Sudac Šumanović o presudi USUD-a: Stajalište većine je duboko i flagrantno pogrešno

S konačnom odlukom i rješenjem Ustavnog suda RH o mjeri Roditelj-odgojitelj, odnosno o revidiranju odluke Grada Zagreba o ukidanju iste, neki suci su se složili dijelom, a neki se uopće nisu složili. Suci Lovorka Kušan i dr.sc. Goran Selanec rekli da se slažu s većinom sudaca i sutkinja Ustavnog suda u dijelu odluke koji se odnosi na meritum spora te da podržavaju odbijanje ustavnih tužbi, ali da postoji dio odluke o kojem imaju drugačije shvaćanje od većine sudaca i sutkinja.

Dok je sudac Miroslav Šumanović iznio u svom izdvojenom mišljenu da se uopće ne slaže s odlukom Ustavnog suda te je u tom smislu rekao kako je ”stajalište većine duboko i flagrantno pogrešno”.

Izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šumanovića prenosimo u nastavku teksta:

Narušene su fundamentalne vrijednosti pravnog poretka

”Nisam se priklonio izglasanoj odluci jer smatram da je stajalište većine duboko i
flagrantno pogrešno”, napisao je sudac Ustavnog suda Miroslav Šumanović.

On nadalje ističe da Institut pravomoćnosti upravnog akta, nedopuštenost retroaktivnosti i načelo zaštite stečenih prava stranaka predstavljaju okosnicu pravne sigurnosti pojedinaca
naspram javne vlasti. Navedene vrijednosti izravno proizlaze iz načela vladavine
prava kao jedne od najviših ustavnih vrednota koja obuhvaća i zahtjeve koji se
postavljaju pred nositelje vlasti.

”Ovdje su te fundamentalne vrijednosti pravnoga poretka očigledno narušene”, tvrdi Šumanović.

Razlozi izvanrednog interveniranja u pravomoćne upravne akte ne mogu biti propisani općim aktom lokalne vlasti

On tvrdi kako je lokalna vlast, naime, uzurpirala isključive ovlasti zakonodavca time što je člankom 6. Odluke/22 u kojem se navodi da je Gradska skupština Grada Zagreba, na 15. sjednici, 8. rujna 2022., donijela odluku o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, odnosno odluku o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći istih, konstruirala normativnu osnovu za izvanredno (djelomično ili u cijelosti) ukidanje pravomoćnih zakonitih upravnih akata kojima su stečena prava u okviru modela “roditelj-odgojitelj”.

Takav način zahvata u zakonita rješenja donesena u pravomoćno okončanome
upravnom postupku predstavlja nedopuštenu normativnu intervenciju u upravnu stvar
koja je okončana (causa finita) i u koju je zadiranje pravno moguće samo pod
uvjetima propisanim člankom 130. u vezi s člankom 13. Zakona o općem upravnom
postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).

To konkretno znači da razlozi izvanrednog interveniranja u pravomoćne upravne akte
u hrvatskom pravnom poretku mogu biti propisani samo zakonom. Ne i općim aktom
lokalne vlasti. Taj opći akt potpada pod strogu i beziznimnu zabranu povratnog
djelovanja u smislu članka 73. stavka 5. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj)
samoupravi (u daljnjem tekstu: ZoLPS) u vezi s člankom 90. stavkom 4. Ustava.

Odluka/22 nedvojbeno je usmjerena retroaktivno

Šumanović navodi da  je sporna Odluka/22 nedvojbeno retroaktivno usmjerena unatoč tome što se formalno temporalno odnosi samo na razdoblje ostvarivanja prava utvrđenih
pravomoćnim pojedinačnim odlukama u periodu od stupanja na snagu Odluke/22 pa
do isteka, dispozitivima upravnih akata utvrđenih, rokova ostvarivanja ovih prava, tj.
do navršenih 15 godina djeteta glede kojega se ostvaruju prava roditelja-odgojitelja.

