Ustavni suci iz SDP-ove i HDZ-ove kvote o ukinutoj presudi u korist Hasanbegovića: Sloboda govora nije sloboda vrijeđanja

ustavni sud šeparović suci
Foto: Fah, snimka zaslona; fotomontaža: narod.hr

Različitost stavova za koje se zalažemo na osobnoj i profesionalnoj razini od stavova za koja se zalaže Zlatko Hasanbegović, ne sprječava nas, već dapače, profesionalno obvezuje na ustavnopravnu zaštitu njegovog dostojanstva i časti od verbalnog terora podnositelja“, stoji, između ostalog, u izdvojenom mišljenju sudaca Rajka Mlinarića, Josipa Leke i Davorina Mlakara, glede odluke Ustavnog suda kojom je prihvatio ustavnu tužbu novinara Jutarnjeg lista Ante Tomića te ukinuo pravomoćnu presudu kojom je Tomić bio dužan dr. sc. Zlatku Hasanbegoviću zbog nanošenja duševnih boli isplatiti odštetu sa zateznim kamatama i parničnim troškom, ukupno gotovo 30 tisuća kuna.

> Izdvojeno mišljenje ustavnog suca Šumanovića o ukinutoj presudi u korist dr. sc. Hasanbegovića

> Ustavni sud prihvatio žalbu Ante Tomića: Ukinuta presuda u korist dr. sc. Hasanbegovića

> Pravomoćnom presudom Ante Tomić mora platiti Zlatku Hasanbegoviću odštetu: ‘Povrijeđen ljudski, intelektualni i vjerski integritet’

Podsjetimo da su do sada o većini trenutačnih ustavnih sudaca, što se već prozvalo i trgovanjem, odlučivali “dogovorom” HDZ i SDP.

Ustavni sudac Josip Leko SDP-ov je veteran, a Rajko Mlinarić ušao je u Ustavni sud iz SDP-ove kvote kojeg je nominirao HNS dok su još bili SDP-ovi partneri. Davorin Mlakar bio je HDZ-ov saborski zastupnik.

Sporni Tomićev tekst nastao je u vrijeme kada je Zlatko Hasanbegović bio ministar kulture u vladi Tihomira Oreškovića.

Usvojena ustavna tužba i predmet se vraća na ponovno suđenje!

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, usvojio je ustavnu tužbu koju je pokrenuo Ante Tomić iz Splita, kojeg zastupa Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, na sjednici održanoj 29. ožujka 2022. te prihvatio njegov zahtjev da se pravomoćna presuda kojom je proglašen krivim za povredu časti i ugleda Zlatka Hasanbegovića, vrati na ponovno suđenje.

Pet izdvojenih mišljenja

Odluka je donesena uz pet izdvojenih mišljenja. Izdvojena mišljenja imali su suci: Rajko Mlinarić, Josip Leko, Davorin Mlakar, Branko Brkić i Miroslav Šumanović.

Izdvojeno mišljenje sudaca Mlinarića, Leke i Mlakara

U nastavku donosimo izdvojeno mišljenje Rajka Mlinarića, Josipa Leke i Davorina Mlakara, sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske:

“Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iznosimo

Izdvojeno mišljenje u odnosu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu
Broj: U-lll-5129/2019 od 29. ožujka 2022.

Odluka Ustavnog suda

1. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 29. ožujka 2022. usvojena je ustavna tužba podnositelja Ante Tomića (točka I.), ukinute su presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1044/18-2 od 17. listopada 2019. kojom se djelomično potvrđuje prvostupanjska presuda, te presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pn-1271/2016-21 od 9. ožujka 2018. u dijelu koji je potvrđen drugostupanjskom presudom (točka II.), te je predmet vraćen Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje (točka III.).

Sudska praksa

2. Ustavna tužba je usvojena jer način na koji su redovni sudovi ispitali konkretni predmet nije bio u skladu s jamstvima iz članka 38. Ustava Republike Hrvatske i članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

U razlozima za donesenu odluku Ustavni sud je pošao od načelnih stajališta izraženih u sudskoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) vezanih uz slobodu izražavanja kao jednog od temeljnih načela demokratskog društva i jednog od osnovnih uvjeta za njegov napredak i ispunjenje svakog pojedinca. Zaključeno je da osporene presude predstavljaju zadiranje u podnositeljevu slobodu izražavanja, utemeljeno na Zakonu o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) radi legitimnog cilja zaštite dostojanstva ugleda i časti tužitelja Zlatka Hasanbegovića, te je ocjenjivano je li to zadiranje bilo nužno u demokratskom društvu radi ostvarenja navedenog legitimnog cilja.

