O hrvatskoj poljoprivredi od osamostaljenja, iako korijen problema treba tražiti u bivšem sustavu, govori se kroz prizmu problema. Ovaj prevažan sektor za svaku državu, u Hrvatskoj nikako da dođe ‘na zelenu granu’. Sela su uglavnom pusta, zemlju obrađuje starije stanovništvo što potvrđuje i statistika. Puno je tu pitanja poput državnih poticaja, samodostatnosti, zemljišta, uvoznog lobija, životu poljoprivrednika…Portal Narod.hr kroz seriju tekstova otvorit će goruća pitanja i probleme hrvatske poljoprivrede kroz razgovore s relevantnim sugovornicima, analizama i statističkim podacima. Ako nam je poljoprivreda u problemu, onda za jedan prevažan poljoprivredni sektor – stočarstvo i mljekarstvo, možemo reći da su gotovo na dnu. Nezavisna saborska zastupnica Ružica Vukovac, potpredsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu za Narod.hr opisala je genezu propadanja sektora stočarstva.
Narod.hr: Možemo li reći da nam je mljekarstvo na koljenima?
Ružica Vukovac: Sektori mliječnog govedarstva, svinjogojstva i peradarstva najosjetljiviji su sektori stočarske proizvodnje, a opskrbljuju stanovništvo s proizvodima stočarstva koji se najviše konzumiraju.
Ako se, ovih dana, noću vozite kroz bilo koje selo u Hrvatskoj, u svakoj petoj kući gori svjetlo jer su četiri kuće napuštene, a tamo gdje gori svjetlo živi neki djed ili baka. Obilazeći te krajeve pitate se gdje su nestali ljudi?
Ljudi su se odselili intenzivno između 2000. i 2010. godine, kada je dokrajčen zadnji sustav otkupa mlijeka, organiziranog otkupa stoke ili voća i povrća. Otišli su kada je zatvoren zadnji laktofriz za otkup mlijeka u selu.
Sa 60 tisuća na 3767 isporučitelja mlijeka
Narod.hr:Kako se broj proizvođača mlijeka kretao od 2010. do danas? Koliki je pad?
Ružica Vukovac: S takvim opustjelim selom povezujemo poremećaje u sektoru proizvodnje mlijeka u Republici Hrvatskoj koji su naročito izraženi posljednjih dvadesetak godine. Na prostoru RH, netom prije ulaska u EU imali smo blizu 60.000 registriranih isporučitelja mlijeka, a mlijeko je prikupljano na više od 5.000 sabirnih mjesta. U to vrijeme mljekarama je isporučivano više od 500.000.000 kg mlijeka godišnje.
Međutim, broj isporučitelja mlijeka bilježi konstantno značajno smanjenje pa tako u 2021. godini egzistira tek 3.767 isporučitelja kravljeg mlijeka što je minus od čak 93,59% u odnosu na 2003. godinu, uz daljnju tendenciju pada.
Na mjesečnoj bazi, zatvara se stotinjak gospodarstava koja su proizvodila mlijeko. Danas ih je manje od tri tisuće.
Ono što najviše boli jeste spoznaja da su se oni koji su bili prisiljeni na odustanak od ove proizvodnje morali odseliti iz Slavonije. Mahom mladi, vrijedni ljudi, mnogi s cjelokupnom obitelji. Otišli su trbuhom za kruhom u krajeve u kojima rade sličan posao na sličnim obiteljskim gospodarstvima kao što su bila njihova. U zemlje u kojima se cijeni njihov rad.
Dakle, u drugim zemljama članicama EU život na selu je očuvan dok je u Hrvatskoj došlo do demografske katastrofe. Stoga smatram kako nisam gruba kada tvrdim da nam Hrvatska umire na selu.
Katastrofe koje su pogodile mljekarski sektor
Narod.hr: Zašto se to dogodilo baš mljekarskom sektoru?
