Napustio je ovaj svijet Esad Ćimić jedan od dvoje meni najmilijih profesora. Za vrijeme mog studiranja sociologije u Zadru profesori Esad Ćimić i Đuro Šušnjić meni su bili i ostali najdraži profesori. Na početku navodim samo neke razloge…
Neke poveznice dvaju genija
U životu nisam slušao bolje predavače i/ili metodičare nastave, a da nisu imali tzv. pedagoške kompetencije. Njihove predavaonice su uvijek bile prepune i to ne samo studenata. Za razliku od današnjice nikada nisu tražili potpise od strane studenata.
Kad su ih neki poslovni ljudi upitali: „Gdje se vaši misli i mudrost moguće primijeniti i ima li (i) tko od njih neke koristi“? Složili su se obojica da je njihova mudrost izgovorena i napisana riječ, a koja se može se primijeniti (samo) kada su i ljudi otvoreni za pitanja o smislu života i smrti. Kad se pogase sva svjetla – ljudi traže svjetlo!” (Šušnjić), a Ćimić u knjizi “Iskušenja zajedništva” dodaje da se čovjek današnjice “udaljio od samog sebe gotovo kao zemlja od zvijezda i da nije samo Bog ljudima misterij, tajna, nego je i sam čovjek sebi misterij.”
Šušnjić i Ćimić su istraživali odnose znanosti i religije. Tvrdili su da se znanost i vjera ne isključuju. Ako razum ne razumije bit života, tada vjera “počinje gdje razum prestaje” (Đuro Šušnjić).
Nužno je saslušati osobu koju drugi sude. To su obojica njegovali i zbog trauma koji su im priredili političari i neke kolege. “Ljudi izbjegavaju nezgodna pitanja, a ja tvrdim: Misao umire s nestankom pitanja.” (Šušnjić u knjizi “Sjaj odlomaka”.)
Obojica su dijelila misao da kada tijelo gubi, onda duh dobiva! Kada sam postao sveučilišni profesor obojica su mi s posebnom posvetama poklonili svoje knjige. To mi je bila velika čast jer su autori najčitanijih knjiga iz sociološke teorije.
Profesore emeritus, Esad Ćimić je prvi osnivač odsjeka za sociologiju u Zadru. To razdoblje zlatnih dana zadarske sociologije, koliko je meni poznato je istaknuo samo pok. mr. sc. Ratko Čorić, koji je se prof. Ćimićem najviše i najduže družio. On je jednom izjavio da je po Ćimiću zadarski studij bio prepoznat, ali je i izdvojio i dvojicu izvrsnih profesora, pok. prof. dr. Nikolu Skledar te prof. dr. Đuru Šušnjića.
Prof. dr. emeritus Esad Ćimić je bio po mnogo čemu nenadmašan
Na jednom predavanju prof. Ćimić govorio je o razlikama između čovjeka i drugih živih bića i zaključio da životinja ne može postati čovjek, a(li) da ljudi nerijetko postaju gori od zvijeri!
U vrijeme socijalističke Jugoslavije, 1975. godine zbog knjige “Čovjek na raskršću” dobiva otkaz, a ista je ubrzo zabranjena i po nalogu suda svi primjerci iste uništeni zbog „moralno-političke nepodobnosti“, pisanju o nacionalnim pravima te autorove kritike Lenjinove verzije socijalizma. Ćimića su dodatno progonili i zbog njegove knjige “Politika kao sudbina” (iz 1982. godine). I ta knjiga je primjer (njegova) političkog stradalništva, jer je i ona naišla na oštru kritiku državotvornih sociologa. Tako je Arif Tanović napisao da je Ćimićeva knjiga “carstvo anarhije”. Tanović je bio toliko drzak da je ustvrdio kako (jednopartijska) politika nije pogubna, nego je “karakter Ćimićeva sudbina”. Kažem „drzak“ zato što je upravo Ćimić javno prosvjedovao da (ondašnji) političari nikada nisu polagati račune “raji”.
Tanović je napravio opaku zamjenu teza. Za loš karakter optužio je čovjeka koji je kao partijsku kaznu dobio Zadar kao odredište nekada ideološki nepodobnih sociologa. Ćimićeva knjiga bila je i ostala važan prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Tamo je prozvao političke režimlije – imenom i prezimenom (p)a je samo Šušnjić progovorio da je Ćimić poslije “svakog hoda po mukama, mogao da rasuđuje a ne osuđuje, pamti a ne zlopamti, da se šali, a ne plače! Ono što je kazivao nikad nije sličilo na govor ogorčenog. On je iskričav, a ne zloban, zajedljiv ali nije pakostan! Mislio sam o tome kako bi bilo divno da ljudi mogu takvi postati!” (Šušnjić)
Na jednom izlaganju Ćimić je javno obznanio da ga je Zadar prihvatio kada su ga druge akademske sredine odbacivale. Gradsko vijeće Zadra dodijelio mu je nagradu za životno djelo, a nakon otkaza u Sarajevu nikada nije pozvan na fakultetima ni na jednodnevna predavanja. Usprkos tome za života je tražio da bude pokopan u Sarajevu, iako to nije bio njegov rodni grad.