Sve okolnosti i kontekst spornog članka

Pritom je izneseno sljedeće:
– pobijane presude ne mogu se razmatrati izolirano već u svjetlu slučaja u cjelini, uključujući sve okolnosti i kontekst u kojima je nastao sporni članak;
– podnositelj Ante Tomić poznat je široj javnosti kao pisac i novinar – kolumnist satiričkog izražavanja;

– Zlatko Hasanbegović poznat je široj javnosti kao povjesničar i političar, od siječnja do listopada 2016. kao ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske, a nakon toga kao zastupnik u Hrvatskom saboru i zastupnik Gradske skupštine Grada Zagreba;
– objavljeni tekst napisan je u političkom kontekstu u vrijeme kada je formirana nova hrvatska Vlada, bavio se političkim pitanjima od javnog interesa koja su u to vrijeme izazvala žestoke rasprave u Hrvatskoj i izvan nje;

“Izraz osobnog mišljenja”

– sporni tekst predstavlja podnositeljevu analizu i kritiku Zlatka Hasanbegovića kao političara te je izraz osobnog mišljenja i vrijednosnog suda u kontekstu cjelokupne političke situacije, djelovanja i retorike Zlatka Hasanbegovića koje je izazvalo oštre reakcije dijela javnosti, pa je sporne riječi i izraze uvredljivog i polemičkog karaktera potrebno sagledati u cjelini i u kontekstu načina izražavanja i stila autora.

Navedeno predstavlja razloge za zaključak Ustavnog suda da redovni sudovi “u osporenim presudama nisu dali dostatne i relevantne razloge kojima bi pokazali da su pomno razmotrili sve relevantne kriterije koje je potrebno uzeti u obzir kako bi se ocijenilo koje od sukobljenih prava (podnositeljevo pravo na slobodu izražavanja i tužiteljevo pravo na zaštitu ugleda, dostojanstva i časti) preteže u konkretnom slučaju, odnosno je li ograničenje podnositeljeve slobode izražavanja bilo prijeko društveno potrebno i razmjerno legitimnom cilju”.

Činjenice i okolnosti slučaja

3. Predmet parničnog postupka bio je tekst Ante Tomića objavljen 28. siječnja 2016. u tiskanom izdanju beogradskog časopisa “NIN” i u njegovoj elektroničkoj verziji te na Facebook stranici, pod naslovom “Jadi političkog minotaura”, u kojem je za Zlatka Hasanbegovića napisao “retard, nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog, ustaški klaun, slaboumni zagrebački musliman, bijednik.”

Presude

Povodom tog članka i navedenih izraza Zlatko Hasanbegović je tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Ante Tomića. Nakon provedenog postupka Općinski građanski sud u Zagrebu je u predmetu broj: Pn-1271/2016, presudom od 9. ožujka
2018., naložio Anti Tomiću zbog povrede prava osobnosti iz članka 19. ZOO-a, na temelju članka 1100. ZOO-a isplatiti neimovinsku štetu u iznosu od 30.000,00 kn. Županijski sud u Varaždinu, kao žalbeni sud, nakon podnesene žalbe Ante Tomića donio je presudu u predmetu broj: Gž-1044/18-2 od 17. listopada 2019. kojom je potvrdio prvostupanjski presudu u dijelu naloga Anti Tomiću da isplati tužitelju iznos od 15.000,00 kn, uvećano za pripadajuće kamate i trošak parničnog postupka.

4. Povodom navedenih presuda Ante Tomić je podnio ustavnu tužbu ističući povredu ustavnog jamstva zajamčenog člankom 38. Ustava i članka 10. Konvencije, te prava zajamčenog člankom 29. st. 1. Ustava i člankom 6. st. 1. Konvencije u vezi članka 3. Ustava.

Što je Tomić napisao u ustavnoj tužbi?

Tužbom je istaknuo podatke o Zlatku Hasanbegoviću koji je 2016. imenovan za ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske, da je poznat kao povjesničar koji je surađivao u mjesečniku “Nezavisna država Hrvatska” u izdanju Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) kojeg je svojedobno utemeljio Ante Pavelić, da je ranije bio član Hrvatske čiste stranke prava i dopredsjednik Počasnog bleiburškog voda. Također je istaknuo određene javno izrečene izjave i mišljenja Zlatka Hasanbegovića koje su u dijelu javnosti naišle na osudu, poput: “ustaškim herojima čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida”, “antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenja u ustavnom tekstu”; “1945. je naša najveća nacionalna tragedija i poraz”.

Članak u beogradskom tjedniku

Tužbom navodi da je imenovanje Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture popraćeno oštrim protivljenjem dijela hrvatske javnosti: Hrvatskog novinarskog društva, dijela nevladinih udruga, brojnih medija i javnih osoba, te da je u tom i takvom općem kontekstu podnositelj u beogradskom tjedniku “NIN” napisao članak o novoj hrvatskoj Vladi s posebnim osvrtom na ministra kulture. Stoga se osporene presude donesene redovnih sudova temelje na pogrešnom pravnom stajalištu da je pravo na zaštitu dostojanstva pojedinca apsolutno pravo i nadređeno pravu na slobodu izražavanja, pri čemu su sudovi pogrešno tumačili i primijenili judikaturu ESLJP-a te su propustili uspostaviti pravičnu ravnotežu između sukobljenih prava -na zaštitu ugleda i na slobodu izražavanja.

Uz povredu prava na slobodu izražavanja podnositelj tužbom ističe i povredu prava na pravično suđenje. Ukazuje da sudovi nisu na odgovarajući način, razumno i logično, obrazložili odluku o svim činjenicama i pravno relevantnim pitanjima postavljenim u postupku na temelju kojih su Zlatku Hasanbegoviću dosudili naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti člankom kojeg je napisao Ante Tomić koristeći za Zlatka Hasanbegovića uvredljive riječi.

