Rektorski zbor zahtjeva odgodu primjene Kolektivnoga ugovora HNS-ove ministrice Divjak

Foto: Fah

Rektorski zbor, koji okuplja sve rektore hrvatskih sveučilišta donio je 27. lipnja 2019. zaključke o nemogućnosti primjene Kolektivnoga ugovora za znanost i visoko obrazovanje, koji su 27. prosinca 2018. sklopili ministrica Blaženka Divjak i Nezavisni sindikat znanosti i visokoga obrazovanja (NSZVO), te ih je 4. srpnja 2019. dostavio potpisnicima toga ugovora i predsjedniku Vlade.

Rektorski zbor je utvrdio da sveučilišta, visoka učilišta i veleučilišta objektivno ne mogu početi s primjenom Kolektivnoga ugovora od 1. listopada 2019., jer nisu ispunjene temeljne pretpostavke za njegovu primjenu. Stoga potpisnicima predlažu odgodu primjene  Kolektivnoga ugovora do razdoblja osiguravanja uvjeta za njegovu djelotvornu primjenu. Rektorski zbor poziva na nastavak dijaloga i pregovora na način da u pregovore Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO) i NSZVO-a budu uključeni rektori i čelnici znanstvenih institucija.

Rektorski zbor zahtijeva odgodu primjene  Kolektivnoga ugovora jer je on izrađen i potpisan bez uključivanja akademske zajednice u pregovore. U postupku donošenja sistemskih propisa, pa tako i Kolektivnoga ugovora, Ministarstvo je zanemarilo činjenicu da je sveučilišna zajednica krajnji korisnik tih propisa, da je najzainteresiranija za njihov sadržaj te je najkompetentnija za meritornu i nomotehnički točnu izradu sadržaja tih propisa.

Rektorski zbor ističe kako je Kolektivni ugovor nepotpun, jer je zanemario znanstvene institute, visoke škole i veleučilišta; nisu uzete u obzir specifičnosti stručnih studija što će imati loše posljedice u reakreditacijama studija i ustanova. Nepotpuno je i jer nije obuhvatio stručno-administrativno osoblje; izostavljanje te kategorije zaposlenika upućuje na neravnopravnost i nejednakost zaposlenika.

Primjena Kolektivnoga ugovora , posebice u dijelu koji se odnosi na normiranje nastavnoga i znanstvenoga rada, dovela bi do urušavanja visokoškolskoga sustava, opasnih pravnih praznina i pravne nesigurnosti, a sve bi se moglo reflektirati na štetu zaposlenika u sustavu visokog obrazovanja, obavljanje znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, jer nisu osigurane financijske pretpostavke;

Kolektivni ugovor povećava normu nastavnog rada, što ima za posljedicu nova zapošljavanja, povećavanje prekovremenog rada i plaćanje prekovremenog rada a za što MZO nije osiguralo financijska sredstva sveučilištima i veleučilištima; bez osiguranih sredstava od nastavnika se, prema ovom Kolektivnoga ugovora, zahtijeva 20% više rada za istu plaću.

Sveučilišta i sveučilišne sastavnice bez financijskih sredstava i bez mogućnosti plaćanja prekovremenoga rada otvaraju prostor sudskim sporovima za naknadu povećane plaće za prekovremeni rad.

Stranke Kolektivnoga ugovora pokušale su matematičkim izrazima (kvantificiranje i ponderiranje) definirati pojam „normiranja rada“ u sustavu znanstvene djelatnosti i visokoga obrazovanja, što nije doprinos kvaliteti, pa ostaje nejasna svrha, cilj i razlog normiranja rada na način predviđen Kolektivnim ugovorom.

Kriteriji strukturiranja ukupne norme rada sveučilišnoga nastavnika na 45 % nastavu, 4 5% znanstvena projektna istraživanja i 10 % institucijski doprinos, odnosno predviđena „fleksibilizacija“ navedene strukture iziskuje administrativno opterećenje koje sveučilišta ne mogu osigurati; nasuprot tome, Kolektivni ugovor nije predvidio postupanje s nastavnicima koji nemaju normu i koji nisu znanstveno produktivni.

