Stručnjakinja za međunarodno pravo: Odluka Arbitražnog suda je katastrofa, Slovenci dobili i više nego što su tražili

Ova odluka Arbitražnog suda iz Den Haaga čista je katastrofa. Slovenija je dobila ovom odlukom, čak više i od onoga što joj se nudilo sporazumom Račan – Drnovšek. No, nema tih pravnih mehanizama kojima bi se prisililo Hrvatsku da poštuje ovu odluku Arbitražnog suda iz Den Haaga – kazala je dr. Vesna Barić Punda za Slobodnu Dalmaciju, pročelnica Katedre za međunarodno pravo i međunarodno pravo mora na Pravnom fakultetu u Splitu, netom nakon što je pročitana odluka Arbitražnog suda u Den Haagu o graničnom sporu između Hrvatske i Slovenije na kopnu i moru.

> (VIDEO) Arbitražni sud većinu Piranskog zaljeva dodijelio Sloveniji, dobila i slobodan prolaz kroz dio hrvatskog mora

A prema toj odluci, puno više od tri četvrtine Savudrijskog zaljeva – s koliko barataju mediji nakon objavljivanja presude u Haagu – pripalo je Slovencima. Sveta Gera, na kojoj se nalazi vojarna slovenske vojske, prema istoj je odluci dio hrvatskog državnog teritorija, dok je granica između dviju država uz Muru i Sutlu ostala ista.

Što se tiče rijeke Dragonje, tribunal zaključuje da je spor nastao zbog odluke iz 1952. godine i to je pitanje koje je ostalo neriješeno. Granica bi se, preporučuje tribunal, trebala utvrditi na rijeci Dragonji prema aktualnoj situaciji i slijediti tok rijeke Dragonje po sredini kanala. To znači da istarski zaseoci Škodelin, Bužini i Mlini–Škrilje, kao i kuća kontroverznog Joška Jorasa – koji je, slovenski mediji javljaju, podivljao nakon ove vijesti – ostaju u Hrvatskoj.

Unatoč velikoj medijskoj pozornosti, valja podvući da ova odluka ništa neće promijeniti što se tiče graničnog režima na terenu. Naša je Vlada sukladno odluci Sabora napustila arbitražni postupak, što znači da se odluka Stalnog arbitražnog suda iz Den Haaga koju je pročitao sudac Gilbert Guillaume neće primjenjivati u praksi, i ona ostaje, a kako se godinama i piše – mrtvo slovo na papiru.

To je, čitajući presudu, u neku ruku priznao i sam sudac Guillaume, kazavši da Arbitražni sud nema jurisdikciju ispuniti hrvatske zahtjeve da se slovenski vojni kompleks izmjesti sa Svete Gere, iako je ona, po odluci istog tog suda – nesumnjivo na hrvatskom državnom teritoriju.

Što je onda činiti dalje? Kako okončati ovu susjedsku trakavicu oko međe/meje?

– Ponovno sjesti i pregovarati dok god se ne postigne rješenje koje bi zadovoljavalo obje strane. Jednostavno, nema nam druge – tvrdi dr. Vesna Barić Punda.

Sud je odredio posebno “junction” područje kroz hrvatske teritorijalne vode kojim se omogućuje Sloveniji doticaj s međunarodnim vodama. Koridor do međunarodnih voda je širok oko 2,5 nautičke milje i, prema riječima suda, slovenski brodovi i avioni imat će svu slobodu prolaska kroz hrvatsko područje.

To je taj kontakt s otvorenim morem, taj dimnik ili hrvatski – dimnjak, koji je još Janez Drnovšek tražio od Ivice Račana, a hrvatski političari koji su Račana naslijedili u Banskim dvorima redom ga odbijali “napraviti”, kao i naši pravni stručnjaci i, što je najvažnije – saborski zastupnici, jer da nije bilo njihove odluke za vrijeme Vlade Zorana Milanovića da se arbitraža napusti, danas bismo ostali bez dijela teritorija na krajnjem zapadu Istre.

Nismo ostali bez teritorija, ali smo – traljavošću nekoga iz državne administracije – ostali bez novca.

– Čuli ste suca, Slovenija i Hrvatska morat će podijeliti troškove spora. Bez obzira na to što smo napustili arbitražni sporazum, i što je to potvrdio Sabor, odluka našeg parlamenta očito nije bila dovoljna da nam se ne zaračuna trošak arbitriranja u Haagu – kaže dr. Punda. Hrvatska je za arbitražu potrošila četiri milijuna eura.

Inače, granično pitanje između Hrvatske i Slovenije, koje je s vremenom preraslo u spor, postalo je aktualno proglašenjem samostalnosti obiju država 1991. godine. Tada je bivša međurepublička granica u praksi postala međudržavnom, s time da ju je bilo potrebno precizirati i označiti. S time su se načelno složile obje strane, kad su na međunarodnoj mirovnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji odgovorile da među njima nema teritorijalnih zahtjeva.

Diplomatske komisije za granicu, koje su obje države formirale nakon osamostaljenja kako bi se definiralo i označilo 670 kilometara kopnene granice od tromeđe s Mađarskom do mora, nisu u potpunosti razriješile probleme preciznog razgraničenja, iako se konstatiralo da je 98 posto te granice neprijeporno, a u jučerašnjoj je odluci Arbitražnog suda naznačeno da je 90 posto granice između dvije susjedne i prijateljske zemlje na kopnu neosporno.

No, bez obzira na to što odluka Arbitražnog suda u Den Haagu za Hrvatsku nije pravno obvezujuća, ostaje gorak okus da je unatoč gruboj povredi arbitražnog postupka uz kojeg je istupila jedna strana, Sud pošto poto okončao svoj posao, a njemačko veleposlanstvo izvršilo priopćenjem za javnost diplomatski pritisak na Hrvatsku da prizna njegovu odluku.

– Ovo je katastrofa! Ovo pokazuje da smo imali pravo kad smo kao Društvo za međunarodno pravo upozoravali tadašnju premijerku Jadranku Kosor da sporazum o arbitraži nije dobar. Što se tiče reakcije njemačkog veleposlanstva, ona je neočekivana i neuobičajena – kaže dr. Vesna Barić Punda.

Odmah nakon odluke Suda iz Den Haaga u javnosti se stekao dojam da Slovenci ipak nisu dobili jurisdikciju nad cijelim Piranskim zaljevom, odnosno da Sud nije u potpunosti udovoljio njihovim zahtjevima, međutim, to nije točno. Karte koje će se crtati sukladno ovoj odluci pokazat će da su Slovenci dobili i više nego što su tražili.

– Sve je bilo jasno kad su na Sudu pokazali kartu na kojoj nije bilo crte sredine na kojoj smo stalno inzistirali – kaže dr. Vesna Barić Punda i objašnjava da Sud nije imao ni pravnog temelja odobriti Slovencima jurisdikciju nad cijelim zaljevom.

Na području slovenskog prolaza prema otvorenom moru vrijedi posebni pravni režim, koji tribunal imenuje “junction”. No, istaknuto je da sloboda prolaska slovenskih brodova prema otvorenom moru ne uključuje istraživanje, eksploataciju niti upravljanje prirodnim resursima na tom području.

Riječ je, dakle, o slobodi kretanja, brodova, zrakoplova, kabela i cjevovoda, a te se slobode odnose na sve civilne i vojne brodove bez obzira na to pod kojom zastavom plove, odnosno lete.

Sudac Guillaume naglasio je da “trenutačno nema mjesta gdje je teritorijalno more Slovenije izravno spojeno na otvoreno more, ali ga Sud ima dužnost odrediti”. Odredio je i to da slovenski “junction” do otvorenog mora bude područje u kojem brodovi i zrakoplovi imaju jednaka prava kao na otvorenom moru.

Sudac Guillaume je podsjetio na to da je Slovenija u arbitraži inzistirala na tome da je zaljev imao ulogu unutarnjih voda Jugoslavije prije raspada SFRJ, a Hrvatska da Jugoslavija nikada nije povukla crtu koja zatvara zaljev i nikada nije napravila službenu kartu.

Tribunal se složio s tvrdnjom slovenske strane da je 1991. sporni zaljev u Istri ipak bio dio unutarnjih voda Jugoslavije, i najviše zbog toga dao je za pravo Slovencima. Tvrdnje hrvatske strane da imamo pravo jurisdikcije na jugozapadnom dijelu zaljeva te da se slijedi središnja crta razgraničenja – odbačene su.