“Prijeđena je granica slobode izražavanja”

5. Iz obrazloženja prvostupanjske parnične presude razvidni su razlozi za donesenu presudu, osobito iz sljedećeg:

– iz teksta tuženika “Jadi političkog minotaura” objavljenog u tiskanom izdanju, na portalu i Facebook stranici tjednika “NIN”, proizlazi da je tuženik za tužitelja koristio izraze: “retard, nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog, ustaški klaun, slaboumni zagrebački musliman, bijednik”.

– iz medicinske dokumentacije tužitelja od 8. veljače 2016. proizlaze tegobe koje su se pojavile unatrag tjedan dana i koje su povezane sa stresnim razdobljem života;

– zaštita prava na slobodu izražavanja sadržana je u članku 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima Opće skupštine Ujedinjenih naroda, u članku 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, u članku 10. Konvencije i članku 38. Ustava Republike Hrvatske;

Stajališta ESLJP-a

– Pozivom na stajališta ESLJP-a iskazana u presudama u kojima je odlučivao o primjeni članka 10. Konvencije, ESLJP zahtijeva uspostavu osjetljive ravnoteže između širokog tumačenja slobode izražavanja i načina na koji ekstreman govor ili govor mržnje predstavlja narušavanje prava drugih, čak i ako se time vrijeđa, šokira ili uznemiruje;

– U prijepornom članku nije bilo govora o različitosti stavova koji doliče demokratskim društvima, argumentiranoj kritici tužiteljeva rada i ideja koje zastupa ili zdravom kriticizmu i ocjeni, kao ni o toleranciji u dijalogu koja podrazumijeva podnošenje tuđih stavova i kada su potpuno u suprotnosti i s vlastitim, nego upravo suprotno, stavovima tuženika i korištenim izrazima za tužitelja prijeđena je granica slobode izražavanja jer ona ne može biti u zoni netolerancije, isključivosti i diskriminacije;

“Novinar ima pravo izraziti svoje stajalište, ali civiliziranim komuniciranjem”

– novinar neprijeporno ima pravo o informacijama za koja je javnost zainteresirana izraziti svoje stajalište komentarom koji ne mora biti pozitivan, kao i na kritiku javnih osoba i pravo o njima izraziti svoj sud, međutim mora djelovati u okvirima profesionalne etike novinarske struke dosljednim poštivanjem čovjekova dostojanstva i etičkih načela, istinitosti, objektivnosti i potpunosti prema onima o kojima piše, civiliziranim komuniciranjem s javnošću, poštovanjem etike javne riječi, argumentiranih tvrdnji te točnih činjenica i izraza koji čitatelju neće sugerirati nešto što bi samo po sebi ili u smislu cjeline objavljenog članka vrijeđalo ugled, čast i dostojanstvo kritizirane osobe.

Vrijednosni sudovi

– Vrijednosni sudovi novinara mogu biti i uvredljivi i šokantni, ali pod uvjetom da je njihovo objavljivanje u javnom interesu i da su izneseni u dobroj vjeri. Javni interes za tužitelja kao novoimenovanog ministra neprijeporan je, ali stavovi tuženika o njemu nisu izneseni u dobroj vjeri jer su iskazani neprimjerenim riječima, ad hominem, vrijeđajući njegovo pravo osobnosti i šaljući poruku da je takav govor dopušten jer ne postoji ništa što se ne može izreći jer smo zaštićeni slobodom izražavanja i vrijednosnim sudovima. Nije dopušteno usmjeriti kritiku iznošenjem uvredljivih informacija, osobito kada izostaje dobra vjera, što upućuju i kasniji tekstovi tuženika u kojima spominje tužitelja, kao i njegova izjava na sudu “da bi to isto i danas napisao”.

Vrijeđanje u kontekstu intelektualnog kapaciteta i vjeroispovijesti

– Tuženik u prijepornom članku spominje tužitelja kao pripadnika manjine, dakle posebno osjetljive skupine društva, i vrijeđa ga u kontekstu njegovog intelektualnog kapaciteta i vjeroispovijesti objašnjavajući to prizmom hrvatskog nacionalista. I ostali pogrdni izrazi kojeg tuženik koristi za tužitelja, kao i tvrdnja da ne piše o tužitelju s mržnjom već na neki način pokroviteljski i sa žaljenjem (“osjećam stanovitu naklonost za tog retarda”, “dira me u srce”, “čisto se sažalim”) upućuju čitatelja na sažaljenje spram tužitelja kao osobe koju treba žaliti jer je jadna i nesposobna rasuditi da iz prizme navodnih hrvatskih nacionalista nikada neće biti prihvaćena. Uzimajući u obzir kontekst i društveni utjecaj tuženika kao čitanog novinara, on izborom riječi potiče čitatelja na razvijanje određenih emocija i zauzimanje stavova i iskazuje stanje visoke netolerancije zasnovane na raznim razlikama, a to stanje postiže tako da drugu stranu vrijeđa, blati, ponižava, omalovažava, prezire i ismijava.

– Tuženik kao novinar ima pravo, jednako kao i svaki drugi građanin, iznijeti vrijednosne stavove o tužitelju kao političaru koji je izložen sudu javnosti i dužan je imati viši prag tolerancije, o njegovim idejama, radu i postupanju ali u okvirima profesionalne etike dosljednim poštovanjem čovjekova dostojanstva, argumentiranim tvrdnjama, te točnim činjenicama i izrazima koji čitatelju neće sugerirati nešto što bi samo po sebi ili u smislu cjeline objavljenog članka vrijeđalo ugled, čast i dostojanstvo kritizirane osobe.