I ovo vremensko razdoblje je pravno “pokriveno” i definirano pravomoćnim zakonitim
upravnim aktima donesenim prije Odluke/22. Zato se ovdje ne radi o “pro futuro
skraćenju” trajanja mjere roditelj odgojitelj (s 15. na 7. godinu života djeteta), kako se
elaborira u većinskom stajalištu (49.4.). Uostalom, već sa semantičkog gledišta,
“skraćenje” implicira da je prethodno mjerodavnim aktom definirano vremensko
razdoblje realizacije nekog prava pa se skraćenjem, s pravne točke gledišta, nužno
unazad intervenira u taj akt, dakle zahvat je usmjeren pro praeterito.

Možda će vas zanimati

Hrvatska

Ukidanje mjere roditelj odgojitelj: Pročitajte u cijelosti odluku Ustavnog suda o kojoj su curile informacije

28. studenoga 2023. u 13:30

Odlukom Ustavnog suda RH revidirana je odluka Grada Zagreba o izmjenama demografske mjere Roditelj odgojitelj.

Ako je pravo stečeno, pravna situacija je definirana

Odredba iz članka 13. ZUP-a ima zakonski naziv “načelo zaštite stečenih prava stranaka” što ex definitione legis isključuje interpretacijsku nategu na tobože neriješenu ili nedovršenu pravnu situaciju (causa pendens). Ako je pravo stečeno, pravna situacija je definirana i bez obzira na to što se ostvarivanje stečenog prava vremenski proteže do isteka roka fiksiranog izrekom upravnog akta. Pritom treba imati u vidu da upravnu proceduru, dakle, i izvanredna pravna sredstva, odnosno razloge anuliranja pravomoćnih upravnih akata za sva javnopravna tijela pa i za upravna tijela lokalne vlasti uređuje ZUP, kako to jasno normiraju njegove odredbe iz članaka 1. i 3. Navedeno dodatno potvrđuje članak 76. stavak 4. ZoLPS-a koji u vezi sa stavkom 1. istoga zakonskog članka jasno i izričito određuje da se na donošenje pojedinačnih akata (u izvršavanju općih akata lokalnog predstavničkog tijela) od strane upravnih tijela lokalnih jedinica primjenjuju odredbe ZUP-a.

Ovo valjapovezati s ustavno određenom nadležnošću lokalnih jedinica da vlastitim statutima reguliraju pitanja unutarnjeg ustrojstva i djelokruga vlastitih tijela (članak 136.
Ustava), ali ne i pitanja procedure u upravnim stvarima u kojima postupaju i rješavaju
njihova upravna tijela, jer je ta procedura pridržana zakonskom uređenju.

Miješanje javne vlasti u ustavna i konvencijski zaštićena prava pojedinaca

Rezimirajući izloženo, treba zaključiti da sporna mjera lokalne vlasti pada na prvoj
stepenici višeslojnog testa pravovaljanosti odnosno pravne dopuštenosti miješanja
javne vlasti u ustavna i konvencijski zaštićena prava pojedinaca. Prva stepenica traži odgovor na pitanja: postoji li u nacionalnom pravu pravna osnova (legal basis) koja dopušta miješanje u zaštićena prava i je li konkretna mjera zahvata javne vlasti u ta prava usklađena s tom osnovom, odnosno sadržajno suglasna s mjerodavnim pravom.

Europski sud za ljudska prava je s tim u vezi konstatirao da u kontekstu pojma
suglasnosti s domaćim pravom, ”… termin ‘pravovaljan’ obuhvaća i proceduralna i
materijalna (substantive) pravila” (Winterwerp protiv Nizozemske, § 45., presuda od
24. listopada 1979.).

