Roko Antić bivši čelnik općinske organizacije HDZ-a Kistanje, koji je dao neopozivu ostavku zbog odluke predsjedništva stranke o ratifikaciji Istanbulske konvencije, na društvenim je mrežama detaljno ispričao o problemu prometne povezanosti Općine Kistanje s ostalim dijelovima Šibensko-kninske županije. Antić je donačelnik općine Kistanje, inače Janjevac.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
“Proteklih dana bio sam dosta zaokupljen temom ukidanja prijevoza srednjoškolcima i studentima iz Općine Kistanje.
O tome sam u nekoliko navrata pisao kako bi malo rasvijetlio taj problem i ukazao na eklatantno kršenje zakona. Bilo je puno razgovora na tu temu, sastanaka, dogovora i iscrpljivanja, ali eto naše zadnje informacije govore da su vladajući shvatili ozbiljnost problema i da će linija biti reaktivirana u ponedjeljak 28.09.2020. u režiji istoga nositelja – a to je HŽ putnički prijevoz.
Osobno sam primio SMS takva sadržaja od resornog ministra Olega Butkovića u ovu srijedu. Zamjeniku spomenutog ministra zaduženom za promet, Mariu Maduniću, u telefonskom razgovoru ispričao sam svoje viđenje ovoga problema i zašto smatram da je Kistanje prometna enklava i kome sve to najviše odgovara. To ću sada podijeliti i sa svima vama javno.
Osnovni razlog leži u putnim troškovima nastavnika i profesora u kistanjskoj osnovnoj školi. Od 40-ak djelatnika škole, putnika je 95%. Od tog broja putnika, više od polovice su iz Šibenika i okolice. E sad, kako razumjeti razloge za prometnu izolaciju Kistanja???
Stvar je vrlo jednostavna. Postoji županijska autobusna linija na relaciji: Šibenik – Skradin – Rupe – Laškovica – i obrnuto! Mjesto Laškovica administrativno pripada gradu Skradinu i nalazi se uz samu granicu Općine Kistanje – nadomak mjesta Varivode i do centa Kistanja ima svega 8. KILOMETARA! I sad, zamislite računicu prijevoznika “Autotransport Šibenik”. Umjesto da idu za putnicima i profitom, tim više što Općina Kistanje sa svojih dvije tisuće stalnih stanovnika, ima više stanovnika i od Skradina, Dubravica, Rupa i Laškovice zajedno – i autobus se po sistemu “čelom nazad” vraća iz Laškovice prema Šibeniku.
Kistanje tako ostaje prometni otok usred kopna. Tko bi to normalan mogao razumjeti da razlog nisu putni troškovi učitelja i nastavnika kao solidan dodatak njihovim plaćama. Da ta spomenuta autobusna linija u redu vožnje nastavi do Kistanja, nastavnom kadru osnovne škole isplaćivale bi se znatno niže naknade prijevoza u iznosu autobusne karte, a ne kao što je već godinama ustaljena praksa – putem naknade za korištenje privatnog automobila uz obračun kilometraže svakom ponaosob, iako oni putuju u jednom automobilu i u pravilu se zajedno voze 4. profesora.
Nemam apsolutno ništa protiv učitelja i profesora u našoj osnovnoj školi, čak štoviše, mnoge od njih poznajem već dvadeset godina, a među njima su neki meni vrlo bliski ljudi i mogu slobodno reći – prijatelji. Dugih četrnaest godina bio sam član Školskog odbora OŠ KISTANJE i to na prijedlog Šibensko-kninske županije kao osnivača te ustanove i dobro znam što govorim. Možda će nekima ovo moje piskaranje izgledati kao “glas vapijućeg u pustinji” ili što bi se ono narodski reklo: “lajanje na mjesec”.
Ne, ja tako ne mislim, nego upravo suprotno. Nikada o ovoj temi nisam šutio, upravo znajući za podlu i usudim se reći i perverznu pozadinu koju sam opisao, a čiji je nositelj i pokrovitelj Šibensko-kninska županija. Ova tema bila je jedna od glavnih točki mojih razilaženja i neslaganja sa šibensko-kninskim županom Goranom Paukom u vremenu dok sam bio član HDZ-a. Mnogi se naši ljudi sjećaju njegovih reakcija kada bi ga se u Kistanjama pitalo o ovoj temi, iskazivale potrebe stanovnika i tražila njegova možebitna odgovornost. Reakcije su mu bile u stilu: “da on za to nije nadležan” uz potpunu nezainteresiranost za ono što ga se pita, pa sve do bahaćenja što je za nas koji ga poznajemo – ipak njegov zaštitni znak.
