„Nitko nema moralno pravo biti antifašist ako nije istodobno i antikomunist.“
(Hannah Arendt)
Hrvatski komunisti, danas zakrinkani kao „ljevičari“ i „antifašisti“, smislili su novi plan za održanje svojega utjecaja u medijima i politici. Taj se plan može smatrati „Planom B“, jer je nakon prodora dokaza o strašnim partizanskim ratnim i poslijeratnim zločinima u javnost, teško otvoreno braniti komunističko predvodništvo „narodnooslobodilačke borbe“ i Titov totalitarni režim. Sve su češće poruke javnosti da će se „razdvojiti“ komunizam i „antifašizam“, tako da se ljevica oslobodi tereta komunističkih zločina a nastavi hrvatsko domoljublje držati u šahu proizvoljnim izjednačavanjem njega i fašizma. Budući da bi oni ostali „antifašistima“, proistječe da bi zadržali ulogu i tužitelja i sudca, a to znači i vlast bez obzira na ishode izbora.
Komunizam
U Titovoj je Jugoslaviji na transparentima i pozornicama komunizam je opisan imenima Marx – Engels – Lenjin – Staljin – Tito. Marx i Engels su komunizam izmislili kao filozofiju kojom su se htjeli proslaviti, s tim da se oduvijek citiraju samo dijelovi njihova pisanja, a dijelovi se zatajuju, npr. onaj Engelsov o „sifilitičnim narodima na periferiji Velikoga njemačkoga Reicha (tu pripadaju i Hrvati), koji moraju nestati“, te onaj da je „obitelj tamnica žene i da je treba razoriti“. To se danas radi s pomoći rodne ideologije. Kad je vidio da ne može doći na vlast privlačenjem glasača, Lenjin je izmislio pojam „diktatura proletarijata“ što je označilo legalizaciju ubijanja i progona svih onih koji su – protiv njegove vlasti. Njegov je posao nastavio Staljin koji je ubio mnogo milijuna ljudi i to se u nas dosta dobro (ali ne potpuno) zna, jer se u međuvremenu bio posvađao s Titom, pa su se u Jugoslaviji na vidjelo iznosili neki Staljinovi zločini. Tito je, pak, izravni izdanak Staljinove škole okrutnosti i član tajne sovjetske komunističke partijske policije zadužene za ubijanje i progone ljudi koji su na bilo koji način smetali širenju komunizma – od ubijanja Ukrajinaca i disidenata u Sovjetskom Savezu do ubijanja anarhista u Španjolskoj. Ukratko, Englezi su mu pripisali 572.000 ubijenih i svrstali ga među najveće zločince 20. stoljeća.
Tu su i drugi vrlo slični likovi: Mao Zedong, Castro, Čaušesku, Pol Plot, … sve do Kim Il-sunga i Kim Jong Un-a. Svi su oni masovni ubojice i smrtni neprijatelji demokracije i svi su sami sebe nazivali antifašistima.
Antifašizam
Antifašizam ne postoji. Ta se tvrdnja odnosi na ono na što se misli u današnjoj Hrvatskoj kad se rabi taj izraz (Hrvatski tjednik, 9. travnja 2015., broj 550, str. 34-38. http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20100-m-marusic-nakon-ii-svjetskoga-rata-komunisti-su-pobili-stotine-tisuca-nevinih-ljudi-zato-sto-su-bili-fasisti-ili-s-fasistima-povezani-a-ustvari-su-ubijali-stanovnike-hrvatske-koji-bi-bili-glasovali-protiv-njihova-dolaska-na-vlast-pa-su-dosli-na-vlast-pa-s.html). Dokazi da antifašizam ne postoji su sljedeći:
a) Taj je izraz promoviran u Španjolskom građanskom ratu i nakon toga je zaboravljen sve dok nacistička Njemačka nije 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez. Tada je taj izraz „iskopao“ Staljin da bi sve komuniste svijeta pozvao u pomoć u obrani Sovjetskoga Saveza.
Pritom je prešutio da je 23 mjeseca, od potpisivanja pakta s Hitlerom, do Hitlerova napada na Sovjetski Savez, bio saveznik nacističke Njemačke. U tom je savezništvu sudjelovao i Tito (http://direktno.hr/direkt/tito-1940-podrzavao-reich-kpj-rat-optuzivala-imperijalne-sile-90308/). Obje se te činjenice zataškavaju, jer bi – da se uče u školama – sasvim uništile simpatije za komunizam u Hrvatskoj.
b) U državama Zapada koje su se borile protiv nacističke Njemačke, izraz „antifašizam“ nepoznat je u svim svojim aspektima koji mu se pripisuju u Hrvatskoj. Ponavljam: u Americi i Engleskoj (kojima je Tito prijetio da će postati „zemlje proleterske“, a te je pjesme učio pjevati i dječicu, pa i mene) ne postoji pojam „antifašizam“. Postoji samo u bivšim komunističkim državama, dakle i u Hrvatskoj.