S ustavne točke gledišta, izvanredno pravno sredstvo u upravnom postupku
određeno člankom 6. u vezi s člancima 3. i 4. Odluke/22 – u vidu ex offo donesenih
pojedinačnih akata tijela lokalne vlasti kojima se u cijelosti ili djelomično ukida
zakonita pravomoćna pojedinačna odluka o konstituiranju statusa roditelj-odgojitelj –
nije u suglasju s člankom 19. Ustava. Navedena ustavna norma traži da pojedinačni
akti javnopravnih tijela moraju biti utemeljeni na zakonu.

Sporni zahvat nema utemeljenost u valjanoj pravnoj osnovi

Također, treba voditi računa o tome da je riječ o načelu legaliteta u “strožem” smislu – uprava može poduzimati samo ono što joj zakon izričito dopušta, a ne sve ono što joj izričito ne zabranjuje. S obzirom na odredbu iz članka 130. stavka 1. točke 1. ZUP-a u vezi s člankom 13. istog zakona, ovdje bi temelj pojedinačnih akata izvanrednog ukidanja odluka o roditeljima-odgojiteljima mogao biti samo zakon u strogom, formalnom smislu riječi. Utemeljenost navedenih akata na propisima podzakonske, odnosno lokalne razine,
dakle, rađa protuustavnim učincima.

Utoliko je očito pogrešno stajalište većine, prema kojem je miješanje u imovinska prava roditelja-odgojitelja na osnovi članka 41. točke 2. Statuta Grada Zagreba poduzeto “pod uvjetima predviđenim zakonom”. Citirana odredba spomenutog Statuta regulira ovlast Gradske Skupštine da donosi opće akte kojima uređuje pitanja iz samoupravnog djelokruga Grada Zagreba. U taj djelokrug, međutim, nedvojbeno ne ulazi reguliranje razloga interveniranja u pravomoćne upravne akte.

Zaključno, vezano uz prvo pitanje testa pravovaljanosti miješanja u zaštićeno pravno
dobro pojedinaca, sporni zahvat nema utemeljenost u valjanoj pravnoj osnovi.
Premda hrvatski pravni poredak u odredbi iz članka 130. stavka 1. točaka 1. – 3.
ZUP-a ima zakonski uređeno pitanje dopuštenosti izvanrednog ukidanja zakonitog
pravomoćnog upravnog akta kojim je stranka stekla kakvo pravo, sporni zahvat nije
usklađen s navedenom pravnom osnovom. Stoga je očito riječ o samovoljnim miješanjima (arbitrary interferences) lokalne javne vlasti u zaštićena prava pojedinaca.

Možda će vas zanimati

Hrvatska

U svjetlu curenja informacija: Tko su suci Ustavnog suda, izabrani dogovorom HDZ-a i SDP-a?

27. studenoga 2023. u 08:30

Tko su suci Ustavnog suda, kako se biraju i postoji li opasnost od politizacije? Odgovore potražite u nastavku teksta.

Vlast je bila ovlaštena donijeti odluku ”pro futuro”

Ta je vlast bila nesumnjivo ovlaštena zatečenu i naslijeđenu mjeru “roditelj-odgojitelj”
ukinuti pro futuro, s učinkom od stupanja na snagu novoga općeg akta i time spriječiti
pritjecanje novih korisnika, ali ne i intervenirati u pravomoćne upravne akte njihovim
potpunim ili djelomičnim ukidanjem mimo uvjeta propisanih zakonom.

U ovom ustavnosudskom predmetu je postojala prikladna prilika, koja je nažalost propuštena, da Ustavni sud, u manifestiranju nerijetko isticane “aktivističke jurisprudencije”, poduzme potrebne napore kako bi putem “ustavne naobrazbe (constitutional teaching) – da upotrijebim Häberleovu formulaciju – adekvatno educirao cirkulirajuće političke elite i prisilio ih, da u demokratskom kontekstu pravne države, svoje politike artikuliraju i ostvaruju uvijek tako da ih podvrgavaju kanonima vladavine prava. Ovo je nužno u svrhu sprječavanja štetnih procesa redukcije prava na instrument prevrtljive volje političke vlasti.

