Načelo opreznosti vodeće je ekološko načelo koje postaje sastavni dio europskog zakonodavstava 2000. godine (COM(2000)1), hrvatskoj javnosti je gotovo nepoznato. Njegova implementacija u hrvatsko zakonodavstvo je vrlo štura, a slaba je i medijska promocija ovog važnog načela koje bi trebalo postati temelj održivog razvoja. Ovo načelo nije ušlo u zakonodavstvo SAD-a i u sadašnjim transatlantskim pregovorima (TTIP) vrši se pritisak na EU da se što više olabavi njegova primjena u praksi.
Primjena ovog načela postaje sve aktualnija na današnjem stupnju znanstveno-tehnološkog razvoja u kojem je suvremeni čovjek izložen djelovanju mnoštva kemikalija i ostalih čimbenika.
Američki centar za zdravlje djece i okoliš upozorava da je u proteklih 50-ak godina više od 80 tisuća raznih sintetskih kemikalija završilo na tržištu ili u okolišu, a samo za njih 5% je ispitivan utjecaj na ljudsko zdravlje.
Američka znanstvenica Rachel Carson u knjizi „ Silent Spring – Nijemo proljeće“ , objavljenoj 1962. godine, iznosi problematiku pesticida, među ostalim i DDT-a, te upozorava na nužnost dijaloga znanosti, javnosti i politike, što predstavlja početak suvremenog pristupa zaštiti okoliša.
Kada se primjenjuje načelo opreznosti?
Načelo opreznosti se primjenjuje u situacijama kada je znanstveni uvid u potencijalnu opasnost nekog proizvoda ili tehnologije, nepotpun ili nedorečen, što onemogućava procjenu rizika s dostatnom sigurnošću. Ono se temelji na zdravom razumu i razboritosti te predstavlja jasan izraz odgovornosti za sadašnje i buduće naraštaje. Načelo omogućuje onima koji se osjećaju ugroženima da zatraže zabranu ili moratorij na proizvod ili tehnologiju već kod preliminarne sumnje na štetnost za ljudsko zdravlje ili prirodu.
Znanost nije sveobuhvatna i nepogrješiva
Znanstvena spoznaja je uvijek djelomična, te svojim napretkom dovodi do sužavanja okvira specijalnosti pri čemu i sami znanstvenici često postaju laici za sve što nadilazi uske okvire njihovog područja bavljenja, što ukazuje na nikad veću potrebu za interdisciplinarnosti i uvažavanjem javnog mišljenja.
Iskustvo je pokazalo da nikakve naknadne isprike ili zabrane ne mogu izbrisati štetne posljedice krivih političkih i znanstvenih odluka koje su bile presudne za dopuštanje uporabe potencijalno opasnih kemikalija ili postupaka.
Slučaj s insekticidom DDT je jedan od prvih primjera nekritičnog odnosa prema korištenju novih i nedovoljno ispitanih kemikalija. Znanstvenik Paul Müller je 1948. dobio Nobelovu nagradu za medicinu jer je otkrio vrlo snažno insekticidno djelovanje DDT-a. Činilo se da je otkriveno čudotvorno sredstvo koje se u poslijeratnom periodu masovno koristilo, u agronomiji pa čak i u medicini, diljem SAD-a i Europe. Nakon što je dokazano njegovo vrlo štetno djelovanje na životinje, posebno ptice, kao i na ljude – 1972. je zabranjena uporaba DDT-a, a njegovi tragovi se još i danas mogu naći u okolišu.
Važnost sudjelovanja javnosti
Pozivanjem na načelo opreznosti, javnost stavlja pred znanstvenike i javne institucije zahtjev da preispituju svoje stavove i odluke.
Ako se uzme u obzir činjenica da znanost kao takva nije nepogrješiva, već često unutar sebe ima oprečna stajališta, te je podložna daljnjim korekcijama i da u načinu provedbe znanstvenih istraživanja i donošenju zaključaka postoji mogućnost manipulacije, kao i činjenica da mnoge znanstvene studije financira zainteresirana industrija, postaje jasno da je neophodno jače sudjelovanje javnosti o svim pitanjima koja utječu na ljudsko zravlje ili okoliš.
Načelo opreznosti ne zaustavlja napredak i razvoj znanosti, nego zapravo tjera znanstvenike na traženje metoda i rješenja koja će poboljšati kvalitetu života bez ugrožavanja ljudskog zdravlja i okoliša.