Ružica Vukovac: Govoreći o razlozima propasti ovog najosjetljivijeg sektora, popis bi bio prilično dug. No, izdvojit ću samo neke od katastrofa koje su pogodile proizvodnju mlijeka. Uz nedostatak površina za ishranu stoke, proizvođače mlijeka prate i neke prilično nevjerojatne situacije.
U Republici Hrvatskoj velik je utjecaj na govedarsku proizvodnju imala ne tako davna pojava bolesti kvrgave kože čije se posljedice još uvijek osjete na razini cjelokupnog govedarskog sektora. U svrhu sprečavanja širenja bolesti kvrgave kože poduzeta je akcija cijepljenja goveda, koja je za posljedicu imala veliki broj uginuća krava u proizvodnji, smanjenje proizvodnje i ograničenje prometa stokom. Mnogi stočari nikada nisu dobili odštetu za direktne i indirektne štete koje su im cijepljenjem nanesene.
Slično se dogodilo u tzv. aferi s aflatoksinima, kad se mlijeko naših stočara bez prethodne kontrole i ispitivanja, preko noći proglašavalo zdravstveno neispravnim te ga se bacalo ili spaljivalo u bioplinskim postrojenjima što je trajalo tjednima, a u Slavoniji i duže od mjesec dana. Za tu nevjerojatnu i šokantnu akciju nikada nismo dobili čvrste dokaze tko je odgovaran, niti su stočari dobili adekvatna obeštećenja za uništeno mlijeko.
Svemu moram dodati odnos države i politike prema onima koji su odlučili koristiti Operativni program za razvoj stočarstva kojeg je Vlada RH provodila u periodu prije ulaska u EU. Mnogi su u program ušli s velikom bojazni zbog visokih iznosa kredita koje su morali podići da bi udovoljili standardu kod izgradnje farmi i nabavke opreme, na kojima se inzistiralo.
Odmah nakon zaključenja programa drastično je pala cijena mlijeka pa su farmeri sve teže podmirivali rate kredita. Mnogi su se obraćali za pomoć HBOR-u i ministarstvu ali tamo su nailazili na podsmjeh i uvrede. I sama sam osobno prošla tu torturu djelatnika koji bi vas ponižavali čim ste ih nazvali i predstavili se kao proizvođač mlijeka koji je u problemu zbog inih događanja za koja sam nije kriv. Ljudi su trebali savjet, no umjesto savjeta djelatnici bi ih vrijeđali i uvjeravali da su si sami krivi za probleme u kojima su se našli.
Narod.hr: Koja je uloga lokalnih političara u tome svemu?
Ružica Vukovac: Još je katastrofalnije bilo doživjeti oduzimanje državnog poljoprivrednog zemljišta od strane lokalnih političara upravo onima koje je država zadužila za visoke iznose kredita kojima su se gradile staje. Zamislite situaciju u kojoj ste, često uz pritisak mjerodavnih pa čak i inspektora bili ucjenjivani da ako ne budete izgradili farmu iz spomenutog operativnog programa, srušit će vam štagljeve i štale u kojima je tada živjela vaša stoka kao i zabraniti držanje životinja.
Mnogima su već bila stigla rješenja građevinskih inspekcija kojima se nalaže rušenje postojećih staja i to na trošak stočara. Podsjećam kako u to vrijeme nije bilo mogućnosti legalizacije, a većina stočara je držala životinje u naslijeđenim objektima koje su gradili njihovi djedovi i očevi.
Nešto više od dvije stotine stočara se unatoč neizvjesnoj budućnosti odlučuju podrediti volji onih koji vode poljoprivrednu politiku i upuštaju se u taj projekt. Nakon što uspiju zadovoljiti zahtjevne procedure, opterete svoje domove hipotekama kao garancijom da će vratiti kredite, događaju se situacije u kojima im načelnici općina oduzimaju zemljište koje su do tada obrađivali i daju ga drugim, politički podobnim osobama koje se do tada nisu bavile poljoprivrednom.
