Nakon što je najveći dio uzvanika na premijeri Kerempuhove predstave “Šest lica traže autora” ovacijama pozdravio najnovije Frljićevo djelo – donosimo pregled osvrta na predstavu u Novom listu, Večernjem i T portalu.
>Dehumanizacija neistomišljenika financirana javnim novcem: Biskup Bogović, Hasanbegović, Markić, Thompson..prikazani kao svinje koje se na kraju ubija
>Zahvaljujući Frljićevom oduzimanju ljudskosti neistomišljenicima, kazalištu Kerempuh pala ocjena na FB!
>Krešimir Miletić: Frljić širi mržnju na teret nas, poreznih obveznika
Podsjetimo, u predstavi se izmjenjuju scene u kojima glumačko uprizorenje biskupa Bogovića dolazi na plinskoj boci, te likovima iz predstave (svi prikazani kao svinje) daje kokain imitirajući pričest, pri čemu Zlatko Hasanbegović u trenutku muslimanske molitve prima kokainsku “pričest”. Mladenci koji prikazuju Velimira Bujanca i njegovu suprugu Karolinu poklanjaju Željki Markić kolijevku s kosturom mrtvog djeteta, iz sela Ahmići, a onda glumci koji uprizoruju Željku Markić, Zlatka Hasanbegovića i druge – dječjom glavom igraju nogomet. U jednoj drugoj sceni na hrvatskoj zastavi siluju ženu, dok Vilim Matula iz pozadine viče “U ime obitelji, U ime obitelji” vrijeđajući sve one građane koji podupiru građansku inicijativu U ime obitelji. U jednoj sceni je uprizorenje Zlatka Hasanbegovića kako podiže ploču s natpisom Trg maršala Tita, okreće ju na drugu stranu i tu se vidi natpis Trg Ante Pavelića.
Kazalište Kerempuh cenzuriralo je ove scene te nije objavilo niti jednu fotografiju upravo onih scena koje su izazvale najveći interes, ali i negodovanje javnosti.
Ovdje donosimo najzanimljivije dijelove te linkove na tekstove Nataše Govedić, Bojane Radović i Nine Ožegović:
1 Nataša Govedić, Novi list :
“Satira nam u slučaju Frljića i u slučaju Swifta govori da se onima koji imaju moć i ekonomsku sigurnost bogate trpeze živo fućka za političke žrtve sustava (djecu), a glavni zadatak satire već dva i pol milenija upravo i jest ismijavati javne protagoniste koji si utvaraju da imaju pravo odlučivati o progonu svojih neistomišljenika. Satira nikad ne napada slabe. Uvijek napada one previše bahate, previše rigidne, previše krute, previše sebične ili previše manijakalno uvjerene u jednu jedinu verziju istine. Utoliko je fokus predstave na Željki Markić i njezinoj retorici ušutkavanja neistomišljenika, kao i na cenzurnom sloganu »U ime obitelji« (stalno iznova citiranom tijekom izvedbe), nadasve opravdan. Zanosi mržnje postali su u posljednje dvije godine u Hrvatskoj gotovo svakodnevna pojava. Svako malo poziva se na progon ili cenzuru ili linč »nepodobnih osoba«, a vrlo često iza ovih mjera stoji upravo ekstremnodesničarska potreba da svoje domoljublje i vjeroljublje iskažu mržnjom prema svakome i svemu tko im nije pokoran i poslušan. Zbog toga je politička teorija skovala termin »domoljubaškog nasilja«, pod kojim se misli manipulacija pojmovima domovine i vjere u svrhu nečijeg progona. Mržnja, k tome, zbilja jest jedna vrsta psihotičnog zanosa usporedivog s konzumiranjem narkotika. Dakle posve je legitimno vidjeti Bujančevu svadbu kao kolo (Kerempuhova koreografkinja je Ana Kreitmeyer) glava koje »šmrču bijelo«, kao što je te iste glave na razne način moguće dovesti u vezu sa slasnim svinjskim pečenjem i još ukusnijom kolektivnom kotlovinom”, piše Govedić.