Bez obzira na naše dugogodišnje prijepore oko mnogih tema – izrazito sam cijenio to što poput mnogih političara s kojima sam surađivao nije muljator, jer bi on uvijek govorio ono što misli, bez obzira što bi mi to prečesto djelovalo neshvatljivim, obzirom na njegovu funkciju i (ne)odgovornost. Nije ovo nikakva fiksacija na njega. To odlučno odbijam.
Mi smo se korektno politički razišli i prije nego sam izašao iz stranke. Kad se susretnemo, uredno se pozdravimo i to je sve.
Iznoseći ovako javno svoja razmišljanja i stavove na ovu temu – isključivi cilj bio mi je rasvijetliti pozadinu kistanjske prometne blokade, jer mi to savjest moja nalaže.
Postavit ću nekoliko pitanja svima nama za razmišljanje:
1. Zašto bi naše Kistanje trebale biti prometna enklava?
2. Zašto naši srednjoškolci ne bi mogli upisivati željene smjerove u šibenskim srednjim školama i bili svaki dan u svojoj kući?
3. Zašto bi naši srednjoškolci bili taoci nečijih ekonomskih računica?
4. Zašto bi naši srednjoškolci zbog nemogućnosti prijevoza do škola bili taoci toga što se pola Knina u potrebi za poslom u proteklih pet godina iselilo u inozemstvo i sada naši đaci trebaju spašavati kninsku srednju školu od neizbježnog scenarija, a to je gašenje mnogih smjerova zbog kroničnog manjka učenika?
Samo ilustracije radi da bi se shvatilo o čemu to ja pišem. Moja starija kćer Natalija ide u drugi razred jezične gimnazije u Kninu, pa mi je i poradi toga stanje poznato. Njezin razred ima samo 13. učenika, opća gimnazija isto toliko, dok ekonomska škola broji 18. učenika. Dakle, ukupan broj učenika u toj generaciji, u sva ta tri razredna odjela je 44. Od tog broja 12. je učenika iz Kistanja, samo u generaciji tog drugog razreda, a gdje su ostali. Vjerujem da vam je sada jasnije ono o čemu pišem i zašto to smatram talačkim odnosom.
5. Kakav je to regionalni i ravnomjerni razvoj u Hrvatskoj u kojemu na primjer, bogati gradovi Zagreb i Koprivnica srednjoškolcima uz prvi dan škole na klupe donose udžbenike, dok roditelji u dalmatinskoj zagori za dvoje gimnazijalaca moraju izdvojiti cjelokupni iznos mjesečne plaće? Da o drugim demografskim potporama i ne govorim?
6. Zašto se ne propituje rentabilnost za trajektne linije prema šibenskim otocima i može li me itko uvjeriti u ekonomsku isplativost takvoga prijevoza.
Naravno da ja to uopće ne sporim. To je prevažna i vitalna stvar za ostanak na otocima i zašto se takav ekonomski i politički odnos ne primjeni i na Kistanje??? Kada sam pred bivšom predsjednicom Grabar-Kitarović o svemu ovome govorio na radnom sastanku u Kistanjama u prigodi izmještanja njezina Ureda u Šibensko-kninskoj županiji – 18. travnja 2018. godina – svi su ostali zabezeknuti.
Po starom dobrom običaju, kada je odnarođenoj politici bitnija forma od sadržaja, tako je došlo i do uspostavljanja linije prema Šibeniku, na kraju te 2018. godine. Autobusna linija Kistanje-Šibenik je na inicijativu tadašnje predsjednice uspostavljena 01. prosinca 2018. i trajala je do 01. svibnja 2019. godina – iako je dogovoren godišnji probni promet. Zašto linija nije bila putnicima prihvatljiva? Zato što se iz Kistanja do Šibenika putovalo puna dva sata (45.-50. km) na način da se iz Kistanja kretalo u šest ujutro s pauzom od pola sata s presjedanjem u Vodicama i tako isto prema natrag.
Umjesto da linija bude smislena i njoj rentabilnost održavali srednjoškolci sa svojim pokazima, moguće i nastavnici, ovako su liniju samo pokrenuli da bi imali valjani razlog ukinuti je. To je jedina istina. Ovo niti jedan relevantni medij u Hrvatskoj neće prenijeti. Kako to drugačije shvatiti nego da im nije stalo ni do aktualnosti, ni do važnosti ni do istine.