Očajni stočari, kreditno zaduženi traže pomoć. Ali je ne dobivaju. Do dan danas. Mnogi su bili primorani odustati od proizvodnje. Nekim su ovršene nekretnine, a neki su zajedno s djecom napustili Hrvatsku razočarani i poniženi.
Vukovac: ‘Mi smo u Hrvatskoj miljama svjetlosnih godina udaljeni od razvijenih zemalja’
Narod.hr: Kako je u recimo Sloveniji, Austriji? Koji je njihov recept?
S obzirom na značaj sektora proizvodnje mlijeka i nedostatnu tehnološku zaokruženost proizvodnje, ponajprije zbog nametnutih visokih kriterija upravo onima koji je žele zaokružiti, o čemu odlučuje resorno ministarstvo i nadležne institucije, potrebno je nastaviti ulaganja u prilagodbu važećim standardima ili sniziti standarde.
Poput zemalja u susjedstvu. Izdvojit ću Austriju gdje ćete često naići na situaciju u kojoj stočar u jednoj zgradi živi, u zgradi do kuće drži krave, a u susjednoj prostoriji proizvodi sir kojeg prodaje na kućnom pragu ili vrtiću ili nekoj drugoj javnoj ustanovi koja mu je u bližem susjedstvu. Nikome krave ne smetaju, a mještani rado dolaze po njegove proizvode. Radije nego li u supermarket.
U Hrvatskoj su takve situacije nemoguće. Pogledajte samo tko su dobavljači primjerice školama ili vrtićima kroz projekte Sheme školskog mlijeka. Nema niti jednog OPG-ovca. Samo mliječna industrija. Što je apsurdno, no time se nitko ne bavi.
Imamo li u Hrvatskoj i jednu instituciju koja na svom jelovniku nudi mlijeko s naših OPG-ova? Nemamo, a sudeći prema standardima koji se od njih traže, to nikada nećemo niti imati. Još je jedan pozitivan primjer iz susjedstva kojeg moram izdvojiti, a to je suvlasništvo nad mljekarama. U susjednoj Italiji su sami proizvođači mlijeka, dakle stočari, suvlasnici velikih mliječnih industrijskih postrojenja, dok su naši proizvođači prezaduženi i na koljenima zbog visokih kamata na kredite kojima su gradili farme, kao i na kredite kojima održavaju proizvodnju.
Sve to potvrđuje da smo mi u Hrvatskoj miljama svjetlosnih godina udaljeni od razvijenih zemalja koje su znale očuvati ono što vrijedi, na korist svog naroda.
Vukovac: ‘Takvo što nezamislivo je u zemljama koje poštuju čovjeka i svoj ruralni prostor’
Narod.hr: Ne diktira li slobodno tržište ponudu i potražnju?
Ružica Vukovac: Svojevrsna bajka o slobodnom tržištu služi samo za pseudopolitičke elite koje vode kolonijalne i polukolonijalne zemlje poput Hrvatske. Upravo do toga nas je dovela dosadašnja politika koja se vodi prema hrvatskom selu. Veliki sustavi u vlasništvu stranog kapitala, poput francuskog Lactalisa, uz podršku politike, od naših su proizvođača mlijeka stvorili moderne polu robove koji za njih, po njihovim uvjetima, proizvode jeftinu sirovinu. Prodajom Dukata Hrvatska je prodala i njih. Svi su imali dugogodišnje ugovore kojima su se obvezali proizvesti i predati im točno određene količine mlijeka. U slučaju smanjenja ili odustanka, stočari su plaćali penale.
Koja se zemlja tako odnosi prema vlastitim proizvođačima hrane? Samo ona koja ne brine za vlastitu budućnost, a od prodaje strateških hrvatskih firmi strancu vidi samo svoju, kratkoročnu korist.
U uređenoj zemlji država potiče organiziranu proizvodnju poljoprivrednih sirovina. U bilo kojoj normalnoj državi poljoprivredni proizvođač je vezan za nacionalnu industriju hrane koja na neki način odgovara izvršnoj vlasti. U Hrvatskoj ne vidimo da država aktivno sudjeluje u dogovorima po kojim će cijenama i koje će količine prerađivačka industrija otkupljivati. Iako svaka uređena zemlja to radi. Nezamislivo je primjerice da u Italiji ”Parmalat” odjednom prestane otkupljivati mlijeko od talijanskih zadrugara, pa proizvodi parmezan od uvoznog mlijeka. Takvo što nezamislivo je u zemljama koje poštuju čovjeka i svoj ruralni prostor.
Vukovac: ‘Tržišna ekonomija u razvijenim zemljama se pomno planira’
Narod.hr: Je li rješenje u zadrugama?
Ružica Vukovac: Tržišna ekonomija u razvijenim zemljama se pomno planira. Vode ju privatni vlasnici. Primarni proizvođači organizirani u zadruge su također privatnici. Ipak, svi oni s vladama i prehrambenom industrijom dogovaraju unaprijed količine i cijenu koja će se postizati i tako se organizira sustav otkupa.
Štoviše, vrlo su često zadruge poljoprivrednika vlasnici ili suvlasnici prerađivačke industrije kojoj prodaju svoje proizvode. Tako, na primjer, austrijski farmeri imaju sedmogodišnje ugovore i sedam godina unaprijed okvirno znaju cijenu po kojoj će proizvoditi, a barem dvije godine unaprijed znaju točno u cent po kojoj cijeni će im se otkupiti ono što proizvedu. Tako funkcionira organizirana poljoprivredna proizvodnja. Strateški je interes države da ima industriju.
Svaka država želi zadržati radna mjesta i imati stratešku prednost u nekoj industriji – primjerice, Talijani žele zadržati svoj položaj prehrambene velesile, a to postižu tako da žele zadržati radna mjesta u prehrambenoj industriji i milijune poljoprivrednika organiziranih u zadruge. U Hrvatskoj, naše vlade takav pristup očito ne zanima.
Hrvatska ne samo da je upropastila vlastitu poljoprivredu, nego i industriju. Ova država je demografski i ekonomski uništena.
U Hrvatskoj je normalno da smo zemlja članica EU s najnižom otkupnom cijenom mlijeka, ali s najvišim kriterijima koje mora zadovoljiti poljoprivrednik koji predaje sirovo mlijeko. Upravo te kriterije određuje ministarstvo pravilnikom. U Hrvatskoj je normalno da vam se uzorci mlijeka koje uzorkuje otkupljivač drastično razlikuju od onih koje uzorkuje predstavnik HPA, koja je državna institucija.
U Hrvatskoj je normalno da vam otkupljivač prodaje svoja krmiva ili deterdžente i ako ih odbijete kupiti, pada vam kvaliteta mlijeka. U Hrvatskoj je normalno da nemate adekvatnu veterinarsku skrb ili ne smijete zaklati životinju na svom gospodarstvu iako je povrijeđena nego je primjerice sa slomljenom nogom tovarite po kamionima i šaljete u drugu županiju na klanje.
Ovo je samo dio muke koju mora istrpjeti naš proizvođač mlijeka bez da se ima kome požaliti.
Narod.hr: Kako će se tzv. ‘zelena tranzicija’ odraziti na mljekarstvo? Vidjeli smo što se događa u Nizozemskoj s uvođenjem strogih normi oko zelene tranzicije (veliki prosvjedi farmera).
Ružica Vukovac: Europski tzv. zeleni plan ne može ugroziti mljekarstvo u Hrvatskoj jer ono još nije niti dobilo svoju priliku. Zemlje članice poput Nizozemske intenzivno su ulagale u ovaj sektor. I time došle do granica održivosti.
>Nizozemska: Farmeri blokiraju autoceste gnojivom i spaljivanjem sijena u znak protesta protiv globalističke klimatske agende
Hrvatska treba novi model upravljanja poljoprivredom i ruralnim prostorom. Onaj koji će hrvatskom narodu donijeti zasluženo blagostanje, a ne opustošen ruralni kraj, siromaštvo i glad koje mu se godinama servira.