Kolektivni ugovor predviđa donošenje odluke čelnika ustanove o tzv. godišnjem zaduženju djelatnika u trajanju od jedne akademske godine, što je pretjerano administrativno opterećenje za ustanovu u pogledu organizacije i načina rada te ustroja nastave; nije uzeto u obzir da se nastava realizira prema studijskim programima i potrebnim zakonskim opterećenjem nastavnika prema kojemu je provedena akreditacija i dobivena dopusnica.

Nastavnici u znanstveno-nastavnim zvanjima ne prihvaćaju tzv. „repetitivnu nastavu“, s predloženim izračunom jer njihova vrijednost kao sveučilišnih nastavnika umanjena; osim toga, predložena „repetitivna nastava“ je institut iz okvira norme rada koji se može i smije primijeniti isključivo na nastavna radna mjesta predavača, višega predavača i profesora visoke škole jer oni u svom radu primjenjuju taj nastavni oblik, a zaboravlja se da je njihova propisana satnica već obuhvatila tzv. „repetitivnost“. Prema Ustavu i Zakonu o znanstvenoj djelatnosti nastava na sveučilištu nedjeljiva je od znanosti.

Kolektivni ugovor je zanemario specifičnosti rada umjetničkih akademija i znanstvenih instituta.

Kolektivni ugovor predviđa projekte ustanove bez osiguravanja sredstava za takve projekte; integrirana sveučilišta, kao i sastavnice neintegriranih sveučilišta koje djeluju u području humanističkih i društvenih znanosti nemaju međunarodne kompetitivne projekte već moraju pro forma osmisliti vlastite institucionalne projekte iako nemaju sredstva za znanstvena istraživanja;

Ostaje nejasno odnosi li se Kolektivni ugovor odnosi na privatna sveučilišta, visoka učilišta i na Hrvatsko katoličko sveučilište.

Rektorski zbor napominje da je broj članova Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja (NSZVO) manji od broja nečlanova toga sindikata u sustavu, što je također razlog za uključivanje sveučilišne i znanstvene zajednice u pregovore s MZO-om.

Odredba u Kolektivnoga ugovora kojom poslodavac može poticati dobrovoljnu mirovinsku štednju i uplaćivati premiju u dobrovoljni mirovinski fond čiji je pokrovitelj Sindikat jest direktna diskriminacija djelatnika, o čemu je MZO trebalo voditi računa.

Odgovori na pitanja Rektorskoga zbora, pojedinih sveučilišta i djelatnika na visokim učilištima nisu jednoznačna, nego nejasna i proturječna, što dovodi do problema u pravnoj interpretaciji, a time i u implementaciji.

Iako su uočene i druge manjkavosti Kolektivnoga ugovora, koje profesori pravnih fakulteta u Splitu, Zagrebu i Osijeku definiraju neustavnima i proturječnima postojećim zakonima i pravilnicima, Rektorski zbor smatra da je Kolektivni ugovor potreban, ali s argumentiranim i jasnim poboljšanjima sustava visokog obrazovanja i znanosti.

Zbog svega navedenoga članovi Rektorskoga zbora: prof. dr. sc. Dragan Ljutić, prof. dr. sc. Vlado Guberac, prof. dr. sc. Alfio Barbieri, prof. dr. sc. Nikša Burum, prof. dr. sc. Marin Milković, prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila i prof. dr. sc. Željko Tanjić smatraju da akademska godina 2019./2020. ne može početi s primjenom Kolektivnoga ugovora te navode puno šire i brojnije razloge neprimjenjivosti.

Rektorski zbor zahtijeva odgodu primjene Kolektivnoga ugovora s prijedlogom da se problemi premoste novim pregovorima uključivanjem sveučilišne zajednice, partnerskim radom MZO-a s rektorima, dekanima i ravnateljima znanstvenih instituta, jer su rektori, dekani i ravnatelji znanstvenih instituta stvarni i pravni poslodavci i krajnji korisnici Kolektivnoga ugovora.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

Izvor: narod.hr