Argumentacijska linija većinskog stajališta de facto daje “vjetar u jedra” ovim procesima

Umjesto toga, argumentacijska linija većinskog stajališta, kako mi izgleda, de facto
daje “vjetar u jedra” ovim procesima. Ovo osobito onim svojim dijelovima koji su, bez
smislenog uporišta u kakvom konkretnom propisu ili pravnom načelu, usmjereni
diskvalifikaciji prava roditelja-odgojitelja proizašlih iz pravomoćnih ovlašćujućih akata,
a i samih tih upravnih akata. Oni se pokušavaju prezentirati kao akti neobvezujuće
velikodušnosti i milosrđa koje je svakodobno opozivo pa da slijedom toga nije riječ o
stjecanju prava, već povlastica koje nisu posljedica obveze lokalne vlasti da primijeni
zakon, nego solidarnosti i političke volje ondašnje lokalne političke garniture motivirane pronatalitetnim nagnućima. Stoga takva “niža” razina prava ne bi mogla rezultirati legitimnim očekivanjima stranaka da će se njihova pravna pozicija iz ovlašćujućih akata u potpunosti realizirati.

Suprotno takvom rezoniranju stoje jasni propisi te ustavnosudska i konvencijska praksa ESLJP-a. Posve neovisno o tome je li ovlašćujući upravni akt utemeljen na zakonskim ili podzakonskim odredbama i je li lokalna vlast na dodjelu pojedinih prava ove vrste bila natjerana zakonskom prisilom ili vlastitim poticajem s obzirom na bolje lokalne proračunske mogućnosti, o kojima govori i članak 289. stavak 7. Zakona o socijalnoj skrbi (“Narodne novine” broj 18/22., 46/22. i 119/22.), upravni akt donesen u upravnom postupku s učinkom pravomoćnosti nije moguće, po kriteriju njegove pravne naravi i snage, razvrstavati na “jači” i “slabiji” odnosno pravno inferiorniji u smislu da ne kreira “prava u klasičnom smislu”, nego da djeluje kao pravni provizorij u kojem je titular izvrgnut mogućnosti svakodobnog opoziva onoga što mu je dodijeljeno.

U konkretnom slučaju, u ovlašćujućim upravnim aktima dodijeljeno pravo nije uvjetovano nekom budućom i neizvjesnom okolnošću niti je izrekom akta određen pridržaj ukidanja, nego je pravo u cijelosti određeno osnovom i visinom, razdobljem dospijevanja točno određenih odnosno odredivih mjesečnih iznosa uz precizno određenje trajanja mjere korištenjem tzv. raskidnog roka u izreci odluke (članak 98. stavak 3. ZUP-a) kojim je određen prestanak prava.

Možda će vas zanimati

Hrvatska

U ime obitelji traži od Šeparovića odgovore oko curenja informacija s Ustavnog suda

22. studenoga 2023. u 20:36

Udruga U ime obitelji i izvršna direktorica Željka Markić od Miroslava Šeparovića traže odgovore na pitanja o curenju informacija

Pravni značaj konkretne postojeće imovine

U odnosu na javnopravno tijelo – donositelja akta, to znači da je trajanje određenog
prava unaprijed određeno i da smije prestati tek istekom unaprijed određenog
vremena. I ovdje je u primjeni načelo zaštite stečenih prava stranaka na temelju
pravomoćnoga upravnog akta u smislu cit. članka 13. ZUP-a.

S motrišta Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), prava titulara statusa roditelj-odgojitelj koja su verificirana pojedinačnim pravomoćnim i izvršnim odlukama nadležnih tijela lokalne vlasti imaju pravni značaj konkretne postojeće imovine u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kako je to načelno pravilno ocijenjeno i od strane Visokog upravnog suda kao donositelja osporene presude. U konvencijski autonomno određen i u stabilnoj sudskoj praksi ESLJP-a redovno korišten pojam imovine ulaze i primanja iz sustava socijalne sigurnosti, ali i legitimna očekivanja.

