”Ovaj sporni tekst je primjer zlouporabe novinarstva u svrhu iživljavanja određene osobe nad drugom osobom zbog netrpeljivosti prema drugoj osobi koja ima drugačije stavove i gledanja na društvene vrijednosti, kao i zbivanja oko sebe pod krinkom pisanja u svrhu javnog interesa”, ovo je tek dio obrazloženja nepravomoćne presude protiv Danijele Batinić, autorice teksta objavljenog na Indexu 2018. godine pod naslovom ”Mima Simić je oduzela Željki Markić nevinost, a ona nije ni prokrvarila”. Ovim je riječima sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu najbolje opisao zloporabu novinarske slobode govora i brisanje razlike između vrijeđanja i konstruktivne kritike upakirane u satiru.
Riječ je o nepravomoćnoj presudi u tužbi Željke Markić, izvršne direktorice udruge U ime obitelji, koju je zastupalo odvjetničko društvo Mateković, protiv Danijele Batinić, nakon što je ranije već donesena pravomoćna presuda protiv Indexa zbog istog teksta.
Sudačka lekcija
I sudac Općinskog kaznenog suda u Zgrebu Marko Benčić koji je donio osuđujuću presudu protiv Batinić, i ranije sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici, Perica Norac-Kevo, koja je donijela presudu protiv Indexa, očitali su dobru lekciju o razlici između vulgarnog vrijeđanja i konstruktivne kritike.
Možda će vas zanimati
Kolumnistica Indexa nepravomoćno osuđena zbog vrijeđanja dr. Željke Markić
Nepravomoćna presuda protiv Danijele Batinić zbog kolumne iz 2018. objavljene na Index.hr-u donesena je 27. veljače na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu
Uzalud se su se autorica, ali iz izdavač, branili kako je riječ o satiri.
”Izrazi u spornom tekstu kojima je tužiteljica izvrgnuta nisu odlika humora i satire, već bespoštedni atak na tužiteljicu s ciljem da ju se u očima javnosti diskreditira na vulgaran način”, ističe se u pravomoćnoj presudi protiv Indexa iz 2021. koju je donijela sutkinja Županijskog suda Perica Norac-Kevo.
Slično govori i sudac iz Zagreba koji je ove godine donio nepravomoćnu presudu protiv autorice spornog teksta – Danijele Batinić.
”Teksta Danijele Batinić vrijeđa novinarstvo”
”…Dakle, ne samo cijeli tekst kako je priložen kao prilog privatne tužbe, već i veći dio tog teksta kao činjenični opis privatne tužbe, po mišljenju suda napisan je, a kako je to prethodno rečeno, jedino i isključivo sa svrhom vrijeđanja i ponižavanja privatne tužiteljice, bez imalo kreativnosti u pisanju od strane autora, tj. okrivljene, bez i jedne činjenice koja bi čak i na nebitan način informirala javnost o javnoj osobi, tj. privatnoj tužiteljice, dapače bez i jednog navoda koji bi na bilo koji način bio smiješan ili satiričan.
Ovaj sporni tekst je primjer zlouporabe novinarstva u svrhu iživljavanja određene osobe nad drugom osobom zbog netrpeljivosti prema drugoj osobi koja ima drugačije stavove i gledanja na društvene vrijednosti, kao i zbivanja oko sebe pod krinkom pisanja u svrhu javnog interesa, zlouporabljujući status autora kao osobe koja se bavi pisanjem za neku tvrtku koja se bavi novinarstvom. Navedeni sporni tekst upravo je suprotan cilju, viziji i svrsi novinarstva, već vrijeđa novinarstvo kao uzvišenu profesiju, pišući o nekoj temi na vulgaran, prizeman, neinventivan, nesmiješan, nezanimljiv, nebitan, a konačno i uvredljiv način”, stoji u obrazloženje nepravomoćne presude protiv Batinić.
Nije riječ o nikakvoj satiri
Sud je odbacio tumačenja autorice kako tekst predstavlja satiru.
Podsjetimo, Batinić je tekst napisala kao komentar nepravomoćne presude koju je u sporu LGBT aktivistice Mime Simić protiv dr. Markić donijela sutkinja Sandra Kantolić.
Simić je Željku Markić tužila za klevetu – zato što je u razgovoru za Jutarnji list 2016. iznijela mišljenje da je Simić u sukobu interesa kad kao član Povjerenstva ministarstva kulture dodjeljuje novac mediju u kojem radi njezina partnerica. Ovu sramotnu, kako se kasnije pokazalo, pravno neutemeljenu presudu sutkinje Kantolić srušio je drugostupanjski sud i vratio drugom sucu na ponavljanje postupka da bi nakon nekoliko odgađanja ročišta zbog nepojavljivanja na sudu, Mima Simić odustala od tužbe za klevetu uz obvezu plaćanja sudskih i odvjetničkih troškova Željke Markić, o čemu je Narod.hr izvijestio.