“Sukob između dva ljudska prava”

6. Iz obrazloženja drugostupanjske parnične presude razvidni su razlozi za
donesenu presudu, osobito iz sljedećeg:

– u okolnostima u kojima izrazi i navodi o tužitelju u spornom tekstu utječu na pravo tužitelja na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti zaštićenih člankom 35. Ustava, sukob između ta dva ljudska prava potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: prava na slobodu izražavanja s jedne strane i prava na poštovanje osobnog života drugih s druge strane, jer je riječ o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu.

ESLJP je stoga naveo okolnosti prema kojima se načelno ocjenjuje je i u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu, b) u kojoj je mjeri osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava, c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi, d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost, e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije i f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak.

“Objavljena informacija nije iznesena u dobroj vjeri”

– imajući u vidu da sporni tekst sadrži vrijednosne sudove tuženika o osobi tužitelja, da je tužitelj javna osoba zbog čega je i objavljivanje informacija o njemu u javnom interesu i da se pravo na slobodu izražavanja odnosi kako na informacije koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju tako i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da objavljena informacija nije iznesena u dobroj vjeri i da je izazvala negativnu reakciju okoline tužitelja, kako u profesionalnom okruženju na poslu, tako i u obitelji, ali i u drugom poznatom okruženju jer i po ocjeni ovog suda način na koji su prezentirane informacije u spornom članku isključuju postojanje dobre vjere, jer su izrazi koje je tuženik upotrijebio opisujući tužitelja sami po sebi uvredljivi i u uobičajenoj političkoj raspravi u hrvatskom društvu se upotrebljavaju u negativnom značenju te upućuju na namjeru vrijeđanja, a istima je tužiteljeva sposobnost, intelektualni kapacitet i profesionalnost stavljena na sumnju

“Svakoj osobi jamči se pravo na pravnu zaštitu njegovog dostojanstva, časti i ugleda”

– ne otklanjajući pravo tuženika da izrazi svoje mišljenje i iznese svoje vrijednosne sudove, valja istaknuti da to pravo nije neograničeno jer se s druge strane svakoj osobi jamči pravo na štovanje i pravnu zaštitu njegovog dostojanstva, časti i ugleda sukladno članku 35. Ustava. Sloboda mišljenja i izražavanja misli (članak 38.) ne znači, a kako to pogrešno smatra tuženik, da je dozvoljeno izjavama povređivati čast, dostojanstvo i ugled druge osobe, već upravo suprotno, u toj slobodi mišljenja i izražavanja misli svi su ograničeni pravom druge osobe na poštovanje i pravnu zaštitu dostojanstva, časti i ugleda

– prvostupanjski sud je pravilno dao prednost pravnoj zaštiti jamstva štovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovom slobodom misli i izražavanja misli, te se razlozi koje je naveo prvostupanjski sud mogu smatrati dostatnim i relevantnim za takvo miješanje u tuženikovu slobodu izražavanja, slijedom čega je ostvarena pravična ravnoteža Ustavom zajamčenih suprotstavljenih prava tužitelja i tuženika, i nije ostvarena povreda članka 10. Konvencije.

Razlozi za izdvojeno mišljenje

7. Ne slažemo se s izrekom i obrazloženjem Ustavnog suda da način na koji su redovni sudovi ispitali konkretan predmet nije bio u skladu s jamstvima članka 38. Ustava i članka 10. Konvencije.

Nasuprot stajališta Ustavnog suda kojim je obrazloženo usvajanje ustavne tužbe podnositelja Ante Tomića (vidi točku 2. ovog izdvojenog mišljenja), s kojima se ne slažemo, vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije Ustavom jednako zaštićene vrijednosti te postizanjem njihove pravične ravnoteže zalažemo se za prevagu prava na poštovanje osobnog života Zlatka Hasanbegovića nad pravom na slobodu izražavanja Ante Tomića. Pri tom balansiranju polazimo od svih okolnosti konkretnog slučaja uključujući i praksu izraženu kroz stajališta ESLJP-a, služeći se

kriterijima ESLJP (Axel Springer protiv Njemačke, [Vv] br. 39954/08 od 7. veljače 2012.) iz predmeta za postizanjem ravnoteže između navedenih ustavnih prava.
Tijekom ustavnosudskog postupka zalagali smo se za odbijanje ustavne tužbe.

“Ista shvaćanja i u predmetu Mesić”

8. Ovo izdvojeno mišljenje i način glasovanja u ovom predmetu izraz je naše dosljednosti u shvaćanju i zalaganju za rješavanje antinomije između jednakovrijednih ustavnih jamstava prava na slobodu izražavanja i prava na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti. Za ista shvaćanja zalagali smo se i u predmetu Ustavnog suda Mesić protiv presude Županijskog suda u Zagrebu (broj; U-lll-3648/2021), te kod njih u cijelosti ostajemo u ovom izdvojenom mišljenju.