Treba li se onda čuditi ovakvome stanju u Hrvatskoj? Trebali se onda čuditi pustoši naših krajeva, poglavito u dalmatinskom zaleđu, Lici i Banovini? Ukupan taj prostor uključujući Skradin, Kistanje, Drniš, Oklaj, Knin, Gračac, Donji Lapac, Korenicu, Slunj, Gospić, Perušić pa do Karlovca nema niti 150.000 stalnih stanovnika – da ne govorim o poraznim demografskim kretanjima i dobnoj strukturi stanovništva.
Na temu ukinutoga prijevoza na relaciji Zadar – Knin i općenito o ovom problemu, u ponedjeljak (21.09.) imao sam poduži razgovor s jednom novinarkom Slobodne Dalmacije za koju držim da je jedna od rijetkih neovisnih novinarki u tom mediju.
Kad je naše županija u pitanju, obzirom da je Marina Jurković našla drugi posao, ostala je jedina neovisna!
Upoznao sam mnoge novinare i ovo mogu sa sigurnošću ustvrditi. Tema joj je bila zanimljiva i ona je napisala, kako sama kaže, malo poduži tekst. No objave i dalje nema.
Očito da tema nije po volji glavnom uredniku Hanza medije, tako da medijski mrak u Hrvatskoj, kojemu smo svjedoci, može začuditi samo one neupućene ili naivne. Bez obzira što smo dobili najavu od ministra prometa Olega Butkovića da će linija biti ponovno uspostavljena u ponedjeljak 28.09.2020. novinarki sam jučer napisao SMS sljedećeg sadržaja:
“Poštovana, očito da uredniku SD tema prijevoza nije bila zanimljiva, jer je nema u tiskanom izdanju.
Možda griješim, ali prešućivanje ove važne teme vidim kao očiti znak postojanja duboke države, koja u svojoj zarobljenosti i strahu od ISTINE, ponajviše u medijima i politici najbolje potvrđuje svoju raskoš manipuliranja. Vi ste kao novinarka učinili ono što je bilo do Vas i tu nema nikakve zamjerke.
Bez obzira što smo dobili najavu od ministra prometa Olega Butkovića da će linija biti ponovno uspostavljena u ponedjeljak 28.09.2020., ostaje dojam da je prešućivanje uz dezinformiranje glavno sredstvo medijskih manipulatora, a to je u ovom slučaju urednik Slobodne Dalmacije.
Dalmacija jeste slobodna i hvala Bogu na tome, ali je porobljena duha, jer nije na strani ISTINE I PRAVDE. Nemojte misliti da sam razočaran. Da bih bio razočaran, prije toga bi me trebalo nešto očarati. Ja sam samo glas svoje zajednice, oslobođen vatre političkog mesijanizma, vidim bistro, djelujem odgovorno, biram nesavršeno, trpim ustrajno, boljitku Hrvatske i moje zajednice u njoj – nadam se postojano. Svijet je spašen i ne treba ga ponovno spašavati. Isus Krist kome vjerujem, rekao je: “Ja sam pobijedio svijet” Sva moja nadanja su u Njemu!”
Zato će dragi moji prijatelji, glavna vijest u ponedjeljak biti da premijer Andrej Plenković dolazi na komemoraciju nedužno ubijenim civilima u Varivodama u Općini Kistanje. To je nastavak miroljubive koegzistencije HDZ-SDSS koja se nastavlja prema svojem ustaljenom programu. Hoće li ga netko od sile novinara koji će se tamo okupiti upitati:
“Zna li on da je ovo prvi službeni posjet jednoga hrvatskog premijera Općini Kistanje nakon VRO “OLUJA” i kakva se poruka ljudima na taj način šalje”? – To nam ostaje za vidjeti.
Ja ću komemoraciju u Varivodama preskočiti, ne zato jer ne žalim zbog nevino ubijenih ljudi, već isključivo iz razloga jer ne želim statirati u paradi licemjerja. Toga ću dana otići na svetu Misu i moliti se na nakanu za pokoj njihovim dušama – jer je svaka duša potrebna Božje milosti. Nadam se da ne trebam dodatno objašnjavati Ipak je kod nas forma bitnija od sadržaja”, piše Antić.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