c) Strategija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast. Primarna je bila borba za osvajanje vlasti u svim državama u kojima se to moglo postići milom ili silom, a onda borba za obranu Sovjetskoga Saveza od Nijemaca. Na kraju II. Svjetskoga rata komuniste su na vlast doveli sovjetski tenkovi u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, a Sovjeti su tenkovima okupirali Baltičke zemlje. U Jugoslaviji je Tito zbog ugovora sa Saveznicima morao raspisati demokratske izbore na kojima je –„pobijedio“ istrebljenjem velikog broja političkih protivnika i nasiljem na izborima (1945.), a potom je zauvijek zabranio i demokraciju i demokratske izbore.
d) No, sa završetkom II. Svjetskoga rata, upravo u zemljama u kojima je komunizam na vlast došao silom, nameće se pojam „antifašizma“, s tim da se fašistima proglašavaju i zemlje protivnice nacifašizma i pobjednice nad Hitlerom: Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv „antifašist„ imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitog stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. „antifaschistischer Schutzwall“, http://hr.wikipedia.org/wiki/Antifa%C5%A1izam).
Danas se u Hrvatskoj 22. lipnja obilježava kao dan borbe protiv fašizma, ali se u uopće kao takav ne spominje ni u Rusiji niti igdje drugdje. Što se to zbiva u Hrvatskoj?
Antihrvatstvo
O antihrvatstvu bi se moglo puno pisati – od 1102. (poraz na Gvozdu) do dana današnjega i, na primjer, odurnih seksističkih napada na hrvatsku predsjednicu. Od stvaranja prve Jugoslavije (Orjuna), preko II. Svjetskoga rata i srpske jednako kao i komunističke pobune protiv stvaranja Nezavisne države Hrvatske (koje su se krajem 1942. spojile u jednu antihrvatsku, sve do danas), te u Titovoj Jugoslaviji s progonima svega hrvatskoga, do današnjih hrvatskih „antifašista“, antihrvatstvo ima samo jedan jasan i nedvojben cilj: sprječavanje uspostave ili uništenje hrvatske države. To se onda provodilo i provodi na različite načine, uglavnom silom i političkim terorom, a danas napadima na svaki oblik domoljublja, na svaku hrvatsku tradiciju, na vjeru i Crkvu, iskrivljavanjem povijesti, međunarodnim denuncijacijama svih oblika i tehnika i uzurpacijom javnoga prostora od javnih medija do uličnih „demonstracija“.
Pakleni plan
Današnje antihrvatstvo počiva na jednoj jedinoj jakoj polugi: antihrvati sebe prvo proglase antifašistima, a onda sve što im nije po volji, jer je hrvatsko, proglašavaju fašizmom. Budući da je borba protiv fašista važna i Zapadu, i najmiroljubiviji i najdemokratskiji Hrvati-domoljubi načas se nađu na strani ustaša i – Hitlera. Usprkos tome što ni ustaše ni Hitler nisu bili fašisti, nego su ustaše bile nacionalisti, a Hitler – nacionalsocijalist.
Pakleni plan suzbijanja napretka i opstanka današnje hrvatske države dosta je jednostavan: sve hrvatsko se razara, skriva, iskrivljuje i zanemaruje (tradicija, domoljublje, vjera, škola, samopoštovanje), a „poluga antifašizma“ svaki otpor antihrvatstvu pretvara u – fašizam.
Zasad pakleni plan radi jako dobro, od Štulhofera i GONG-a, do Budaka i Jokića.
Komunizam i antifašizam se mogu razdvojiti
No, dobro, postoje, barem teoretski postoje, ili su postojali, pošteni i dobri ljudi koji su se u II. Svjetskom ratu s oružjem u ruci oprli fašistima i nacistima a nisu mislili na obranu Sovjetske vlasti i nisu težili nametanju komunizma i održanju Jugoslavije. Logično je da su oni sebe nazivali antifašistima i da to čine i danas. Ipak, treba uočiti da cijelo to vrijeme nisu primijetili da se radi o komunističkom triku. Danas to ne primjećuju naivni i mladi, jer svi udžbenici i svi mediji kriju i iskrivljuju istinu o hrvatskoj povijesti i pogubnoj ulozi komunizma u njoj, te o komunističkoj laži da su oni zapravo antifašisti.