9. Smatramo da završni zaključak iz obrazloženja odluke našega Suda – način na koji su redovni sudovi ispitali konkretan predmet nije bio u skladu s jamstvima članka 38. Ustava i članka 10. Konvencije, jer sudovi u osporenim presudama nisu dali dostatne razloge kojima bi pokazali da su pomno razmotrili sve relevantne kriterije koje je potrebno uzeti u obzir kako bi se ocijenilo koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju, odnosno je li ograničenje podnositeljeve slobode izražavanja bilo prijeko društveno potrebno i razmjerno legitimnom cilju – prije svega upućuje da je Ustavni sud tužbu Ante Tomića usvojio zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka 29. st. 1 Ustava, a ne zbog povrede slobode izražavanja iz članka 38. Ustava.

Paušalne tvrdnje

Pravo iz članka 29. st. 1. Ustava, međutim, nije povrijeđeno jer, nasuprot paušalne tvrdnje podnositelja ustavne tužbe o povredi prava na pravično suđenje, obrazloženja pobijanih presuda razvidno pokazuju da su sudovi na odgovarajući način, razumno i legitimno obrazložili odluke o svim činjeničnim i pravno relevantnim pitanjima postavljenim u postupku temeljem kojih su tužitelju Zlatku Hasanbegoviću dosudili naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti. Sudovi su obrazložili sve konstitutivne elemente koji dokazano opravdavaju dosuđenu štetu primjenom članaka 19. i 1100. ZOO-a, kao i razloge zbog koji su vaganjem relevantnih čimbenika dali prednost pravu na poštovanje osobnog života Zlatka Hasanbegovića.

Obrazloženja presuda redovnih sudova sadrže rijetko viđenu detaljnu i cjelovitu analizu svih činjeničnih i pravno relevantnih pitanja, te osobito analizu provedenog balansiranja između konkurirajućih ustavnih prava koja upućuje na prevagu prava na poštovanje osobnog života nad slobodom govora (vidi razloge prvostupanjske i drugostupanjske presude – točke 5. i 6. izdvojenog mišljenja). S obrazloženjima presuda redovnih sudova, kao i s njihovim izrekama, u cijelosti smo suglasni i u cijelosti ih podržavamo.

Škrti razlozi

Nasuprot tomu, obrazloženju odluke našega Suda kojom kritizira redovne sudove zbog nedostatka relevantnih razloga za ocjenu koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju, odnosno je li ograničenje podnositeljeve slobode izražavanja bilo prijeko društveno potrebno, upućujemo kritiku jer za taj zaključak nudi vrlo škrte razloge.

Ustavni sud nije, dosljedno svojoj praksi, ponudio ocjenu ravnoteže između sukobljenih prava i nije se koristio kriterijima ESLJP-a iz predmeta Axel Springer protiv Njemačke, na koju se poziva u dijelu obrazloženja “načelna stajališta”, već je svoj zaključak temeljio na paušalnim tvrdnjama.

Podržavajući pravna i činjenična utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, u nastavku dajemo vlastitu analizu provedenog balansiranja između konkurirajućih ustavnih jamstava korištenjem kriterija ESLJP-a iz predmeta Axel Springer protiv Njemačke.

a) je li objavljeni članak doprinio raspravi o pitanjima od javnog interesa

10. Članak objavljen u beogradskom listu “NIN” pod naslovom “Jadi političkog minotaura” sadrži tekst kojim se podnositelj biranim pogrdnim izrazima snažno obrušio na tadašnjeg ministra kulture u Vladi Republike Hrvatske. Za njega je koristio izraze “retard, nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog, ustaški klaun, slaboumni zagrebački musliman, bijednik”.

Svaki od navedenih izraza, te osobito povezani u cjelinu pokazuje da se podnositelj obračunava sa Zlatkom Hasanbegovićem ad hominem, a ne s njegovim političkim djelovanjem ili ciljevima za koje se zalaže. Ti izrazi pokazuju da članak nije napisan kreativnim prikazivanjem humora, na satiričko zabavni način, koristeći duhovitost, ironiju ili sarkazam na razotkrivanju i ismijavanju politike ili djelovanja Zlatka Hasanbegovića, već je podnositelj zlouporabio mogućnost otvorenog pristupa medijima kako bi iz temelja ponizio i obeščastio dostojanstvo tužiteljeve individue.

Protupravni obračun

Za takav nedopušteni žestoki i protupravni obračun s tužiteljem Zlatkom Hasanbegovićem, znakovito je, podnositelj je izabrao upravo beogradski časopis iako kao novinar – kolumnist redovito objavljuje svoje tekstove u hrvatskim tiskanim medijima, očigledno svjestan neprihvatljivosti načina svojeg izražavanja što osobito proizlazi iz teksta “iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz te očigledno s ciljem koji se tek nadzire iz teksta “… o novom ministru kulture se ne izjašnjavam. Učinit ću to samo ovdje, u beogradskim novinama, podalje o Hrvatske”.

“Namjerno vrijeđanje smislio zaogrnuti slobodom govora”

Prema tome, iskazana svijest o osobnom obračunu s tužiteljem Zlatkom Hasanbegovićem “podalje od Hrvatske” za tu priliku osmišljenim arsenalom biranih uvredljivih riječi, zorno prikazuje da je podnositelj unaprijed smislio slobodu namjernog vrijeđanja zaogrnuti slobodom govora ne vodeći pri tome niti malo računa o etici javne riječi, o kulturi dijaloga, svjesno kršeći Kodeks časti hrvatskih novinara (članak 6.) koji ga obvezuje na uvažavanje časti, ugleda i dostojanstva osobe ili skupina s kojima polemizira.