Titulari prava na predmetna novčana davanja u okviru mjere roditelj-odgojitelj, dakle, sukladno notornoj i uhodanoj strazburškoj, a i domaćoj ustavnosudskoj praksi, imaju aktualan i ovršiv zahtjev koji je u dostatnoj mjeri ustanovljen (currently enforceable claim that was sufficiently established) pa je zaštita tako utemeljenih prava izraz zahtjeva za pravnom sigurnošću koji je inherentan vladavini prava.

Prema tome, titularima predmetnih prava pripada i pravo na punu pravnu zaštitu
njihove pravne pozicije, neovisno o tome jesu li prava koja su stekli prema nekim
izvanpravnim kriterijima samo povlastice ili mogućnosti koje nisu prava u klasičnom
smislu ili tek refleksi prava u punom smislu riječi. Mislim da je takva argumentacijska
sfumatura neprimjerena za ovu razinu odlučivanja i da u biti pokazuje nedostatak
ozbiljnih pravnih argumenata.

Valjane pravne osnove (legal basis) za miješanje u stečena prava titulara mjere roditelj-odgojitelj nema

Valjane pravne osnove (legal basis) za miješanje u stečena prava titulara mjere roditelj-odgojitelj nema ni u sudskoj praksi na koju se poziva Visoki upravni sud u obrazloženju presude od 5. srpnja 2022. (t. 107. i 108.), kao niti u onoj na koju upire Odluka većine (t. 52.2.). Riječ je o sudskoj praksi koja u obrazlaganju stajališta većine ima funkciju argumenta za tezu o tzv. nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti koja bi u kontekstu toga stajališta trebala samostalno opravdati pravnu dopuštenost miješanja u prava koja proizlaze iz pravomoćnih upravnih akata.

Sudska praksa koja je navedena, međutim, ne proizlazi iz slučajeva koji bi s ovim
ustavnosudskim predmetom bili podudarni u onim bitnim svojstvima koji opravdavaju
primjenu analogije. To, uostalom, argumentacija većinskog stajališta nije ni pokušala
dokazivati. U pitanju je, dakle, klasična logička greška pogrešne analogije.

Ovaj zaključak proizlazi iz sljedeće analize:

1. U predmetu Ustavnog suda U-I-4455/2015 (odluka od 4. travnja 2017.) radilo
se o zakonodavnoj intervenciji iz područja potrošačkog kreditiranja, ali ne u
pravomoćne upravne akte kao u ovom predmetu, nego u ugovore privatnog prava s međunarodnim obilježjem koji, čak i uz klauzulu exequendi, ne rađaju učincima stečenog prava i podložni su pobijanju mehanizmima građanskog prava. Bit navedene odluke je u tome što su predlagatelji u tom predmetu kao vjerovnici ili kreditni posrednici već bili u protupravnoj zoni (bez prethodno ishođenog odobrenja resornog ministarstva) pa je ocijenjeno da zbog toga nisu ni mogli imati nikakva legitimna očekivanja u ostvarivanje svojih ugovornih prava u punom opsegu. Utoliko naknadno zakonsko propisivanje ništetnosti tih ugovora koji su bili u fazi izvršavanja nije moglo rezultirati nezakonitim miješanjem u njihova zaštićena imovinska prava.

