F. M. Dostojevski kaže da je realizam koji ne vidi dalje od vlastitog nosa gori od fanatizma upravo zato jer je slijep. Kratkovidni ili slijepi realizam uvijek se trudi opravdati vlastitu logiku, čak i kad ona nema previše veze s realnim stanjem stvari. Kada takav navodni realist dobije moć odlučivanja o nekome ili nečemu, ona postaje besprizorni cinik koji na pitanje „Zašto to radiš?“ odgovara frazom „Zato što mogu.“
Cinizam na državnim jaslama…
Kad je u pitanju vladanje nad ljudima, nad društvom i nad novcem koji tim ljudima pripada, ili još više, nad zakonima, takvi ljudi postaju naročito opasni, pogotovo jer se u pravilu stavljaju iznad moralnih normi. Mijenjaju zakone kad im oni ne idu u prilog. Kad se od njih zahtijeva promjena zakona da bi se zaustavila neka loša praksa ili poboljšalo stanje određenoj skupini ljudi, tada se izjavljuje da su zakoni takvi i da se tu nitko ništa ne može pa čak ni – zakonodavac.
Kukuriku vlada puna je takvih cinika. Cinik svemu zna cijenu, ali ničemu vrijednost. Zna se cijena autocesta, ali se ne zna vrijednost. Zna se cijena troška pomoći za djecu invalide, ali se ne zna vrijednost. Zna se cijena studija za jednog studenta, ali se ne zna njegova vrijednost. Referendum košta, automobili ne.
Cinik je osoba koja zna što radi, zna zašto nešto radi i baš zato to radi. Za „naše“ cinike Dubrovnik je kokošinjac, Vukovar kasaba, silovane žene mogu u gay paradu, a svi skupa možemo spakirati kufere jer Hrvatska ionako nikad neće biti bogata država, osim eventualno kad počnemo bušiti naftu i tako se obogatimo.
…i slijepi realizam na Markovom trgu
Posljednji potez, kojim je u proračunu izglasano dodatnih 5 milijuna kuna za financiranje parlamentarnih stranaka iz državnog proračuna vrh je, ili bolje reći dno ove vrste cinizma, kojim je vladajuća garnitura sama sebi čestitala treću godišnjicu mandata i ocijenila sebe najvišim ocjenama. Valjda su se počastili, kao kad ovisnik o klađenju dobije neki sitan novac, pa ode u kafić i počasti sve goste, čak i one koji mu nisu dragi. Dodatno, odlučeno je da se visina sredstava dodijeli prema broju zastupnika u trenutku konstituiranja posljednjeg saziva Sabora. To znači da će SDP sebi prisvojiti novac i za Mirelu Holy, HNS za Nataliju Martinčević, a IDS za Damira Kajina.
Slijepi realizam može se vidjeti i na web stranici Kukuriku koalicije koja se za prošlu godišnjicu pohvalila: “Dvije godine poslije, Hrvatska je zemlja u kojoj se javni novac ne razbacuje na potkupljivanje različitih socijalnih grupacija i na javne investicije kao pokriće za korupcijske operacije. Dvije godine poslije, Hrvatska ima Vladu koja vodi odgovornu i razumnu politiku u interesu svih građana.“
Tri godine poslije, Hrvatska je šestu godinu u recesiji, s daljnjim realnim padom BDP-a za približno 0,6 posto na kraju 2014., rast nezaposlenosti na 17,7 posto, niži prihodi od PDV-a, Hrvatski javni dug 2014. mogao bi dosegnuti 81,7 posto BDP-a itd. Tri godine poslije, Hrvatska ima najlošije prognoze od svih država članica EU. Tri godine poslije, Hrvatska doživljava egzodus vitalne radne snage na Zapad. Prema neprovjerenoj informaciji, samo u studenom prošli mjesec i samo na biro u Münchenu stiglo je 30.000 zahtjeva za radnu dozvolu iz Hrvatske. Tri godine poslije, zatvoreno je 3.000 malih farmi. Tri godine poslije… Popis je beskrajan.
Barem populizam, ako ništa drugo
Netko će odmah reći kako bi bilo populistički uzeti 5 milijuna kuna strankama i dati ga nekom drugom. Ali budimo realni. Ako se može u kampanji populistički govoriti, mogu se vući i populistički potezi. Pa zato dajte, gospodo! Dajte nam populističkih poteza, njih ste i obećavali. Obećavali ste pomoći poduzetnicima. Zvuči populistički – napravite to. Obećavali ste pomoći 100-postotnim invalidima – pomozite im! Obećali ste koješta i zaista je zvučalo populistički. Dajte napravite barem nešto.
Napravite barem jedan populistički potez. Za strateške poteze i vizije ionako niste sposobni.
