su, primjerice, u Njemačkoj zabranjene.

Narod.hr: Postoji li još nešto što je “karakteristično” za izborne procese u Hrvatskoj?

Ovdje treba spomenuti još jednu važnu značajku naših izbora za Sabor. Sve registrirane političke stranke mogu se natjecati u izborima i dovoljno je da predaju svoju kandidacijsku listu, bez potrebe da prikupljaju potpise birača, kao što to moraju nezavisne liste. Kako Hrvatska ima doista veliki broj stranaka (trenutno 168) na izborima se u pojedinim izbornim jedinicama natječe od 30 do 40 kandidacijskih listi, a mandate osvaja tek nekoliko listi. Zbog raspršenosti glasova na mnoge male, beznačajne stranke, koje stvarno i ne funkcioniraju, osim kada treba podnijeti kandidacijsku listu, događa se gubitak velikog broja glasova. U mnogim europskim državama zakonski je uređeno da su političke stranke dužne prikupiti potpise birača uz kandidacijsku listu (negdje to ne moraju činiti parlamentarne stranke kao u Njemačkoj) i to bi bitno smanjilo broj listi na izborima, a tako i broj propalih glasova. No, kada je takvo rješenje i usvojeno u Zakonu o izboru zastupnika prije nekoliko godina, Ustavni sud je ukinuo tu odredbu, iako takvo rješenje postoji u zakonodavstvu niza europskih država.

I na kraju gospodin D’Hondt. Poznato je da njegova metoda preračunavanja glasova u mandate pogoduje, u pravilu, listama s najvećim brojem glasova i stranka koja osvaja najveći broj mandata u najvećem broju izbornih jedinica može po toj osnovi osvojiti nekoliko dodatnih mandata.

Narod.hr: Što je potrebno učiniti da se to promijeni?

Godinama se predlažu zakonske promjene i reforme putem referendumskih inicijativa (posljednja je bila dobro poznata „Narod odlučuje“) koje nastoje reformirati naš izborni sustav tako da ga učine razmjernijim (izborne jedinice u kojima bi se birao veći broj zastupnika nego sada, prirodne regionalne granice izbornih jedinica, s jednakim brojem birača), niži izborni prag (ne viši od 4%), uvjet prikupljanja potpisa potpore kandidacijskim listama kako bi se natjecale samo one stranke koje imaju određenu minimalnu potporu u javnosti. Bilo bi poželjno tada i onemogućiti predizborne koalicije, ali je upitno kako bi o tome odlučio Ustavni sud, imajući u vidu njegovu dosadašnju sudsku praksu.

Bitno je da se smanji propadanje većeg broja glasova birača koji, ako se to dogodi, gube interes za daljnjim sudjelovanjem na izborima, a ta apatija progresivno u Hrvatskoj dovodi do sve manjeg sudjelovanja građana na izborima. Na izborima 2016. sudjelovalo je tek nešto više od 52% birača. To je stravično loš podatak, on ukazuje na tešku bolest hrvatske demokracije, a jako malo se u javnosti o tome govori. Velikim strankama to nije ni u interesu. Ne čini se ništa na uvođenju elektroničkog i dopisnog glasanja, koje bi sigurno povećalo izbornu participaciju, jer to potvrđuju iskustva drugih država.
Niži izborni prag omogućio bi i novim političkim opcijama da uđu u Sabor, a koje imaju ne malu potporu birača, doveo do pravičnije raspodjele mandata i formiranje parlamentarne većine na temelju stvarne volje većine birača.

To danas nije slučaj. Protivnici nižeg izbornog praga govore kako bi to povećalo broj stranaka u Saboru i otežalo formiranje vlade, a upravo postojeći sustav s višim izbornim pragom i prijeizbornim koalicijama dovodi do velikog broja stranaka u Saboru. Tako je u ovom proteklom sazivu Sabora samo nekoliko stranaka samostalno nastupalo na izborima i osvojilo parlamentarne mandate, a službeno imamo 23 parlamentarne stranke, dakle stranke koje imaju zastupnike u Saboru. A imamo i 15 klubova zastupnika. Za razliku, u njemačkom parlamentu, Bundestagu, imate samo šest klubova zastupnika. Ali tamo nema prijeizbornog koaliranja.