Međutim, podnositelj člankom ne polemizira sa stavovima i političkim djelovanjem Zlatka Hasanbegovića, niti se ne referira u vezi njegovih izjava koje ističe u ustavnoj tužbi, npr. “ustaškim herojima čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida”; “antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenja u ustavnom tekstu”; “1945. je naša najveća nacionalna tragedija i poraz”, niti na satirički način opisuje cijelu novu hrvatsku Vladu i njezine ministre, što također ističe u ustavnoj tužbi, već uz sasvim usputno analiziranje pojedinih članova Vlade čiji identitet nije otkriven, bavi se isključivo s tužiteljem Zlatkom Hasanbegovićem kao središnjim likom cijelog članka kojem je i posvetio naslov članka, te uz njegovo puno ime, da ne bi bilo dileme o kome piše, veže niz uvredljivih i pogrdnih izraza.

Ismijava se pravo vjeroispovijedi koje jamči Ustav Republike Hrvatske

Tužitelja Hasanbegovića između ostalog naziva “političkim minotaurom” i “slaboumnim zagrebačkim muslimanom”. Time, s jedne strane tužitelja poistovjećuje
s mitskim čudovištem s ljudskim tijelom i bikovskom glavom, a s druge strane nezakonito napada njegov integritet i ispovijed ismijavajući njegovo pravo vjeroispovijedi koje mu jamči Ustav Republike Hrvatske člankom 40. Osim toga, takvim izražavanjem podnositelj epitet “slaboumni” dodjeljuje Zagrepčanima i muslimanima, dakle ne samo Hasanbegoviću već i brojim drugim građanima Grada Zagreba te brojim hrvatskim muslimanima koji su dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Sve to svakako nije i ne može biti satira niti u najlabavijim okvirima sadržaja tog načina književnog ili novinarskog izražavanja, već je nedopušteni način javnog govora protivan svim zahtjevima civilizirane komunikacije.

Takav način izražavanja svakako nije doprinos raspravi o pitanjima od javnog interesa – ne bavi se formiranjem nove hrvatske Vlade ili političkim pitanjima od javnog interesa, ne predstavlja podnositeljevu analizu i kritiku Zlatka Hasanbegovića kao političara, niti je izraz vrijednosnog suda podnositelja u kontekstu cjelokupne političke situacije, djelovanja i retorike Zlatka Hasanbegovića. Riječ je, zapravo, o otvorenoj mržnji i otvorenom ad hominem vrijeđanju u javnom prostoru koji nije od javnog interesa već je isključivo u osobnom interesu podnositelja.

“Ne postoji prijeka društvena potreba”

Zbog toga ne postoji prijeka društvena potreba da se pravu podnositelja za zaštitu slobode govora i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja kada je riječ o raspravi od javnog interesa, pruži prednost pred pravom tužitelja za zaštitu njegovog dostojanstva i časti. Podnositelj je neprimjerenošću svojeg načina izražavanja apsolutno izašao čak iz najlabavijih okvira kritičkog izražavanja te je na vrlo grubi i nedopušteni način omalovažio tužitelja kao osobu.

Način pisanja podnositelja pokazuje da članak ne sadrži elemente satiričkog pravila književnog ili novinarskog izražavanja već isključivo sadrži vrijeđanje Zlatka Hasanbegovića, što je bio i cilj cijelog članka. Ispravnost navedene ocjene proizlazi iz držanja podnositelja pred sudom, što je opisano u prvostupanjskoj presudi, kada je izjavio “da bi to isto i danas napisao”.

“Verbalni teror podnositelja”

11. Radi izbjegavanja bilo kakve dileme oko naših stavova u vezi političkog djelovanja i izjava Zlatka Hasanbegovića koje podnositelj ističe u ustavnoj tužbi, ovdje imamo potrebu naglasiti da takvi stavovi za nas nisu prihvatljivi na osobnoj i pravnoj razini sustava vrijednosti za koji se zalažemo osobno i profesionalno, a antifašizam nije floskula koja nema utemeljenja u ustavnom tekstu već je faktična i pravna činjenica relevantna za nacionalnu samobitnost Republike Hrvatske i ugrađena je u Izvorišne osnove Ustava kao najvišeg pravog i političkog akta i temeljnog konstitutivnog dokumenta Republike Hrvatske.

Ta različitost stavova za koje se zalažemo na osobnoj i profesionalnoj razini od stavova za koja se zalaže Zlatko Hasanbegović (vidljivih iz izjava koje, ako su točno prenesene, naglašava podnositelj u ustavnoj tužbi), ne sprječava nas, već dapače, profesionalno obvezuje na ustavnopravnu zaštitu njegovog dostojanstva i časti od verbalnog terora podnositelja.

b) koliko je osoba o kojoj je riječ poznata u javnosti

12. Nesporno je da su tužitelj i tuženik poznati široj javnosti, tužitelj kao bivši ministar kulture u Vladi Republike Hrvatske te kao zastupnik u Hrvatskom saboru, a tuženik kao novinar – kolumnist koji učestalo svoje članke objavljuje u medijima. Stoga tužitelj, kao političar i javna osoba, ne uživa veću zaštitu od drugih pojedinaca manje poznatih javnosti, već naprotiv, dužan je pokazati veći stupanj tolerancije pa i
o pitanjima o kojima se iznosi politička kritika koju je dužan trpjeti.

c) okolnosti pod kojima je podnositelj dao informaciju

13. Iz stanja parničnog spisa je razvidno da je podnositelj u siječnju 2016., nakon formiranja nove hrvatske Vlade, napisao članak koji je objavljen u časopisu izvan Hrvatske i da je prevladavajući tekst tog članka, uključujući naslov i podnaslov koji su ujedno glavni naglasci teksta članka, uz korištenje izrazito uvredljivih izraza posvećen tužitelju Zlatku Hasanbegoviću navodeći njegovo ime i funkciju ministra u hrvatskoj Vladi, dok je preostali i “manje atraktivan” dio teksta posvećen pojedinim članovima Vlade bez navođenja njihova imena i bez korištenja uvredljivih izraza na njihov račun. Taj članak ne sadrži obrazložene stavove kojima se podnositelj suprotstavlja političkim stavovima tužitelja, po stilu i stavovima izražavanja ne predstavlja satiru niti kreativno prikazani humor.

Stoga okolnosti pod kojima je podnositelj dao informaciju (uvrede kojima je povrijedio pravo osobnosti tužitelja) upućuju na opravdani zaključak da je riječ o pretjeranom iznošenju vlastitih stavova prema osobi tužitelja.

d) tema, sadržaj, forma i posljedica objave sporne izjave

14. Članak podnositelja ne predstavlja iznošenje kritike na politiku i političke stavove za koje se zalaže te je prepoznatljiv tužitelj Zlatko Hasanbegović. Taj članak ne nudi argumente niti je obrazložen, već naprosto sadrži nizanje uvredljivih izraza na račun Zlatka Hasanbegovića, a takva intonacija predstavlja prevladavajući sadržaj
i smisao cijelog članka.

Na taj način članak predstavlja napad najvišeg stupnja ozbiljnosti na dostojanstvo i čast Zlatka Hasanbegovića i dovodi u pitanje njegovo osobno uživanje prava na privatni život. Praksa ESLJP-a (u predmetu Bedat protiv Švicarske, broj 56925/08; Narodni list d.d. protiv Hrvatske, broj 2782/12; Toranzo Gomez protiv Španjolske, broj 26922/14) u tim i takvim situacijama nalaže primjenu članka 35. Ustava odnosno članka 8. Konvencije, jer je riječ o toliko jako uvredljivim izrazima da njihova objava ima neizbježan izravan učinak na privatan život pojedinca.

Iz stanja parničnog spisa proizlazi da je vezano uz objavu spornog članka tužitelj Zlatko Hasanbegović trpio zdravstvene poteškoće na osobnoj razini te poteškoće na profesionalnoj razini i da je njegova uža i šira obitelj također bila izložena ismijavanju
i podrugivanju javnosti.

To je razlog zbog kojeg je potrebno ograničiti takav način slobode izražavanja i iznošenja misli. Za iskazane uvrede prema tužitelju ne postoji nikakva činjenična osnova koja bi ih opravdala.

Zaključna ocjena

15. Osnovna kritika koju upućujemo ovoj odluci Ustavnog suda odnosi se na potpuni izostanak bilo kakvih kriterija, određenih ili barem odredivih, kojima, kao uvjetom pravne sigurnosti, Ustavni sud u rješavanju konkretnog predmeta poručuje građanima (novinarima te onima koji sudjeluju u političkim debatama) dokle sežu granice slobode govora, odnosno gdje su granice kada taj govor mora biti ograničen u korist dostojanstva.

Sva načelna stajališta ESLJP-a, također i sudska praksa Ustavnog suda u rješavanju ovakvih predmeta uvijek ističe da odluka u odnosu na sukob dva jednakopravna ustavna jamstva ovisi od okolnosti konkretnog slučaja na temelju provedenog balansiranja relevantnih čimbenika koji se odnose na svaku jednako zaštićenu vrijednost.

“Visoka razina ozbiljnosti napada”

Takvo stajalište podržavamo, međutim, u rješavanju ovog konkretnog predmeta i pri očigledno pretjeranoj izjavi podnositelja Ante Tomića kojom je napadom vrlo visoke razine ozbiljnosti na ugled Zlatka Hasanbegovića doveo u pitanje njegovo pravo osobnog uživanja prava na privatni život, nisu jasno određene granice dopuštenosti javnog izražavanja u okolnostima danih izjava s pretjeranim sadržajem.

S obzirom na visoku razinu ozbiljnosti napada Ante Tomića, koja po svojem sadržaju teško može biti još ozbiljnija, opravdano se postavlja pitanje granice slobode takvog izražavanja i što je još, povrh navedenog, podnositelj trebao i mogao izjaviti za donošenje zaključne ocjene Ustavnog suda o povredi prava dostojanstva Zlatka Hasanbegovića.

Sloboda izražavanja

16. Polazeći od stajališta ESLJP-a izraženih u presudama o primjeni članka 8. Konvencije i analize iznesene ovim izdvojenim mišljenjem zaključujemo:

– sloboda izražavanja u demokratskom društvu mora obuhvaćati opće prihvatljive neuvredljive informacije ali i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, uz strogo tumačena ograničenja tek ako su prijeko društveno potrebna, razmjerna legitimnom cilju i uvjerljivo utvrđena;

– kod iznošenja vrijednosnih sudova, osobito u političkoj debati o pitanjima od javnog interesa ili u novinarskom izražavanju, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode izražavanja, a tada ograničenja slobode izražavanja izravno ovise o realnom postojanju dostatne činjenične osnove koja podržava iznesene stavove. U suprotnom, stavovi su pretjerani.

“U konkretnom slučaju prednost pripada zaštiti prava na čast i dostojanstvo”

– ako je napad na ugled osobe takvog intenziteta da prelazi određenu razinu ozbiljnosti i dovodi u pitanje osobno uživanje prava na privatni život, prednost uvijek treba dati članku 35. Ustava.

16.1. Povezujući navedene naše stavove u vezi konflikta između suprotstavljenih jednakovrijednih ustavnih jamstava: prava na čast i dostojanstvo i pravo na slobodu izražavanja s činjenicama konkretnog slučaja, vaganjem relevantnih čimbenika obiju zaštićenih vrijednosti, zalažemo se da primjenom članka 16. st. 2 Ustava u konkretnom slučaju prednost pripada zaštiti prava na čast i dostojanstvo.

Nasuprot tome, ako se u konkretnom i drugim sličnim slučajevima prednost povjeri slobodi mišljenja i iznošenja misli, opravdano izražavamo zabrinutost o pitanju da li se ubuduće uopće može računati na sudsku zaštitu časti ugleda, jer će uvijek i bez obzira na sadržaj dane izjave za ustavnu zaštitu po članku 38. Ustava biti sasvim dovoljno nedokazano pozvati se na pravo na slobodu izražavanja.

“Čast i ugled pripadaju svima”

16.2. Moguće je te treba njegovati i težiti da komplementarnost i uzajamnost oba ustavna jamstva budu svojevrsni ideal i najviši stupanj zaštite dostojanstva i slobode izražavanja u svakodnevnom životu, jer sloboda izražavanja dio je dostojanstva čovjeka. Bez slobode izražavanja nema demokracije niti društvenog napretka a ona je temelj opstanka svakog demokratskog društva. S druge strane, čast i ugled pripadaju svima, od fetusa kao moguće ljudske osobe koja živi ili je bila živa i treba ju poštovati, a pripada i umrloj osobi.

Dostojanstvo i čast čovjek je branio i uživao od samih početaka civilizacije, čak i u vrijeme kada nije znao izražavati svoje misli. Stoga je dostojanstvo čovjeka jedno od osnovnih ljudskih prava. Tako i Opća deklaracija o pravima čovjeka proglašena u Ujedinjenima narodima 1948. govori o urođenom dostojanstvu i jednakim pravima svih ljudi. Značaj dostojanstva za civilizirano društvo potvrđuje i prvi članak Deklaracije: “Sva ljudska bića rađaju se sloboda i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedno prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.”

“Ljudi su izgubili osjećaj jedni za druge”

No, s vremenom pojedinci sve više uzimaju sebi pravo postaviti se iznad drugih, ljudi su izgubili osjećaj jedni za druge, a o ljudskom dostojanstvu promišlja se tek onda kada se osjeti povrijeđenost vlastitog dostojanstva. Uz prisutni pad senzibiliteta za osnovne ljudske vrijednosti, što je doprinos hipokriziji društva i poništavanju osobnosti, današnje društvo karakterizira kriza morala i odgoja, a osjetljivost za moralne vrednote gubi bitku protiv sustava moći i sve agresivnijeg populizma. To znači da je nepoštivanje ljudskog dostojanstva u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s moralnom krizom koja sustavno zahvaća čovječanstvo i njegov je nepremostivi problem.

Zadatak je javnih medija da – vodeći se etikom novinarskog posla, osim informiranja javnosti slobodnim protokom informacija – iznose točnu, potpunu i provjerenu informaciju kojom će objektivno informirati čitatelje te iznošenjem vlastitog ali i kritičkog stajališta u traganju za istinom aktivno sudjelovati u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnog rasuđivanja o temama od javnog interesa. U protivnom, rad novinara, kao u ovom slučaju, podliježe opravdanoj kritici.

“Sloboda govora nije sloboda vrijeđanja”

Zbog toga slobodu govora ne treba shvatiti kao slobodu vrijeđanja i nije prihvatljivo drugog javno vrijeđati na način kako je to učinio Ante Tomić. Za to nema prijeke društvene potrebe, a kada bi se društvo razvijalo na način da se sloboda govora tumači slobodom vrijeđanja i kada bi to bilo nekažnjeno i prihvatljivo, odnosno kad bi uvreda na osnovi političke različitosti postala norma javnog ponašanja zaogrnuta slobodom govora, tada demokracija neminovno ustupa mjesto anarhiji.

Zalažemo se za dostojanstvo govora uz ograničenje verbalnog terora jer se jedino tako osigurava neograničena sloboda govora koja neće ugroziti čast i dostojanstvo drugoga. U tome odluke Ustavnog suda imaju osobiti značaj.

Zagreb; 29. ožujka 2022.
Sudac mr. sc. Rajko Mlinarić, v. r.
Sudac Josip Leko, v. r.
Sudac Davorin Mlakar, v. r.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.