2. U predmetu Suda EU-a C-210/87 Padovani, radilo se o ukidanju povoljnije uvozne carine za robu koja još nije bila uvezena u državu članicu i glede koje carinska obveza nije bila utvrđena nikakvim pravomoćnim upravnim aktom, kao u ovom predmetu. Sud EU-a je pritom naveo da ne može odlučiti o prigovoru povrede legitimnih očekivanja zato što na razini EZ tada nije postojala obveza ni pravni akti EU-a za usklađivanje carinskih politika u pogledu visine taksi na uvoz poljoprivrednih proizvoda, a ne zato što nacionalni propis nije smatrao retroaktivnim. U presudi se ne spominju pojmovi retroaktivnost ili kvazi-retroaktivnost.

3. U predmetu C-496/18 i C-497/18 Hungeod i dr. Sud EU-a se nije bavio materijalnim pravima stečenim na temelju upravnog akta, već pitanjem može li država članica naknadno izmijeniti proceduralna pravila (za koja u europskom pravu postoji suglasje o trenutačnoj primjeni kao i da se na njih ne primjenjuju pravila o retroaktivnom ukidanju stečenih prava) i uvesti rokove za pokretanje postupka ex offo u slučaju nezakonite izmjene ugovora o javnoj nabavi koji se počeo izvršavati. Ni ovdje se ne spominje kvazi-retroaktivnost kojom bi se zahvaćalo u stečena materijalna prava, nego je fokus na pitanju uvođenja novoga, nepovoljnijega proceduralnog roka za pokretanje postupka preispitivanja zaključenih ugovora o javnoj nabavi. Sud EU-a je, suprotno logici većinske odluke u ovom predmetu, zapravo utvrdio da to što je ugovor o javnoj nabavi na snazi i izvršava se, ne
predstavlja kvazi-retroaktivnost, već: “Stoga, dopuštajući pokretanje postupaka po službenoj dužnosti u pogledu izmjena ugovora o javnoj nabavi iako je istekao rok za njihovo pokretanje s obzirom na relevantne odredbe Zakona o javnoj nabavi iz 2003. koje se primjenjuju na te izmjene, članak 197. stavak 1. Zakona o javnoj nabavi iz 2015. nema za cilj obuhvatiti pravne situacije koje su u tijeku, nego predstavlja odredbu s retroaktivnim učinkom.”

4. Presuda njemačkog Saveznog ustavnog suda (predmet broj: 2 BvR 988/16 od 7. prosinca 2022.) bavi se pitanjem uvođenja novog poreznog propisa za oporezivanje kapitala (imovine) i dobiti trgovačkih društava koja su već uplatila predujam poreza, ali im pritom porezna obveza još uvijek nije bila utvrđena upravnim aktom, kao što je slučaj u ovom predmetu. Pritom je njemački Ustavni sud utvrdio osporeni propis neustavnim.

Odluka/22 nema nikakav drugi legitimni cilj osim samog ukidanja mjere “roditelj odgojitelj” kao “društveno negativne” prema političkoj prosudbi nove političke opcije lokalne vlasti u Zagrebu

Šumanović tvrdi da prema njegovoj prosudbi, osporena Odluka/22 “pada” na testu pravovaljanosti, odnosno zakonitosti miješanja u ustavno i konvencijski zaštićenu sferu pojedinaca pa je nepotrebno upuštati se u pitanja legitimnosti cilja predmetne mjere. On drži potrebnim izložiti nekoliko napomena po tom pitanju.

Većinsko stajalište smatra nedvojbenim da je cilj Odluke/22 legitiman i to na osnovi
argumenata koje je u tom pravcu izložila aktualna vlast u Gradu Zagrebu. Bit te
argumentacije je u navodnoj demografskoj neučinkovitosti mjere roditelj-odgojitelj
koja “nije opravdala ulaganja…” i pritom “… dovela do društveno negativnih učinaka
koji proizlaze iz onemogućavanja pohađanja vrtića djeci roditelja odgojitelja te
onemogućavanja roditeljima odgojiteljima da sudjeluju na tržištu rada”, što sve
Ustavni sud “osobito uzima u obzir”.