2. Bojana Radović, Večernji list:
“Frljić se uz temu straha bavi upravo potragom za identitetom (pojedinca, zajednice, nacije…) ali i pita se što je to satira. Baca pri tome publici u lice slike Hrvatske, one od kojih sustavno okrećemo glave. Zato je ovdje i “hod za život” s lažnim invalidskim protezama, sve se radi “u ime obitelji”, svećenici pričešćuju kokainom, nabrajaju se Srbi koji vode hrvatska kazališta, govori o Zakonu o kazalištu, pleše, pije i puca uz Cecu. (…) Upravo zato najpotresniji dijalog u predstavi vode Linda Begonja i Tihana Lazović. Prva je lik – silovan, izmanipuliran, očajan, djevojka koja čini sve na što je prisiljena samo zbog nade da će time zaštititi one koji su mlađi i ranjiviji. Druga je glumica koja joj objašnjava što je gluma, koja iz visine umjetnosti unizuje njezine životne patnje. Težak je kraj predstave. Frljić mijenja Pirandella i ti ranjivi ne počine samoubojstvo, nego ubiju zlostavljače. I dok djevojka vrišti: “Ne opet!” i traži pomoć, čovjek u publici mora se zapitati koliko je puta šutke okrenuo glavu od takvih nepravdi. Cijela glumačka ekipa unijela je puno istinske kreativnosti u ovu predstavu. U prvom je planu Linda Begonja, odličan je Vili Matula, baš kao i Borko Perić u ulozi voditelja, dok je Jerko Marčić u liku redatelja uspješno izgradio ulogu u kojoj kao da se prelamaju sve muke (i ispraznosti) onih koji su u hrvatsko glumište zalutali” napisala je Radović.
3. Nina Ožegović, T portal:
“U predstavi je mudro povezao originalni tekst i teme, kao što su pitanje braka, preljuba, otimanja djece, podvođenja kćeri i pokušaj incesta, te općenito atmosferu Pirandellovog komada i posebno motiv svadbe te temu kazališta u kazalištu s hrvatskom situacijom, mentalitetom i strahovima. (…) Posve su jasno istaknute veze s Hrvatskom, od proteza i transparenta ‘Hod za život’ preko položaja Srba u Hrvatskoj kao jedne od ‘većih opasnosti’ (‘svi su Srbi, i Dubravka Vrgoč, Snježana Abramović, Zlatko Vitez…’) do udovica branitelja i ploče s natpisom Trg maršala Tita, koja na poleđini ima novi naziv Trg poglavnika Ante Pavelića čime nedvosmisleno ukazuje na smjenu ideološkog i političkog diskursa u zemlji te na put kojim Hrvatska kroči.(…) Žestoko se obrušava i na obitelj, odnose i vrijednosti unutar obitelji, te prokazuje svu licemjernost i neempatičnost njezinih članova. Posebno se sprda sa šupljom parolom ‘U ime obitelji’ koja se u predstavi spominje barem 30 puta, dakle apsolutno previše, terorizirajući time publiku, jednako kako to čini čini u stvarnom životu Hrvatske ultrakonzervatorna autorica tog pokliča. Tako se ‘U ime obitelji’ odlazi u bordel, vara ženu i pokušava silovati prostitutka na hrvatskoj zastavi, ali čine i sve ostale nemoralne gadosti i svinjarije.(…)Dakle, u Frljićevom čitanju tema je i fašizam, odnosno fašizacija društva i inertnost njegovih članova, koji mirne savjesti promatraju njegov uspon.(…)Ukratko rečeno, to je ozbiljna, kreativna i majstorski režirana satira, kritična i gorka, s jasnom idejom i porukom, upravo onakva kakve nedostaju Zagrebu”, napisala je hvale Ožegović Frljićevoj “kreativnoj” predstavi.
Prva dva teksta kazalište Kerempuh podijelilo je na svojoj Facebook stranici.
