U mjesečnoj reviji Kana objavljena je politička tema koju je napisao Tonči Tadić. Dio članka, uz dopuštenje izdavača, donosimo u nastavku.
Iza nas su još jedni lokalni izbori, dakle festival demokracije, odnosno teatar apsurda i sajam taštine. Dio kandidata zna da gubi, posebno kad je riječ o izborima za gradonačelnike ili župane, ali se svejedno kandidiraju, čak i ako nemaju blage veze o osnovnim problemima grada ili županije. Za neke liste i kandidate ne glasa pak ni njihova rodbina. Kampanje se sastoje od ideoloških rasprava ili utuživog vrijeđanja protivnika, bez riječi o tome kako riješiti goruće probleme grada ili županije. Građani to, naravno, znaju, pa je izlaznost na izbore i ovaj put bila pedesetak posto, dakle manja nego na parlamentarnim ili predsjedničkim izborima.
Pa ipak, mediji i njihovi „analitičari“ iz ovih izbora uporno pokušavaju izvući dugoročne prognoze kretanja popularnosti političkih stranaka, štoviše, pokušavaju procijeniti ishod parlamentarnih izbora za tri godine, iako je to golemo razdoblje u kojemu se svašta može dogoditi. Uostalom, da vam je netko 2017. rekao da će nas za tri godine ovako pogoditi pandemija koronavirusa, pomislili biste da čovjek govori besmislice. Osim toga, teško je uspoređivati sučeljavanje premijera i njegovih izazivača, tj. vođa parlamentarnih stranaka sa sučeljavanjem kandidata za župane ili gradonačelnike. Karakteri su osoba koje biramo različiti, biračko je tijelo različito, trenutak različit, svrha je izbora različita, izlaznost je različita. Da i ne spominjemo činjenicu kako na dojmove birača i njihov konačni glas „za“ ili „protiv“ vlade i premijera mahom utječu zbivanja do pola godine prije izbora, odnosno opće zadovoljstvo stanjem u zemlji. Gospodarski rast, pad nezaposlenosti, korištenje milijardama eura iz EU-a, kraj pandemije, opća pozitivna klima i eto ti dobrih izbornih rezultata, ma što o tome ’guslio’ netko u oporbi.
Lokalni su izbori, međutim, uz sve spomenute manjkavosti, korisni kao megaanketa o trenutačnoj popularnosti stranaka, te služe kao smjernice za unutarstranačka razračunavanja nakon izbora. S druge strane, lokalni su izbori kao „kisik“ za lokalne stranačke organizacije jer se stranačka mreža financira iz lokalne samouprave, a nemoguće je pak voditi državnu kampanju bez razvijene i jake lokalne stranačke mreže. Zato su zanimljiva kretanja na ljevici i desnici, pri čemu su posebno zanimljivi izbori u Zagrebu.
Za Hrvatsku bi bilo mudro imati izbalansiranu političku scenu, s jednom velikom strankom desnog centra ili desnice, te jednom velikom strankom lijevog centra ili ljevice radi političke stabilnosti zemlje. Uz njih mogu biti manje radikalnije stranke na ljevici i na desnici, regionalne stranke, liberalni demokrati u strogom centru itd. Ujedno treba težiti kulturi političkog dijaloga, odnosno provoditi politički dijalog argumentima, a ne uvredama i klevetama, težeći demokratkom sučeljavanju, a ne pozivima na linč političkog suparnika.
Prvi zaključak koji se može iščitati iz ovih lokalih izbora jest rasap SDP-a, koji može samo maštati o pobjedi nad HDZ-om. Naime, SDP pobjeđuje na izborima samo ako predsjednik HDZ-a umre ili ako završi u zatvoru. U međuvremenu SDP razara sam sebe, pa se bore za prevlast čak i u gradovima i županijama gdje je to dosad bilo neupitno, recimo, u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji, zbog razvaljivanja SDP-a najprije od Zorana Milanovića. Ono što je preostalo od SDP-a rastjerao je Davor Bernardić, a posao rastjerivanja kadrova koji se ne slažu s njima i loših kadrovskih rješenja nastavio je Peđa Grbin. Posve je nejasno kako su ta trojica nesposobnjaka zasjela na čelo SDP-a, a mogući je odgovor to što se iz suženog kruga kadrova koji su preostali jednostavno ne može izabrati bolji vođa. Zadatak im nikad nije bio teži jer ljevica u Hrvatskoj ima velik problem od 1990. naovamo. Radništvo, naime, ne glasa za ljevicu, radništvo glasa za HDZ. Za SDP glasa gradsko stanovništvo, mahom srednji sloj i činovnici. Štoviše, za SDP-ove birače, kao i za birače ljevice u svijetu općenito, nekvalificirani su radnici su primitivni ’krkani’. Kako radništvo više nije glasačka baza „avangarde radničke klase“ SDP i ljevica općenito mora odabrati nove „prezrene na svijetu“ koje će zastupati. I našli su ih u zaštiti ugroženih manjina u društvu, dakle žena žrtava nasilja, LGBT zajednice, nacionalnih ili vjerskih manjina, stranih radnika i migranata. O tome je pisao Francis Fukuyama u časopisu „Foreign Affairs“ još prije dvije godine u članku „Protiv politike identiteta“.