Taj i takav antifašizam tim časnim ljudima mora se priznati, ako oni postoje ili su postojali u razmjerno značajnom broju da ih se može smatrati politikom, pokretom i vojskom. Pritom treba dokazati da njihov otpor nacifašizmu, onda i danas nije bio povezan s komunizmom. Naglasit ću da im, istom logikom, onda treba oprostiti to što su 1941. ustali protiv Nezavisne države Hrvatske usprkos toga što su bili Hrvati i što su znali da Hrvati tisuću godina žele samostalnu hrvatsku državu, jer NDH je, doista, bila povezana s nacifašizmom. Njima ćemo spremno priznati pravo da se nazivaju antifašistima, a samo ćemo im skrenuti pozornost da ne bi trebali hrvatsko domoljublje miješati s nacifašizmom. Oni su dobri, pošteni i plemeniti ljudi i to ne će ni činiti. Uostalom, oni su se borili za samostalnu, slobodnu, anti-naci-fašističku i demokratsku Hrvatsku, kao hrvatski branitelji 1991. i mi ćemo ih voljeti i poštovati kao i hrvatske branitelje.
Na žalost, takvi ljudi nikad nisu primjereno identificirani, niti je procijenjen njihov broj i udio među partizanima. Tu leži ključ antihrvatske prijevare: idealiziranu sliku tih ljudi preuzeli su komunisti, jugonostalgičari, militantni liberali i svi drugi koji žele vladati Hrvatskom tako da ona ne bude hrvatska.
(U Srbiji su, treba to napomenuti jer ilustrira i dopunjava sliku situacije u Hrvatskoj, ulogu „antifašista“ preuzeli – četnici.)
Komunizam i antifašizam se ne mogu razdvojiti
Komunizam i današnji „antifašizam“ nije moguće odvojiti, jer ne postoje, ili je premalo (neznačajno malo), ljudi koji su se borili protiv nacifašizma a da nisu bili komunisti, ili da s komunizmom nisu imali veze. Držim da bi definicija hrvatskih građana (bez obzira na to jesu li umrli ili su još živi) koje bi se moglo smatrati antifašistima u plemenitom i nekomunističkom smislu te riječi trebala biti otprilike ovakva:
1. Da su aktivno sudjelovali, s puškom u ruci, u borbi protiv Nijemaca, Talijana, Četnika i Ustaša u II. Svjetskom ratu, s tim da su u partizane otišli 1941. dragovoljno, a ne da su ih partizani nasilno ili kako drukčije unovačili nakon početka 1942.
2. Da su prješli u partizane iz domobrana, prije početka 1942. Kasniji se prijelaz mora pripisati svjesnosti da će Nijemci i njihovi saveznici izgubiti rat.
3. Da nikad – ni prije rata, ni u ratu, niti poslije rata – nisu bili članovi Komunističke partije (Saveza komunista) Hrvatske odnosno Jugoslavije.
4. Da nisu i da nikad nisu bili članovi današnje Socijaldemokratske partije Hrvatske – jer je ona izravna nasljednica Komunističke partije (Saveza komunista) Hrvatske.
5. Da nisu pripadnici ni jedne nacionalne manjine jer, bez obzira na njihova konkretna pojedinačna ili skupna politička uvjerenja, jer te su manjine u bitno različitoj političkoj poziciji u odnosu na samostalnost hrvatske države od samih Hrvata.
Zaključak
Nakon otkrića strašnih zločina koje su počinili partizani u ime stvaranja komunističkoga poretka u tadašnjoj Jugoslaviji, te neuspjeha komunizma i njegova odvjetka socijalizma u miru u svim zemljama u kojima su došli na vlast, čini se da će hrvatski komunisti „prijeći na Plan B“, tj. diskretno se odreći komunizma, a nametati se kao „antifašisti“. Time bi ostali neprokazani i nelustrirani, a mogli bi nastaviti s antihrvatskim djelovanjem. To se djelovanje odvija po uvježbanoj shemi da se sve hrvatsko, s pozicije „antifašističke borbe“ proglasi ustaškim, a onda suzbija, guši i uguši do zadnje klice.
Ovo pišem jer sam primijetio da i su najvažniji ljudi u Hrvatskoj – Predsjednica države i predsjednici Vlade i Sabora, progutali tu udicu i o antifašizmu govore kao o nečemu što je različito od komunizma, dakle i poželjno i plemenito i povijesno dokazano korisno. Hrvatski narod to treba i može prihvatiti samo pod uvjetima da je taj „antifašizam“ dokazano jasno različit od komunizma i da se svi aspekti i protagonisti komunizma identificiraju, objave i osude kako je to učinjeno u drugim postkomunističkim zemljama Europe. I da tu osudu podrže i nekomunistički antifašisti kako su ovdje definirani. Tko stvarno dokaže i pokaže da nema veze s komunizmom, može se slobodno i slavljeno nazivati antifašistom. Vjerujem da će svim domoljubnim Hrvatima biti drago da se takvih ljudi nađe što više.
Matko Marušić