> Miliša: Vladaju oni koji imaju moć a ne vlast
Nakon studija, dok sam bio u statusu asistenta postavio sam prof. Ćimiću u (nekada) kultnoj konobi Stomorica u Zadru neugodno pitanje: “Profesore je li se sjećate moje generacije i usmenih ispita kada ste iznimno teška pitanja postavljali samo nekim studentima? Nasmiješio se i rekao: “Kako da ne, imao sam u tvojoj skupini petero studenata koji ste odskakali od drugih pa sam vas pitao jer i sam nisam bio siguran u odgovore!”
Znanstvenici, uglavnom bezuspješno pokušavaju spoznati svjetska čuda. A onda kada i uspiju onda “saznajno čudo nije time rasćuđeno. Na polju spoznaje krajnjeg smisla svijeta, znanost nije uspjela rasčuditi ljudski smisao za tajnu transcendencije.” (Ćimić u knjizi “Iskušenja zajedništva”)
Partijski drugovi i “podobni” sociolozi su protjerali najveće sociologe Šušnjića iz Beograda i Ćimića iz Sarajeva. Srećom da su dobili z za “partijsku kaznu” u srcu Dalmacije Grad (za)dar a ja sa studentima dvojicu veličanstvenih intelektualaca.
Obojica su pisala, govorila i mislila drugačije od većine, pa su drugima bili opasni ili “neukrotivi”. Bili su kako kaže Šušnjić “neka vrsta iseljenika iz stvarnosti.”
Šušnjićev briljantan tekst o Ćimiću
Tjedan dana nakon smrti Ćimićeve smrti, 6. listopada 2024.na mail mi je poslala Šušnjićeva supruga Olivera tekst, koji je posveti svom misaonom suputniku i životnom supatniku.. Nakon dugo vremena, čekajući da (osobito) kolege sa sociologije Sveučilišta u Zadru se prvi oglase o odlasku uvaženog profesora, a nisu (!?) zato sam se (tek sada) odlučio objaviti oproštajni tekst (od njegova velikog prijatelja) Đure Šušnjića, a koji je nastao prije više od pet desetljeća. Pitate se kako to? Odgovor ćete saznati na kraju ovog teksta.
Da bi skratio prostor (u medijima) ovdje ću izdvojiti samo meni najintrigantniji dio Šušnjićeva zapažanja. On je u oproštajnom pismu naglasio da se Ćimić smijao sebi i nama da bi danas (rijetki) plakali tom grandioznom veličinom. Napisao je da je Ćimić bio smijeh, osmijeh i podsmijeh ovom svijetu. Ćima (kako ga je od milja zvao Šušnjić) konstantno je imao smiješak i tako se branio od ljudi koju mu za života zadavali bolne udarce.
Skraćeni tekst prof. Šušnjića o pok. Ćimiću
“Dragi Ćima, u životu je sigurna samo smrt. Naš je život samo jedan san… Ako nam je bilo išta zajedničko, onda je to zemlja i grob u njoj. Ljudsko biće je jedino biće među živim bićima koje sahranjuje svoje mrtve.
Smrt mu uze pero iz ruke, baš kad je pisao da svako gubi utrku s vremenom. Bio si brate, pun duha, a sad nas ostavljaš u suzama. S tobom umire jedan svijet koji si nosio u sebi, koji je živio u tebi, i od koga si odvojio ono najbolje za nas.
Znam te dobro, prijatelju moj stari. Da možeš, i sada bi se narugao smrti i pričao šale na njen račun, iako si to radije činio na svoj račun. Imao si jaku potrebu da pričaš. Ne zna se je li tvoja potreba da pričaš bila jača od naše želje da te slušamo. Bio si zanimljiviji od svake knjige, ali te nije bilo lako pro/čitati: bio si suviše slojevit! Ako odeš u pakao, bit ćeš bar neka vrsta vodiča za duhovite. Rijetki su oni kojima povijest nauke izdaje odobrenje za besmrtnost.
Dragi moj Ćima, da nije sjećanja, svi bismo bili mrtvi…
U nas ti i ne daju da objasniš nego da se izjasniš – o nacionalnoj pripadnosti. Kad su te upitali: „Zašto si se ti, Esade izjasnio kao Hrvat?“, ti si im duhovito odgovorio: „Zato što se moj brat izjasnio kao Srbin“… Misao je tvoja domovina, jer to nije domovina po nuždi, već po izboru.
Umro si protiv svoje volje, ali si živio po svojoj volji. Bio si od onih koji u dugoj noći pale iskru nade i govore stvari svima razumljivim jezikom. Tvoja misao, koja je bila pokušaj da se osmisli ne samo život nego i smrt, ima u sebi dovoljno razloga da se prisloni uz ljudsko srce. Svojom mišlju i svojim životom dokazao si da čovjekovo pravo na pobunu nikad ne zastarijeva….
Ako se danas, poslije toliko godina druženja, upitan tko si ti u stvari bio, onda mi se neodoljivo nameće jedan odgovor: promatrač svijeta! Prema ljudima si se odnosio kao prema glumcima, a prema životu kao prema drami. Tako si nosio dvije duše: jedna se igrala a druga patila! Bio si dežurno oko u kome se ogledaju ljudski nemiri. Nisi mogao da misliš a da ne dodaješ sebe svakoj misli; nisi mogao da živiš a da ne uživaš u životu. Čovjek kao ti morao je ostati sam u svojim mislima. Sam, ali ne i usamljen. Vidiš kako sam te držao na oku i pažljivo osluškivao tvoj govor, svjestan da ono što misliš ostavlja traga ne samo na moju misao, nego i na sve one koji su razmišljali o stvarima koje uznemiruju duh. Bio si dar prirode društvu i društvenim naukama. Bio si učenik i mučenik nauke: osuđen na razmišljanje i sumnje!
> Miliša: Skupina ne smije biti iznad pojedinca
Tebe su se bojali svi oni koji nisu smeli da izađu na danje svjetlo. Među njima djelovao si kao jedini trijezan među pijancima. Davao si im dvostruki razlog da te mrze: zato što su znali da su ti duhovno nedorasli i zato što nisi zlopamtilo. Bilo ti je najveće zadovoljstvo da učiniš ono što su tvoji protivnici smatrali da ne mogu učiniti i da ne možeš učiniti. Bio si zaigran duh u igri u kojoj se znalo tko igra i tko će biti izigran: ali izvan igre nisi znao za sreću! Na svojoj koži si se uvjerio da se povreda liječi brže nego uvreda. A ožiljci ne znaju lagati. Sva stradanja kroz koja si prošao ista su kao i hod naše nauke po mukama, pa je ovo ujedno i nadgrobno slovo njoj samoj. Bio si veliki glumac svoje vlastite drame – politike kao sudbine – a ipak ti se život nije zgadio. Oprosti im. Griješiti je ljudski, a oprostiti je božanski. Oni tebi ne bi oprostili.
A evo, grob uze još jednog svjedoka istine i smisla! Nemoj žaliti, ideš u bolji svijet, u gorem si već bio. Samo grob prima istinu. Zaokružio si svoj život, i sada možeš da odeš, jer nikome nisi ostao dužan, osim samom sebi. Napustio si sve dužnosti – više nikome ne duguješ. Učinio si dovoljno da ne budeš zaboravljen. Imao si bistro oko i bistar duh, a sada ćeš imati i bistro nebo iznad vječne postelje. Tvojim odlaskom naša nauka gubi vedru dušu. Počivaj u svom posljednjem snu! Sada si iznad ljubavi i mržnje – izvan zla. Odlaziš u grob i ulaziš u sjećanje…” (Đuro Šušnjić)
Sociološki velikani
Umjesto zaključka važna napomena – Ovaj govor napisao je Šušnjić prije više od pedeset godina! Ćimić je svog prijatelja Šušnjića često molio da napiše govor koji bi mu držao na grobu – ako umre prije njega. Kada je, poslije Šušnjićevih opiranja te istovremenih Ćimićevih usrdnih molbi, ipak napisao govor, onda je Ćima zahtijevao da naprave „generalnu probu“. I opet mu je Šušnjić nevoljno popustio. Što se tada dogodilo? Legao Ćima na krevet, pokrio se plahtom, i Đuri zapovjedio: „Čitaj mi, a ja ću pažljivo slušati i ocijeniti vrijednost tvoga govora“. Poslušao ga je i počeo s čitanjem, “ali nakon pet minuta on je skočio iz kreveta, tražio da prestanem, jer se uplašio da će možda baš tada izdahnuti. Od mene je samo molio obećanje da ću govor objaviti nakon njegove smrti, što sada i činim.”
Sada postaje jasnije zašto sam doslovno gutao knjige tih socioloških velikana i zašto su moji studenti prije godinu dana puna tri sata koncentrirano slušali mog ex-profesora Đuru, koji je tada napunio 88. godinu života!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
