Zbog razbijanja dvojezične ploče na zgradi policijske postaje u Vukovaru zagrepčanka Zorica Gregurić u četvrtak je na vukovarskom Općinskom sudu osuđena na uvjetnu kaznu od tri mjeseca zatvora u koji neće ići ako u narednih godinu dana ne ponovi nedjelo.
Presudu od 23. rujna 2014. novinarima je potvrdila i Zorica Gregurić, rekavši da “kazneno djelo nije počinila niti je kaznenog djela bilo” te da se ne osjeća krivom.
Njezin odvjetnik Emil Mitrevski, najavljujući žalbu na presudu, istaknuo je da je državno odvjetništvo odustalo od dijela optužbe kojom se njegovu branjenicu teretilo “da je djelo počinila iz niskih pobuda, odnosno iz mržnje prema jeziku i pismu nacionalnih manjina. No proglašena je krivom po članku 235, stavak 1, dakle da je oštetila tuđu stvar, odnosno ploču”, kazao je odvjetnik.
“Stav je obrane da ovdje nema kaznenog djela (…) jer je 12. kolovoza 2014. godine Ustavni sud donio odluku kojom je naložio tijelima državne uprave da uspostave ranije stanje sve do donošenja novog Zakona o jeziku i pismu nacionalnih manjina što tijela uprave nisu učinila. U inkriminirano vrijeme 23. rujna 2014. godine ta je ploča bila potpuno izvan zakona“, rekao je Mitrevski dodavši da je ploča tada bila bezvrijedna, “obična plastika sa protuustavnim sadržajem”.
Dodao je da je “kazna u kaznenopravnom smislu blaga”, ali da će se obrana na nju ipak žaliti i prihvatiti samo oslobađajuću presudu.
U intervjuu za narod.hr Zorica Gregurić je objasnila i zašto je razbila ćiriličnu ploču: “Motivi koji su me vodili što se tiče micanja ploče je legitimni građanski neposluh radi nezakonito i suprotno Odluci ustavnog suda postavljenih ćiriličnih ploča u Vukovaru. Ja sam htjela maknuti tu „stvar“, nažalost razbijanje odnosno fizičko uništenje je tada bio jedini način da se ona zaista i makne. To se dogodilo 23.9.2014., nakon odluke Ustavnog suda koja je donesena 12.8.2014., a postala pravomoćna i obavezujuća 22.8.2014. Dan kasnije, 23.9.2014. je bila godišnjica naše postrojbe (ja sam pripadnik 204. vukovarske brigade) i taj dan smo imali sastanak koordinacijsko operativnog tima (KOT), koji je nastao kao operativno tijelo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. Obilježavanje godišnjice započelo je polaganjem vijenaca i molitvom za naše poginule suborce i civile i onu malu bebu bez pola glave koju sam držala na rukama. Ostanete zatečeni koliko čovjek može postati zvijer, ali ni zvijer ne ubija svoje mlade osim ako nije u pitanju opstanak, a Ubijanje u Vukovaru od strane Srba nije bilo egzistencijalno pitanje. Srbi su dolazili iz Srbije kao i vikend četnici koji su dolazili iz Zagreba i svih dijelova hrvatske na područja na kojima se vodio rat radi osvajanja teritorija, kriminala, pljačke i zadovoljavanja najnižih sirovih srasti. Tako su nastali nezamislivi zločini, doista ne znam kakav bolesni um mora biti da bi izmislio ono na koji su način ti ljudi mučili i ubijali. Dijete od 5 mjeseci bez pola glave. Stravično je iskustvo sve to osobno proživjeti i biti tomu svjedok. Na Ovčari su ubijeni naši prijatelji, naši suborci ljudi s kojima sam radila u bolnici. Nakon obdukcije sudeći po oštećenjima kostiju moglo se pretpostaviti na koji način su ubijeni, a prije toga strahovito mučeni.
Nakon toga, ne znam kako nekome pada na pamet reći „idemo zaboraviti i okrenuti se budućnosti“. Mi ne živimo u budućnosti mi živimo u sadašnjosti. A da bi kvalitetno živjeli u sadašnjosti, moraju se raščistiti stvari iz prošlosti.
Da se razumijemo, ćirilica je hrvatsko pismo. Ja osobno nisam nikada bila protiv ćirilice dapače ja je izvrsno čitam i pišem. Međutim ćirilica je 91. bila znak ubojica zajedno sa petokrakom na SMB šljemu, bila je znak ubojica, koljača palitelja, rušitelja, silovatelja, bradatih spodoba kojima ništa sveto na ovom svijetu nije bilo. Pod tim znakom su mučeni i klani Hrvati.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
