U subotu je hrvatska nogometna reprezentacija na Maksimiru pobijedila Norvešku pred očima hrvatske predsjednice. Po rezultatu od četiri gola razlike protiv protivnika, koji je do subote u ovom kvalifikacijskom ciklusu primio samo tri gola u četiri utakmice moglo bi se zaključiti da je protivnik deklasiran u svim segmentima igre. Dalo bi se naslutiti da je hrvatska reprezentacija bila jednostavno superiorna i da će u javnosti preglasni pojedinci opet imati mogućnost uvjeravati narod kako ova hrvatska momčad ima potencijala i za najveće stvari, da bi nakon idućeg nepovoljnog rezultata, ti isti ljudi okrenuli priču za 180 stupnjeva i proglasili ponos nacije skupinom totalnih propaliteta kojima nacionalni dres ne znači ništa, koji se samo čuvaju za igru u svojim klubovima gdje zarađuju milijune. Međutim, događa se za hrvatske odnose nešto sasvim neočekivano. Izbornik Niko Kovač staje pred novinare i, kao da mali Nijemac viri iz njega, ne hvali dobar rezultat, nego kritizira loš pristup svojih igrača utakmici, navodi sve čime uopće ne može biti zadovoljan i traži popravljanje lošeg. Kriv je pristup igrača, a ne travnjak na Maksimiru, publika ili netko treći. Promatraču tog Kovačevog stava dođe da pozove hrvatske političare da nešto nauče od izbornika.
Dobar rezultat ne znači da je utakmica bila dobra
Prva lekcija koja bi se od izbornika trebala naučiti jest da dobar rezultat nije isto što i dobra igra. Nekad je dobar rezultat samo posljedica nemoćnog protivnika, a ne vlastite snage i nadmoći. Ova lekcija je posebno važna za sadašnju oporbu koja se može pohvaliti pobjedama na prošlim lokalnim izborima, na izborima za parlament EU i izborima za predsjednika Republike Hrvatske. Istina jest da je HDZ odnio pobjedu u većini županija, istina je da je lista HDZ-a dobila najviše glasova na izborima za parlament Europske Unije, istina je da je Kolinda Grabar Kitarović postala predsjednica Republike Hrvatske. Ali isto tako je istina, da je protivnik današnjoj oporbi najkatastrofalnija vlada koju smo ikad imali – vlada bez ideja, bez vizije, vlada čiji ministri srljaju iz jedne afere u drugu, iz jednog skandala u drugi, vlada koja nas je dovela skoro do međunarodne izolacije nakon ulaska u EU, vlada koja nije riješila ni jedan gorući problem u državi, pa čak joj ni otvaranje radnog tržišta u EU za radnu snagu iz Hrvatske i odlazak desetaka tisuća, pretežno mladih ljudi, na posao u Irsku, Njemačku, Austriju i ostale članice u EU nije bio dovoljan da drastično smanji broj nezaposlenih. Takvog protivnika oporba bi trebala deklasirati, ali to se (još) ne događa. Pobjede se događaju ali one nisu nadmoćne, a negdje se dogode i porazi, kao u četiri najveća grada u Hrvatskoj ili nedavno u Dubrovniku protiv pravomoćno osuđenog političara. Dobrom izborniku bi takve stvari trebale biti znak da se mora nešto poduzimati, a ne odmarati se na postignutom. I nikako sebe i javnost zavaravati da je sve super i sve za pet. Protiv indisponiranog protivnika možda loša igra donese još i povoljan rezultat. Protiv jakog protivnika to ne uspijeva.
Sustav je tu da se nadograđuje
Iz toga proizlazi druga lekcija koja se treba naučiti. Potrebno je analizirati sve što nije dobro i onda tražiti rješenja kako to popraviti i tražiti od svojih igrača na terenu da se to popravlja. Iz njih se treba izvući maksimum.
Ovo vrijedi za vladajuće kao i za oporbu. Teško je shvatiti predstavnike vlade koji unatoč lošim rezultatima anketa i lošim ocjenama iz naroda za njihov rad, kao općepoznatim ekonomskim brojkama, imaju obraza tvrditi da je sve dobro i da oni znaju, da im se opet treba dati povjerenje. Umjesto da se okrenu radu da spase što se još može spasiti, oni pokušavaju naći nekog drugog krivca za svoju nesposobnost.
Sjeća li se netko kad je zadnji put čuo hrvatskog političara da je javno rekao kako je njegova stranka negdje zakazala i da nešto nije odrađeno kako je trebalo biti odrađeno? Toliko samokritike bi bilo nužno potrebno, jer analizom propusta i pronalaženjem rješenja za iste, postiže se napredak. On se ne postiže laganjem sebi da si ti najbolji i da je netko drugi kriv za sve propuste. A mnogo je toga u hrvatskoj politici što ne funkcionira kako treba.
Vrijeme je da se počne raditi. Niko na uočenim slabostima. Hrvatski političari na analizama.
* Branka Raguž je poduzetnica, pripadnica iseljene Hrvatske koja živi i radi u Njemačkoj