Argumentacijski posao u izradi ustavnosudske odluke ni u ovome njezinom dijelu, uz
dužno poštovanje, nije najbolje obavljen. Prije svega, očito je da sporna Odluka/22 nema nikakav drugi legitimni cilj osim samog ukidanja mjere “roditelj odgojitelj” kao “društveno negativne” prema političkoj prosudbi nove političke opcije lokalne vlasti u Zagrebu. To je svakako dostatno za dokidanje te mjere pro futuro što je i ostvareno Odlukom Gradske skupštine Grada Zagreba od 26. kolovoza 2021. (“Službeni glasnik Grada Zagreba” broj 20/21.).

Možda će vas zanimati

Hrvatska

Ukidanje mjere roditelj odgojitelj ustavno? Dr. Markić: Ustavni sud informacije daje novinarki umjesto strankama

21. studenoga 2023. u 09:20

U njemu piše kako je Ustavni sud (USUD) odlučio dati zeleno svjetlo odluci gradonačelnika Tomislava Tomaševića i Možemo o ukidanju mjere roditelj odgojitelj.

Promjena svjetonazorske i političke paradigme ne legitimira intervenciju u stečena prava koja proizlaze iz pravomoćnih i upravnih akata donesenih u provedbi propisa prethodne lokalne vlasti

Promjena svjetonazorske i političke paradigme, međutim, ne legitimira intervenciju u
stečena prava koja proizlaze iz pravomoćnih i upravnih akata donesenih u provedbi
propisa prethodne lokalne vlasti. Nije, naime, riječ o revolucionarnom diskontinuitetu
pa sve da se i radi o politički ili ekonomski pogrešnim, odnosno populističkim i nekonzistentnim mjerama (iz optike nove lokalne političke garniture na vlasti), građani – titulari stečenih prava nisu dužni snositi posljedice eventualnih pogrešnih politika nadležnih vlasti.

Oni, naime, nisu razumno dužni očekivati da će im stečena prava – prema kojima su prilagodili svoj privatni i profesionalni život i modificirali svoje važne životne aktivnosti kao i način funkcioniranja svojih obitelji kroz dulji niz godina – biti anulirana samo kao posljedica rezultata izbora i dolaska na vlast političke garniture s divergentnim ideološko-političkim pristupom određenoj problematici konkretnog upravnog područja.

Ustavni sud ne bi smio zadirati u odgoj djece

Pitanje socijalno-političkog vrednovanja odgoja djece od strane roditelja ili od strane
državnih institucija uopće nije ustavnopravne naravi. Ustav ne daje odgovor na pitanje je li bolje da djeca internaliziraju vrijednosti i standarde svojih roditelja ili državnih odgojnih institucija. Riječ je o svjetonazorskim pristupima u koje se Ustavni sud ne bi trebao uplitati, niti se upuštati u vrijednosne prosudbe ideološke provenijencije i na temelju njih ocjenjivati legitimnost cilja sporne mjere.

U odnosu na navodno “onemogućavanje roditeljima odgojiteljima da sudjeluju na tržištu rada” kao dokaz “društveno-negativnog učinka” mjere roditelj-odgojitelj koji je većinsko stajalište “osobito uzelo u obzir”, smatram potrebnim napomenuti sljedeće. Mjera roditelj odgojitelj nije imala prisilni karakter i bila je prepuštena slobodi izbora potencijalnih korisnika.

Korisnike mjere Roditelj-odgojitelj nije mjera potaknula da napuste tržište rada 

Kako proizlazi iz dostupnih statističkih podataka, većina korisnika mjere je imala samo osnovnu ili srednju strukovnu školu i prethodno su radili u sektorima koji u Hrvatskoj takvom profilu radnika isplaćuju minimalnu plaću. Nije ih, dakle, mjera potaknula da napuste tržište rada na kojem su ionako bili u nepovoljnom položaju.

