U hrvatskim arhivima pronađeni su dokumenti koji svjedoče o komunističkom sabirnom logoru i kaznionici u Jasenovcu koji je postojao sve do 1948. godine. Jedan od ključnih je o Đuri Lavrnji koji je bio zatočenik u Jasenovcu 1946.
Tone i tone papira, knjiga, simpozija, priopćenja i dokumenata poznato je o logoru Jasenovac u periodu 1941-1945. u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Brojna literatura o logoru nastajala je još tijekom Drugoga svjetskog rata, a posebno se puno o logoru pisalo za vrijeme komunizma, a i do danas se o toj važnoj temi nije prestalo istraživati. Međutim, u toj brojnoj i raznovrsnoj literaturi rijetka su znanstveno utemeljena djela, a taj istraživački problem toliko je velik da nužno traži veći tim stručnjaka za njegovo razjašnjavanje.
O poslijeratnom logoru u Jasenovcu, međutim, daleko se manje zna.
Za 1946. i uopće za razumijevanje logora i ratnih zarobljenika u njima posebno značenje imaju dokumenti Direkcije državnih željeznica koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Oni govore o obnovi i izgradnji željezničkih mostova oko Jasenovca, ali i uporabi radne snage upravo tih ljudi i njihovu smještanju u logore.
U to vrijeme u Kazneni zavod Jasenovac dolazi kao osuđenik jedan od ključnih svjedoka, Đuro Lavrnja. Dokument koji to potvrđuje nastao je na sudu u Sisku, gdje se čuva u tamošnjem Državnom arhivu, u fondu Spisi političkih procesa, pa stoga nedvojbeno dokazuje postojanje poratnog logora/zavoda u Jasenovcu. Početkom lipnja u Jasenovac dolazi šumarski inženjer Matija Helman i radi na obnovi i uređenju određenih objekata u Logoru III. – Ciglana, o čemu nam je ostavio zapise u svome džepnom kalendaru koji je koristio i kao dnevnik, a koji je također pohranjen u Hrvatskom državnom arhivu. U istom arhivu u Sisku u fondu Narodnog odbora kotara Sisak čuvaju se dokumenti koji govore o akciji podjele cigle iz logora Jasenovac, koju sa strane civilnih, kotarskih vlasti nadzire „poručnik, upravnik zatočenika“ u Jasenovcu Anatolij Avramov.
Bjegovi skupina zatočenika, čini se, bili su česti. O tome nam govori i dokument nastao u Udbi Sisak pri ispitivanju jednog takvog bjegunca, Ivana Križanovića. Udbin ispitivač pita Križanovića tko je i kako organizirao bijeg iz „logora u Jasenovcu“. Nije moguće da on tada ne bi znao za „radnu grupu“, nego se ipak koristi pojmom logor. Ta 1946. bila je vjerojatno najburnija godina, s najviše zatočenika, a ubijena su i dvojica osuđenika na smrt, policijski djelatnici Kraljevine SHS, Jugoslavije i NDH-a: Josip Batarelo i Marko Radić. Dokumenti o njihovoj likvidaciji u Jasenovcu čuvaju se također u Hrvatskom državnom arhivu u fondu Zemaljske komisije za ratne zločine, pa to ipak nije smetalo Đorđu Mihoviloviću i Jelki Smreke da ih stave u popis žrtava NDH-a logora Jasenovac, gdje se navode kao ubijeni od ustaša. Pritom je Marko Radić već bio popisan u žrtvoslovu fra Frane Bezine, izdanu prije jasenovačkog popisa žrtava, gdje je naveden kao žrtva Jasenovca.
Danas je konačno došlo vrijeme da se ostvari znanstveno-historiografski pristup temama iz 2. svjetskog rata i razdoblja komunizma. One trebaju biti lišene bilo kakvih ideoloških ili drugih pritisaka, što znači da se tema poslijeratnog logora Jasenovac istraži upravo za tih osnova.
Slučaj Lavrnja samo je jedan od niza dokaza da je logor Jasenovac bio u funkciji nakon propasti države NDH za vrijeme komunističke Jugoslavije.
Cijeli članak autora Stipe Pilića pročitajte ovdje.