Druga bitna podloga nove ljevice jest ekologija, no ne i SDP-a. Oni još žive na staroj slavi, računajući na potomke nekadašnjih članova SKH, ne videći što se zbiva oko njih. Lijeva se scena dakle sve više odnosi na novu ljevicu oko platforme Možemo!, dakle na skupinu lijevih crveno-zelenih stranaka i aktivističkih udruga, a ne na SDP.
No, iako ljudi oko Tomaševića maštaju kako će u budućnosti proširiti svoju platformu iz Zagreba po čitavoj Hrvatskoj, to je malo vjerojatno. Naime, ostatak Hrvatske ne zanima u jednakoj mjeri kao Zagreb neka agenda „urbane ljevice“, ekofeminizma, političke ekologije, rodne jednakosti i borbe za proletarijat, a protiv kapitala. Uostalom, oni u Zagrebu nisu uspjeli zbog takve političke agende, nego zbog dosljednog otpora Milanu Bandiću i njegovim klonovima u Bandićevoj stranci BM365. Da se Bandićev duh nekako reinkarnira u Splitu, Rijeci, Zadru ili u Vinkovcima, možda bi Možemo! uspjelo i tamo. Pobjeda u Zagrebu može jednako značiti utapanje u močvari financijskih i kadrovskih problema koje je Bandić ostavio za sobom. Gradski proračun od milijardu eura netko potroši, točnije, potroše ga mnogi koji sa svojim poduzećima parazitiraju na poslovima javne nabave za potrebe grada, sisajući milijune eura. Da bi se sve to dovelo u pitanje, da bi se raščistile sve dubioze i Bandićeva umreženja s „poduzetnicima“, potrebna je dobra vertikalna veza prema državnoj vlasti. Možemo! je zato vjerojatno zagrizlo mnogo veći kolač nego što su mislili, jer Zagreb je golem u svakom aspektu: financijskom, političkom i gospodarskom. Tako su zapeli već na prvom koraku, tj. na preuzimanju vlasti u Zagrebu, jednostavno zato što u Zakonu o Gradu Zagrebu (da, Zagreb ima vlastiti zakon!) nije razrađen postupak primopredaje vlasti. Podrazumijevalo se da će Bandić vladati gradom otprilike 150 godina. Nije postojao Zakon o primopredaji vlasti ni na državnoj razini, dok ga nije napisao i u saborsku proceduru 2003. predao potpisnik ovih redaka, jer se jednako pretpostavljalo da će HDZ biti na vlasti 150 godina. Ni primopredaja vlasti, ni izmjena zakonskog okvira u kojem Zagreb funkcionira ne može se dakle obaviti bez države.
Članak u cijelosti pročitajte u reviji Kana, u tiskanom ili eIzdanju.
* Dr. Sc. Tonči Tadić viši je znanstveni suradnik u Institutu Ruđer Bošković. Završio je preddiplomski studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a doktorat iz fizike zaslužio je 1995. na Institutu Ruđer Bošković i Sveučilištu u Zagrebu. U razdoblju od 1997. do 1998. godine bio je gostujući znanstveni istraživač na Osaka National Research Institute (ONRI-AIST) kao stipendist Japanske agencije za znanost i tehnologiju. Od 2000. do 2008. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru. Od 2013. godine je član Znanstveno tehničkog odbora (STC) EURATOM-a, koordinator je Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU), član skupštine H2020 projekta EUROfusion, te predstavnik Republike Hrvatske u Upravnom odboru europske agencije Fusion for Energy. Za zasluge u znanstvenom povezivanju EU i Japana ga je 2014. japanski car Akihito odlikovao Redom Izlazećeg Sunca, najvišim japanskim odličjem. Ubraja se u red prvoboraca za proglašenje isključivoga hrvatskoga gospodarskog pojasa (IGP) u Jadranu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
