Osjećaji ponosa i patnje veliki su motivator u političkom djelovanju, a tu poseban osvrt zaslužuje Domovinski pokret, piše Branimir Stanić u komentaru Glasa koncila.
U danima nakon održanih izbora za zastupnike u Hrvatskom saboru, kada su trajale pripreme za pregovore, a onda i pregovori za prikupljanje 76 zastupničkih potpisa koji bi doveli do nove vlade, najviše se govorilo o presudnom utjecaju političke stranke Domovinski pokret.
S njezine liste u Hrvatski sabor dospijeva 14 zastupnika. To Domovinski pokret čini trećom strankom po dobivenim mandatima na izborima. A prema procjenama analitičara to ih čini i jezičcem na vagi u sastavljanju nove vlade, to jest saborske većine.
Hrvatski su birači skloni strankama koje proklamiraju tradicionalne vrjednote
Generalno bi se moglo reći da su rezultati izbora pokazali da su hrvatski birači većinom skloni strankama koje proklamiraju tradicionalnije vrjednote (HDZ, DP i Most). Kao i da su unatoč uloženim sredstvima, pritiscima i ustavnim eksperimentima relativni gubitnici izbora ipak stranke na takozvanom lijevom spektru.
>Stanić: Preko istine do oslobođenja
No upravo pozicija Domovinskoga pokreta koji u izjavama nije krio da je krenuo u pregovore sa svima – i s »lijevima« i s »desnima« i s onima na »centru« – i kojega svi oni na neki način trebaju, zaslužuje poseban osvrt.
Ta stranka, naime, ima posebnu odgovornost. Ona se u javnom prostoru, očito više planski nego slučajno, nametnula kao svojevrsna »vukovarska stranka«.
Iako je riječ o stranci koja na lokalnim razinama ima zastupnike po čitavoj Hrvatskoj, njezinu je opću prepoznatljivost krojilo to što joj je na čelu vukovarski gradonačelnik. I to što ima posebnu ulogu u organiziranju vukovarske obljetnice uz koju inače diše čitava Hrvatska.
‘Vukovarski’ predznak stranke nosi i veliku odgovornost
To za stratege političkoga marketinga može biti velika prednost. Ali shvati li se ozbiljno taj vukovarski predznak stranke, to postaje i velika odgovornost. K tomu, to što stranka u svojem nazivu ima pojam »domovinski«, na neki ju način povezuje s vrjednotama proizišlim iz »istoimenoga« Domovinskoga rata. To za Domovinski pokret, od kojega se u novim »koaliranjima« mnogo očekuje, postaje dodatna odgovornost.
Drugim riječima, kada bi tko preko te stranke, bilo izvan ili unutar Hrvatske, pokušao istjerivati neke svoje partikularne interese, poigravao bi se i sa značenjem vukovarske tragedije i sa značenjem Domovinskoga rata u narodu.
Koliko god i jedan i drugi pojam nosili emotivnu nabijenost za hrvatske građane, utoliko manipulacija njima u budućnosti ne može proći i politički nekažnjeno.
Domovinski pokret nosi sa sobom osjećaje ponosa i patnje
Na neki način u identitet Domovinskoga pokreta, što nije slučaj ni s kojom drugom političkom opcijom, strateški se nastoje upisati osjećaji ponosa i patnje. Ta dva osjećaja mogu biti veliki motivator u političkom i društvenom djelovanju, ali – jer su ipak osjećaji – njima se može i lako manipulirati.
Utoliko je za vodstvo stranke odgovornost za opće dobro u sljedećem političkom razdoblju čak i veća. I nije riječ o osjećajima koji bi se mogli svesti na puku nostalgiju. To su osjećaji koji itekako žive u hrvatskim građanima koji su sada u naponu stvaralačke snage, u onima koji su u vrijeme Domovinskoga rata bili djeca.
>Domovinski pokret poručuje da ne odustaje od načela: SDSS ne može biti dio vlasti!
U tom smislu valja svratiti pozornost na izvrstan znanstveni rad koji je u travnju objavila đakovačka »Diacovensia«, teološki časopis našega slavonskoga KBF-a. U njemu troje znanstvenika donosi dragocjena iskustva odrastanja djece hrvatskih branitelja u ratnom i poratnom razdoblju. A svjedočanstva dolaze upravo iz Vukovarsko-srijemske županije.
Neprocjenjivost podnesene domovinske žrtve kao zalog u poslijeizbornim pregovorima?
Danas odrasli ljudi otkrili su znanstvenicima kroz što su sve prolazili u ratu i progonstvu te u poraću i kako to danas na njih utječe. Odrastali su uz hrabre majke i očeve branitelje koji su višestruko patili od posljedica sudjelovanja u ratu. A da ni jedan od njih nije svoju djecu time želio opterećivati i time manipulirati.
Izjava jedne ispitanice kao da sažima sve što su drugi osjetili za svoje očeve branitelje: »Osjećaj ponosa, to je prvo. Osjećaj zahvalnosti, to je drugo. Zato što koliko god da se tu pojavljuju nekakvi osjećaji tuge i nekakve, kako bih to nazvala, žalosti što je to prošao sve što je, toliko u drugu ruku sam zahvalna jer zbog toga svega smo mi danas tu gdje jesmo i živimo danas životom kakvim živimo. Tako da prvenstveno su tu ponos i zahvalnost jer mislim da je učinio veliku žrtvu i to je nešto što nema cijene.«
Hoće li se i u poslijeizbornim pregovorima živjeti sa sviješću o neprocjenjivosti podnesene domovinske žrtve?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