O Dežuloviću
Ovaj slučaj, kako i slučaj tužbe Željke Markić protiv Borisa Dežulovića zbog njegovog teksta ”Željka Markić: glupa ili plavuša?’‘ u kojem se on također nadovezuje na uvrede iz pera Danijele Batinić, pokazuju tendenciju poznatih i manje poznatih novinara i kolumnista da uvrede zapakiraju u celofan satire.
Tendencija je i Hrvatskog novinarskog društva kojim već dugo drmaju ekstremno lijevi novinari i koje je nagradilo Dežulovića za tekst ”Je.. vas Vukovar”, da u vrhom novinarskog stvaralaštva proglašava ideološki nabrijane kolumne pune vulgarizama i uvreda.
Sjetimo se samo činjenice da je Dežulović 2015. dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji jer je izdavač morao platiti 150 tisuća kuna odštete osobama koje je Dežulović uvrijedio u tekstu iz 2012. ”Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji”.
Nedavno je pak novinar i putopisac Robert Pauletić nepravomoćno dobio spor protiv Dežulovića koji ga je izvrijeđao u tekstu u Novostima. ”Nađe se ponekad ipak sudac ili sutkinja koji se ne boje moćnika, političara niti novinara otrovnih pera, pa presude ono što jest. Da je kriv za uvrede”, komentirao je Pauletić.
Nisu tu Dežulović i njegova manje poznata kolegica Batinić jedini koji na prostački način vrijeđaju ili pojedince ili neku skupinu.
Koprolalija?
Sjetimo se samo na koji je način Zoran Šprajc na nacionalnoj televiziji govorio o Katoličkoj crkvi i vjernicima što regulatori medijskog sadržaja, Agencija za elektroničke medije ne smatra nimalo spornim.
Tjelesni otvori, vulgarizmi najgore vrste, psovke i razne varijante glagola je….Sve je to valjda satira.
Kolumnist Ivica Šola dobro je primijetio da bi se tu moglo raditi i određenom poremećaju zvanom koprolalija. Riječ je o ”bolesnoj potrebi za govorenjem nepristojnih, bestidnih riječi, kletvi i sl., čestoj u plašljivih i nesigurnih adolescenata te kod nekih neuroza”. Navodi i kako uzroke te pojave znanstvenici uglavnom ne vide endogeno, već egzogeno, kao posljedicu nekoga izvanjskog traumatičnog događaja, frustracije i potisnute ljutnje koja onda eksplodira u psovku.
”Takvi traumatični događaji za neke ljude, konkretno na ovim prostorima, mogu biti: propast Jugoslavije, nastanak neovisne hrvatske države, potpisivanje Vatikanskih ugovora, osvojeno srebro i bronca hrvatske nogometne reprezentacije pod palicom bogobojaznog Hrvata katolika Zlatka Dalića, vojno-redarstvena operacija “Oluja”, oslobađanje grada heroja, Vukovara, i obilježavanje njegove žrtve kao mjesta posebnog pijeteta, skidanja Titova imena s mjesta najljepšeg zagrebačkog trga, ili neki treći traumatični i frustrirajući događaj”, piše Šola.
Možda će vas zanimati
Šola: Šprajc je medijska reinkarnacija pokojnog svećenika don Ante Bakovića
”Agencija za elektroničke medije ispravno prepoznala da je g. Šprajc zapravo na liniji katoličkog nauka”
Praksa iz neprežaljene im Jugoslavije: Za vic, ne satiru, na Goli otok
Kad već Šola spominje Tita, dodajmo samo da se u neprežaljenoj tvorevini navedenih novinara, ne za satiru, već za benigni vic, izrečen ne u medijima već među prijateljima ili na radnom mjestu – robijalo.
Čekamo kolumnu iz njihovih pera i o tim crnim vremenima.
Možda će vas zanimati
Galeković o knjizi 'Verbalni i ini delikti u Titovom režimu': Opisano 200 procesa zbog viceva, propovijedi, zastave, homoseksualnosti...
Marijan Pavan bio je osuđen na dvije godine zatočeništva na otoku Sveti Grgur jer je na središnjem trgu u Zagrebu, uzvikivao Sretan Božić i pjevao Narodi nam se Kralj nebeski
Spomenimo samo najpoznatiji primjer. Beogradska novinarka židovsko podrijetla Jenna Lebl završila je na dvoipolgodišnjoj robiji na Golom otoku jer je ispričala benigni vic o Titu i sto kilograma teškoj ‘ljubičici bijeloj’. Lebl je šalu ispričala kolegama u redakciji, da bi potom bila poslana na ‘odmor’ u pet zatvora među kojima i zloglasni Goli otok i Grgur.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