>Veliki reset: Irska vlada tjera farmere da smanje emisije plinova za 28 posto
”Stočari na kontinentu ne mogu do zemljišta, a na kršu se brani ispaša na zapuštenom i obraslom krškom pašnjaku”
Narod.hr: Je li dio problema u (ne)dostupnom zemljištu i krškim pašnjacima?
Ružica Vukovac: Ne trebamo ništa novo smišljati kako bi zaustavili ovaj pad i unaprijedili poljoprivredu. Dovoljno je pogledati primjer nama bliskih zemalja kao što je Austrija i to kopirati. Nitko od nas vjerojatno ne promatra Austriju kao poljoprivrednu zemlju, međutim Austrija je koristeći fondove u okviru Zajedničke europske poljoprivredne politike davno postala samodostatna, a posljednjih godina joj je izvoz na razini 10 milijardi eura.
Austrija je uništila makiju i pošumila ono što je trebalo pošumiti i to s autohtonom šumom, razvila je ekstenzivni uzgoj stoke i poljsko-šumsko gospodarenje svojim krškim područjem.
Stočari napasuju svoje blago i u šumama štiteći time šume od požara. Održavaju bioraznolikost i doprinose proizvodnji ekološkog mesa i mlijeka.
Kod nas vlada prilično konfuzna situacija. Stočari na kontinentu ne mogu do zemljišta nužnog za preživljavanje i ishranu stoke, a na kršu se brani ispaša na zapuštenom i obraslom krškom pašnjaku. Od strane Hrvatskih šuma pošumljavaju se plodne pašnjačke površine invazivnim alepskim i crnim borom koji uništava bioraznolikost, Hrvatske Šume skidaju postavljene električne pastire, progone stočare, različitim odlukama otežava se pa čak i brani držanje stoke na selu, otkupljivači ucjenjuju niskom otkupnom cijenom, manipulira se rezultatima analiza …
Sve navedeno uzrokuje sustavno gašenje proizvodnje koja je dohodovna, što je posebno vidljivo na primjeru proizvodnje mlijeka kao jednog od najučestalijih artikala u prehrani građana. Upropaštenu domaću proizvodnju Republika Hrvatska nadoknađuje uvozom.
Mjerodavni se zaklinju u pomoć posrnulom sektoru stočarstva, a svjesni su kako upravo oni onemogućavaju stočaru dolazak do državnog poljoprivrednog zemljišta koje je presudno za proizvodnju krmiva.
Oni koji upravljaju ruralnim prostorom trebaju osvijestiti trenutno teško stanje na selu, promijeniti pristup i pomoći opstanku svih onih koji se poljoprivredom još uvijek žele baviti. Dosta je pogodovanja po političkoj ili interesnoj liniji. Ugrožen je naš prehrambeni suverenitet!
”Hrvatsko stočarstvo je jamac opstanka hrvatskog naroda na ovim prostorima”
Narod.hr: Ima li pozitivnih pomaka oko mljekarstva kod nas i što očekujete da će se u tom sektoru događati u narednim godinama?
Ružica Vukovac: Što prije prihvatimo da imamo ozbiljan problem, prije ćemo potražiti rješenje. Negirajući trenutno stanje, svjesno ugrožavamo opstanak nacije.
Hrvatsko stočarstvo je jamac opstanka hrvatskog naroda na ovim prostorima stoga treba biti prioritet od vitalnog nacionalnog interesa, sektor u kojem nema političkih sukoba nego sinergija znanja, rada i inovacija, a sve s ciljem opstanka ruralnog prostora u RH.
Poljoprivreda nije samo pitanje proizvodnje hrane.
To je pitanje opstanka ruralnih sredina, demografije i očuvanja bioraznolikosti. Poljoprivredna proizvodnja može i treba biti, kao što nova Zajednička poljoprivredna politika nalaže, u službi očuvanja okoliša, biljnih i životinjskih vrsta i u konačnici ljudskog zdravlja.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