Oni su, i to 90 % žene, bile u prekarnom položaju na tržištu rada kao niskokvalificirane radnice s minimalnom plaćom i pritom majke troje i više djece nezaštićene na radnom mjestu od diskriminacije na osnovi spola i majčinstva.

S tim u vezi, ukidanje mjere “roditelj-odgojitelj”, prema oficijelnom obrazloženju nadležne lokalne vlasti, u biti se temelji na predrasudi ili, da upotrijebim modernu formulaciju – na rodno uvjetovanom preduvjerenju da žene nisu sposobne samostalno procijeniti na koji će način urediti svoje obiteljske odnose i da ne mogu donijeti autonomnu odluku da neće raditi kako bi skrbile o djeci pa im je potrebna paternalistička zaštita javne vlasti.

Diskriminacija žena koje imaju ulogu majke

Ovdje je, dakle, polazna osnova, prema kojoj su žene izložene diskriminaciji samim tim što obavljaju ulogu majke, također nesumnjivo posve usko ideološke naravi i ne reprezentira provjerljiv javni interes koji bi mogao opravdati legitimnost cilja sporne mjere. Konstatacija o “demografskoj neučinkovitosti” mjere roditelj-odgojitelj krajnje je zbunjujuća s obzirom na stručnu ekspertizu specijalista demografa prof. dr. sc. Nenada Pokosa, koja je sastavni dio upravnosudskog spisa (24.4. Odluke).

Prema tom stručnom mišljenju, analiza učinkovitosti mjere roditelj-odgojitelj od strane lokalne vlasti bila je nestručna i metodološki pogrešna, a na toj analizi je bazirana inicijativa da se predmetna mjera ukine kao nesvrsishodna i neučinkovita. Suprotno tome, ekspertiza prof. Pokosa, na osnovi stručne obrade demografski relevantnih podataka, pokazuje da je mjera roditelj-odgojitelj, u pogledu povećanja broja trećerođenog i svakog sljedećeg rođenog djeteta u Zagrebu (što je bio i cilj mjere), “polučila više no dobar rezultat”. Zbog gore navedenoga nisam siguran da se legitimnost cilja mjere zahvaćanja u stečena prava roditelja-odgojitelja može uvjerljivo braniti, sve kada bi se i bazirala na pravno valjanoj osnovi.

Ovdje se, naime, legitimnost cilja ovakve mjere ne dokazuje nastupanjem nekih bitno
novih okolnosti koje zapravo mijenjaju identitet konkretne pravne situacije u mjeri
koja bi pozivom na javni interes zahtijevala zaštitu drugih pravnih dobara, važnijih od
legalno stečenog subjektivnog prava stranke. U konkretnom slučaju, isti nepromijenjeni fakticitet se sada samo drukčije ideološki i politički interpretira i valorizira.

Prava postupovne naravi

Šumanović tvrdi da ne dijeli stajalište većine ni u pogledu odbačaja ustavnih tužbi udruga koje su kao punopravni procesni sudionici participirali u sudskom postupku koji je prethodio ustavnim tužbama i u tom smislu tretirani od strane Visokog upravnog suda.

”To što po naravi stvari ove udruge kao pravne osobe ne mogu biti titulari statusa roditelj-odgojitelj ne znači da nisu nositelji drugih ustavno zajamčenih prava za koja tvrde da su im povrijeđena u prethodećem sudskom postupku u kojem su sudjelovali. To je, pak, dostatna pretpostavka za locus standi pred Ustavnim sudom u smislu članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.

Konkretno, s obzirom na izričite navode ovih podnositelja, riječ je o pravima postupovne naravi, primarno pravu na pravičan sudski postupak iz članka 29. stavka 1. Ustava u aspektu zahtjeva kontradiktornosti i jednakosti oružja te dostatne i relevantne argumentacije sudske odluke. Zato smatram da je i njihove ustavne tužbe trebalo meritorno razmotriti”, zaključuje Šumanović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa