Zoran Vukman: Kompartijska mržnja na Oreškovića

Bliži se trenutak kad Zoran Milanović, slučajni premijer na odlasku, više neće biti vrijedan političkog spomena ni komentara. Milanovićev nastup u emisiji „Nedjeljom u 2“ samo je još jedan prilog njegovom političkom mudroslovlju oko kojega više ne treba posebno trošiti riječi, vrijeme i živce jer je bilo dovoljno četiri godine napada na zdrav razum ili da uporabim sintagmu jednog analitičara, politike i govora kao „direktnog prijenosa iz mozga“. Milanović kao hodajući skandal nije bio interesantan utjecajnim medijima kao tema za satiru, ironiju ili porugu. A bilo je obilja materijala u njegovu mandatu, i od cijele ministarske ekipe mnoštvo povoda za političke skečeve, ili barem jasniju, konkretniju kritiku. Milanović je uza sve svoje gafove, često i diplomatski skandalozne, u očima većeg dijela medija toleriran i blago tretiran s obzirom na politiku Vlade koja nas je dovela na rub bankrota.

Milanović je u Stankovićevoj emisiji još jednom ponovio svoju tvrdnju da mandatar Tihomir Orešković ni o čemu ne odlučuje niti da će ga se za bilo što pitati. Njegova tvrdnja je samo blaži oblik onoga što stvarno misli ali je to umjesto njega nedavno u eter izgovorio Peđa Grbin: da je Orešković „lutak kojim upravlja lutkar Tomislav Karamarko.“ Grbin je Milanovićev stranački jastreb s lenjinističkom retorikom i njegov zlobni pokušaj da podcijeni čovjeka sa svjetskim referencama samo je odraz ostataka komunističkog mentaliteta koji je Oreškovićeve roditelje i mnoge Hrvate u godinama titoizma natjerao da svoje mjesto pod suncem potraže u dalekom svijetu. Nazvati lutkom čovjeka koji je svjetski, dakle top-menadžer, koji je uspješno upravljao golemom korporacijom, osporavati mu reference i podcjenjivati ga kao osobu i čovjeka, može samo kompartijski um koji je naučio ljude ideološki vrednovati ili diskreditirati.

Tko je, zapravo, lutka na koncu?

Činjenica da gospodin Orešković nema političkog iskustva ne znači da neće biti dobar premijer, u našem slučaju to mu može biti nedostatak jednako kao i što mu može biti prednost, ovisi o njemu i okružju, izboru suradnika i medijsko-političkoj klimi u ovoj zemlji. No njegovo političko neiskustvo ne može nikako biti povod da mu se ospore stručne i liderske reference, i da ga se posprdno naziva lutkom ili čovjekom koji nema svoju volju ni sposobnost odlučivanja. Takva osporavanja dolaze od ljudi čije su reference uglavnom ideološko-partijske. Jer što je to Milanovića posebno kvalificiralo da bude predsjednik hrvatske Vlade? Uspon u partijskoj nomenklaturi i makjavelistički instinkt?

I Milanović i Orešković su generacija 1966., ali su dva svijeta po stručnosti, radnim navikama, odgoju, mentalitetu i kulturi – potpuni kontrast. Milanović je post-komunistički skorojević koji je uspio partijskim probicima, a Orešković je sin hrvatskih iseljenika koji se morao dokazati svojim radom i znanjem. I sad dolazi u domovinu, napušta posao u kojemu je uspio na globalnoj razini da bi ga vrijeđali tipovi kojima je sve bilo servirano po ideološkoj inerciji u zemlji u kojoj Titovi, Račanovi i slični kadrovi nikada nisu bili gladni niti bez posla! Nakon premijera koji se hvalio da je alfa-mužjak (alfa-mužjaci su vođe čopora), nakon razmetljivog i latentno agresivnog Milanovića, dobili smo Oreškovića koji je uglađeni gospodin, s odlučnošću koja ima pokriće, konkretan, sistematičan, nije prodavač magle, ne gubi vrijeme, svjestan da mu prethodnik u naslijeđe ostavlja zemlju koju treba spašavati od bankrota. Zanimljivo je da gospodin Orešković čak nije ni tražio prvih sto dana za svoju Vladu, kakav je običaj u demokratskom svijetu, ali mu ih svakako treba dati! Treba mu dati vremena i kredit povjerenja i podrške!

Nielsenov politički pritisak

Da mu u političkom smislu neće biti lako, pokazuju odjeci njegova sastanka s inozemnim investitorima u Kitzbuhelu. Naime, osim ekonomskih poruka, primjerice vezanih uz rezanje javnog duga (mediji odjednom otkrivaju da se udvostručio, kao da je to u vrijeme Milanovićeva političkog cirkusa proteklih godina bila sporedna tema!), u javnost izlaze i politički pritisci koji su se valjali iza kulisa ekonomskih interesa: Eric F. Nielsen, glavni ekonomist UniCredita smatra da Hrvatska „ne smije slijediti nacionalističke i populističke politike poput onih u Mađarskoj i Poljskoj“ i da treba biti odana EU. Ne znam što taj gospodin misli pod odanošću EU, je li za njega to sinonim za odanost bankama i njihovom kapitalu, ali je sigurno da takvo političko determiniranje ekonomske suradnje i budućih investicija pokušava suspendirati neovisnost odlučivanja buduće hrvatske Vlade, i ne uvažava slobodno tržište jer nije valjda da je ono slobodno samo u liberalno-zapadnoj perspektivi i krugovima koje, po tvrdnjama Nielsena, brine ono što se događa u Poljskoj i Mađarskoj. Ako bi se iz političkih razloga odrekli suradnje sa zemljama srednje i istočne Europe, koje za Hrvatsku mogu i trebaju biti najzanimljivija tržišta, što bi nam preostalo od tržišta na kojima sada i ovdje možemo biti konkurentni? Ako nam Nielsenov poučak bude smjernica, onda se možemo pozdraviti s hrvatskim ekonomskim preporodom. No sad na scenu treba stupiti politički segment buduće Vlade, ljudi koji bi mandataru Oreškoviću trebali stvoriti povoljno političko ozračje za provedbu reformi koje nam ne bi uvjetovao bankarski trust mozgova.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: fah