Slaven Letica: Novi je velikosrpski jastreb u Hrvatskoj – dr. Dejan Jović!

Foto: Snimka zaslona/Fah (Fotomontaža: Narod.hr)

Za Dejana Jovića i najgora (genocidna) Jugoslavija bolja je od bilo koje Hrvatske. Kako je moguće da takav znanstvenik bez reakcije akademske zajednice i dalje terorizira hrvatsku javnost i politologiji uči studente Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Prije nekoliko dana, 7. kolovoza 2019., politolog, sveučilišni profesor i političar dr. Dejan Jović (bio je nositelj izborne liste SDSS-a na europskim izborima sa sloganom „Prvi Srbin u Europskom parlamentu“) održao je u Banskom Grabovcu komemoracijski govor o srpskim žrtvama NDH (Jović je govorio o 1.285 žrtava) pod naslovom: „Neoustaštvo je stvarna prijetnja“.

Dejan Jović poziva Srbe u Srbiji na hrvatske izbore za EP: ‘Što bi najviše pogodilo šoviniste, tko da dobije mandat na izborima?’

Plenkovićev koalicijski partner želi da Hrvatsku predstavlja Dejan Jović – bivši savjetnik Ive Josipovića koji je Pupovca proglasio etnobiznismenom?

Tjednik Novosti prenio je njegov govor u cijelosti; uz ovaj podnaslov: „Ovdje treba jasno i glasno reći da je svaki pokušaj relativiziranja ovoga apsolutnog i užasnog zla (ustaštva i NDH – op. S.L.), izravna prijetnja potomcima žrtava ustaškog režima. Današnje neoustaštvo napada jednakim žarom te druge – manjine i pojedince – kao što je i ono ranije, klasično ustaštvo, činilo prije.“

U govoru u kojem je izgovorio 3.047 riječi (sastavljene od 15.940 slovnih znakova, ne računajući razmake), Jović je hrvatsku povijest započeo i završio s pojavom i slomom NDH koju smatra „apsolutnim i užasnim zlom“.

Niti jednu jedinu (od 3.047 riječi) nije posvetio velikosrpstvu, četništvu, četničkim pokretima i četničkim zločinima: prije i nakon 1941., kao ni onom prije i nakon 1991.

Kako je u njegovim velikosrpskim snovima NDH jedino – strašno i apsolutno – zlo, svaki i svi zločini koji su počinjeni protiv NDH kao države i njezinih dužnosnika moralno su opravdani zločini te njihovi počinitelji nisu zločinci nego istinski heroji.

Cijeli je njegov govor veliki javni apel protiv neo/ustaškoga revizionizma kojemu je cilj, kako je objasnio, da ustaše predstave kao „borce za slobodu“, a „hrabre banijske partizane (pojedinačno je izdvojio, kao paradigmatske slučajeve, Vasilija Gaćešu i Nikolu Demonju) kao teroriste“.

Kao ilustraciju navodne banijske partizanske hrabrosti u govoru je spomenuo jednu anegdotu: „U noći između 23. i 24. jula 1941. grupa Banijaca, predvođena Vasiljem Gaćešom, napala je žandarmerijsku stanicu i željezničku stanicu ovdje, u Banskom Grabovcu, te je tada poginulo nekoliko službenika NDH, odnosno ustaša. To se uzima kao opravdanje za represalije koje su uslijedile. Revizionisti tvrde da je masovni genocidni zločin koji je ovdje – i u susjednoj Glini – počinjen u julu 1941., bio zapravo opravdani i jedini mogući odgovor na nasilje koje su započele ustaničke jedinice, predvođene Gaćešom.“

Ako raspravu o tomu je li napad na žandarmerijsku stanicu doista bio junačko partizansko djelo prepustimo povjesničarima, ostaje otvorenim pitanje o revizionistima i revizionizmu.

Jedan od najuglednijih engleskih, britanskih, na neki način i hrvatskih (majka mu je Splićanka Branka Magaš) povjesničara Marko Attila Hoare u članku „Mjesto Slobodana Miloševića u srpskoj povijesti“, objavljenom u specijalnom izdanju tromjesečnog časopisa Europska Povijest (sv. 36 br.3, srpanj 2006. godine, str. 445.-462.) detaljno objašnjava kako knjiga (ujedno i doktorska disertacija) Dejana Jovića „Jugoslavija – država koja je odumrla: uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974.–1990.)“ sadrži „najambiciozniji revizionistički tretman“ Slobodana Miloševića.

U Jovićevoj knjizi, objašnjava Hoare, istinski je jugoslavenski i titoistički junak Slobodan Milošević dok je „stvarni zlikovac koji je uništio Jugoslaviju“ bio „Kardelj, Titova desna ruka“.

Evo kako Jović opisuje Miloševića: “U svojoj prvoj fazi, Milošević je vjerojatno bio jugoslavenski nacionalist, ali on nikada nije postao srpski nacionalist, kako ga danas mnogi nazivaju. Nikada, naime, nije htio da se formira srpska nacionalna država. Njegova je vezanost za Jugoslaviju, pa makar i do trenutka kad je Jugoslavija postala samo ime i ništa više, bila glavni razlog zbog kojega je na kraju izgubio popularnost i izbore (2000.) (str. 65).

Kao fanatični pristaša Slobodana Miloševića i integralnoga jugoslavenstva, Dejan Jović, tako u svojoj knjizi tvrdi, na stranici 156.: : “Rušeći četvrtu Jugoslaviju, Milošević je odbacio Kardelja, ali ne i Tita.”

Svoju revizionističku apologiju – da iskoristim njegove riječi – „apsolutnog i strašnog zla“ i ZLOGA poznatoga kao neosuđenog ratnog zločinca, ovako sažimlje na stranici 400.: “Njegov je program sada, po prvi put, izgledao jasno i onima na najnižoj ljestvici društvene hijerarhije, a on ga je provodio odlučno: najprije jedinstvo srpske Partije, potom jedinstvo Srbije, pa jugoslavenske Partije, pa Jugoslavije. Taj program imao je četiri faze – Milošević je sada završio prvu; u trećoj će biti zaustavljen, a u četvrtoj poražen.”

Kako je za dr. Dejana Jovića i najgora (genocidna) Jugoslavija bolja od bilo koje Hrvatske, njegova je apologija Slobodanu Miloševiću logična i razumljiva.

Nikako nije razumljivo kako takav znanstvenik bez reakcije akademske zajednice i dalje terorizira hrvatsku javnost i politologiji uči studente Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u Hrvatskoj i Europskoj uniji.

U kojoj je mjeri dr. Dejan Jović opsjednut Slobodanom Miloševićem i njegovim izgubljenim ratovima, najbolje pokazuje dio govora u kojemu je – kao i njegov veliki politički uzor i guru Slobodan Milošević učinio prije 30 godina na Gazimestanu – najavio mogućnost novih ratova.

Evo tog dijela njegove ratničke besjede: „Stari ratovi često služe kao priprema za nove, a njihove interpretacije – posebno one koje tvrde da oni nisu završeni, ili nisu završeni kako treba – postaju temelj za ideju osvete, a time i kao priprema za novi rat. Nije Slavko Goldstein slučajno nazvao svoju knjigu o početku Drugog svjetskog rata, a time i o zločinima ustaša: ‘1941: godina koja se vraća’. Ne tvrdim, naravno, da je rat neizbježan ili da će se sigurno dogoditi. Ali i krajem 1980-ih vjerovali smo da se rat nikada ne može dogoditi, pa se ipak dogodio.“

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Podsjetit ću: 28. lipnja 1989., prigodom obilježavanja 600. obljetnice kontroverznoga kosovskoga boja, Slobodan Milošević je na sličan, neodređen, ali sotonski način najavio ratove koji će potrajati cijelo desetljeće: „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.”

Zaključit ću. Najava novih ratova u ime izgubljenih starih ratova (1991.-1999.) promaknula je dr. Dejana Jovića u vodećega velikosrpskog jastreba u hrvatskoj javnosti. Ako on i vodstvo SDSS-a vjeruju da je to mudro i korisno za srpsku zajednicu u Hrvatskoj koja je prošla kroz traumatično iskustvo Miloševićeve pete kolone, neka samo tako nastave.

Sada djeluju kao peta politička kolona deklariranoga velikosrbina Aleksandra Vučića koja ne slavi hrvatske ratne pobjede, nego velikosrpske poraze.

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik