Višegradska skupina poznata i kao V4 osnovana je 15. veljače 1991., a čine ju zemlje srednjoistočne Europe Poljska, Češka, Mađarska i Slovačka. Taj kulturni i politički savez počiva na jačanju i zajedničkom usklađivanju gospodarskih, vojnih, strateških, energetskih i geopolitičkih ciljeva. Savez je dobio ime po mjestu osnutka, povijesnom gradu Višegradu u Mađarskoj, no malo je poznato da su pravi razlog iza odabira ovog imena Višegradski kongres i Višegradski ugovor iz 14. stoljeća čijeg je dijela bila i Hrvatska.
Višegradski ugovor iz 1358. – važan dokument u povijesti Dubrovnika
Karla Roberta, kao kralja Ugarske i kralja Kraljevine Hrvatske iz Napulja u Split doveli su 1300., moćni bribirski knezovi, Pavao 1. Šubić i njegova braća. On će na Višegradskom kongresu 1335. inicirati ugovor o uzajamnoj pomoći i suradnji između vladara Bohemije, Poljske i Ugarske. Točno 23 godine kasnije, njegov sin i kralj Ludovik I. Anžuvinac u Višegradu će izdati privilegij Dubrovniku kojim taj grad po prvi put ulazi u političku zajednicu s hrvatskim zemljama.
Budući da je Zadarskim mirom od 18. veljače 1358. Ludovik I. prisilio je Mletačku Republiku da se odrekne posjeda cijelog dalmatinskog kopna Dubrovnik de facto postaje posve autonoman, a pod nominalnom vlašću ugarskih kraljeva.
Prvi poziv Hrvatskoj da postane članica V4 uslijedio je odmah nakon pada Vukovara; zašto Tuđman nije prihvatio poziv?
Iz današnje perspektive čini se posve nevjerojatnim da je Hrvatska prvi službeni poziv za učlanjenje u Višegradsku inicijativu dobila već 1991. godine i to odmah nakon pada Vukovara, dakle kada Hrvatska nije bila niti međunarodno priznata. Pismo prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu s pozivom uputili su poljski predsjednik Lech Walesa, čehoslovački predsjednik Vaclav Havel i mađarski predsjednik Arpad Goncz.
Ipak, više je razloga zašto će nakon dugotrajnog razmišljanja Tuđman 1992. godine odbiti poziv za učlanjenje u Višegradsku grupu. Prvi je taj što je Tuđman smatrao nepotrebnim da se Hrvatska odmah nakon izlaska iz Jugoslavije pridruži bivši državama satelitima SSSR-a. Drugi je razlog zato jer je po tadašnjim prognozama relevantnih međunarodnih financijskih institucija Hrvatska imala veći gospodarski potencijal od gotovo svih bivših zemalja SSSR-a, a pogotovo zemalja članica V4 (danas je obrnuto). Tuđman je vjerojatno bio mišljenja kako će u takvom omjeru snaga V4 imati više koristi od Hrvatske nego obrnuto.
Treći i najbitniji razlog leži u tome što, iako je Republika Hrvatska međunarodno priznata do trenutka Tuđmanove odluke, ona tek treba, u vrijeme agresije, uspostaviti osnovnu gospodarsku, financijsku, prometnu, trgovinsku i institucionalnu infrastrukturu što nije ostavljalo dovoljno manevarskog prostora kod jačih zemalja Europe, poput Njemačke i Francuske o kojima je priznanje Hrvatske ovisilo s jedne strane, a kojima u interesu nije bilo stvaranje Višegradske skupine.
Primjerice, RH sve do 1994. nema nacionalnu valutu u obliku kakva nam je danas poznata, a kako bi ona bila moguća trebalo je izabrati tko će tiskati novac. Na kraju je, posredstvom Borislava Škegre za tiskanje kune odlučena Njemačka umjesto u Velike Britanije. Isto tako, Hrvatska će svoju putničku flotu Croatia Airlinesa obnoviti tek 1995. godine nakon VRO Oluja, a u tom procesu, na lobiranje premijera Franje Šarinića prihvaća se ponuda francuskog konzorcija Airbus, umjesto ponude američkog Boeinga.
Unatoč tome, Tuđman je sve do svoje smrti održavao prisne susjedske odnose sa zemljama centralne Europe, pa je tako na njegovom sprovodu 1999. bio i Viktor Orban koji je istaknuo “Niste samo vi izgubili. Cijela srednja Europa ostala je bez vođe. Ta regija bez predsjednika Tuđmana ne može biti stabilna kao što je sada. Treba nastaviti njegovim putem i nadograditi njegovo djelo”.
Tibor Navracsics, mađarski ministar hrvatskih korijena
Tek 22 godine kasnije Hrvatska će dobiti drugi poziv u Višegradsku skupinu, koji doduše neće biti upućen službeno hrvatskim vlastima. Godine 2014. Češka, Poljska, Slovačka i Mađarska napunit će prvo desetljeće članstva u Europskoj uniji, za razliku od Hrvatske koja će obilježiti tek prvi godišnjicu članstva.
U trenutku nastanka Višegradske skupine, njene članice činile su tri zemlje Poljska, Mađarska i Čehoslovačka, satelitske države SSSR-a sa skromnim gospodarskim i svakim drugim potencijalom. Ipak, prema izvješću Erste Grupe iz 2013. izvozna bilanca V4 rasla je trostruko brže nego izvoz “starih” članica EU, dok su prihodi iz vanjskotrgovinske interakcije sa zemljama izvan EU učetverostručeni. Uz to, vrijedi dodati kako su sve članice uspostavile čvrst višegodišnji gospodarski rast po stopama rasta između 3,75 i 5,05 posto, godišnje koji se održao do danas.
Mađarski ministar vanjskih poslova Tibor Navracsics, koji je inače pripadnik hrvatske manjine u Mađarskoj, u rujnu 2014. godine prilikom redovnog godišnjeg sastanka predstavnika V4 izjavit će kako smatra korisnim razmotriti proširenje formata V4 pridruživanjem Hrvatske i Slovenije. Kako taj poziv nije bio službeni, na njega hrvatska diplomacija nije ni reagirala, izuzev pozitivne ocjene hrvatskih europarlamentaraca Tonina Picule i Davora Ive Stiera.
Nešto aktivnije približavanje Višegradskoj skupini Hrvatska će poduzeti tek 2015. godine, kada je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sudjelovala na dvodnevnom sastanku predsjednika država Višegradske skupine kao posebna gošća. Ona je tada zahvalila V4 na partnerskom odnosu prema Hrvatskoj te je istaknula kako je “energetsko povezivanje naših država u zajedničkom interesu”.
Predsjednica Grabar-Kitarović, poručila je tada kako će povezivanje sa zemljama Višegradske skupine uslijediti izgradnjom LNG terminala na Krku, ali i u okviru inicijative Jadran-Baltik-Crno (Inicijativa tri mora), no četiri godina kasnije, LNG terminal na Krku još uvijek nije otvoren, a predsjednica se riješila funkcije savjetnika za Inicijativu tri mora.
Koliko je Višegradska skupina i danas zainteresirana za učlanjenje Hrvatske, najbolje pokazuje intervju premijera Mađarske Viktora Orbana iz 2018., kada je uz zemlje V4 spomenuo i Hrvatsku.
Zajednička suradnja Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske posljednjih 20 godina, rezultirao je time da je po Svjetskom gospodarskom forumu na ljestvici globalne konkurentnosti Mađarskana 48. mjestu, Slovačka na 41., Poljska na 37., a Češka na 29. dok je Hrvatska tek na 68. mjestu. Pri tome je vrijedi istaknuti, kada bi Višegradska skupina bila promatrana kao jedna država, smatrala bi se petom najjačom ekonomijom u Europi i petnaestom najvećom u svijetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
