Meni je utorak dosta poseban dan jer može biti bilo koji dan, čak i kad nije utorak. Može biti i petak, četvrtak ili ponedjeljak – onda se pravim da je utorak. Krenulo je to dosta davno, ne znam točno kada, ali tada kada je krenulo bilo je to nešto što mi je trebalo. U to vrijeme sam još bila na porodiljnom i dan mi se svodio na rutinu; dizanje ranom zorom, dvoje klinaca u školu, jedno u vrtić i dvije bebe doma. Dan bi se sveo na tehničke stvari – prevezi, previ pelene, nahrani, podoji pa opet previ pelene, peri zube i usput čisti umivaonik i ogledalo, očisti wc školjku, isperi kadu, jedan veš u perilicu, drugi seli u sušilicu, treći peglaj, skuhaj ručak, premotaj pelene, uspavaj jednog, uspavaj drugog, budi se prvi, presvuci posteljinu, budi se drugi, otiđi u dućan, ponekad u banku i ponovno vozi u vrtić pa do škole pa natrag doma, iz auta u sjedalicu iz sjedalice u kolica, veži, kopčaj, nemoj stati na semaforu nikako – vrištanje, nemoj voziti po zavojima – povraćanje, čisti auto, dođi doma, dočekaj muža, viči na muža (jadan je uvijek nešto bio kriv; “Oprosti mužu – puno te volim!”), posluži večeru, okupaj one koji ne mogu sami, obuci, nahrani, podoji, previj pelene, uspavaj, očisti kuhinju, iznesi smeće, sredi kupaonu, istuširaj se, druži se s mužem, pričaj o poslu s mužem, otvori pivu – i – onda je došao utorak. Taj dan je bio namjenjen za moju prijateljicu i mene. Taj dan bi se nakon svih tehničkih stvari liijepo obukla, ispeglala kosu, nabacila malo šminke, lijepo bi se obukla i otišla na pivo koje će mi netko drugi poslužiti. I nebi se morala dići sto puta dok ga pijem i časkam s prijateljicom, nitko me nebi ometao sa – mama poslušaj moju pjesmicu, mama vidi kako plešem, mama jel mogu nešto slatko, mama, mama, mama… Ne, ja bi pričala u miru. Bilo mi je to otkriće ali ne u smislu da sam bila negdje vani nego da to zapravo mogu napraviti svaki utorak (i onda kada nije), da to postane tradicija.
Žene se danas dosta često zatvore u kuću jer osjećaju grižnju savjest; kako ostaviti djecu s mužem, što će on reći, što će misliti ljudi iz kvarta kada te vide s pivom u ruci u utorak u 23h? Što ako se dijete probudi a mene nema? Zamislite, tata će biti uz njega. Neprocijenjivo. Mi mame se malo previše guramo u svoju ulogu i često muževima / očevima ne dajemo prostora da se i oni ostvare među svojom djecom. Mene je nedavna pojava zdravstvenog problema uvjerila da sve ono što sam mislila o svom mužu je upravo suprotno. Kako je on morao zadnjih nekoliko tjedana preuzeti dobar dio oko djece na svoja leđa uvidjela sam da je puno bolji manager i logističar od mene (kada to želi i/ili mora biti). Zaboravit ćemo sva kašnjenja, duple bodiće na malenima, naopačke obučene štrample i hlače… haha…
Ali, da se ja sada vratim na utorak i prijateljicu i posebnost tog dana i tog prijateljstva. Ona zapravo nije moja dugogodišnja prijateljica. Njen muž i ona su studirali s mojim mužem, kako su i oni dobili djecu i živimo relativno blizu, počeli smo se obiteljski družiti. Kada i kako je došlo do utorka zaista ne znam no divno je kada ti netko kao ona uđe na jedan posebniji način u život. Da znaš, da iako je utorak a nećete se naći ipak misli na tebe samo zato što je to taj dan, i ti na nju. Da znaš da ako u petak pošalješ poruku: “Utorak?”, ona ti vrlo vjerojatno odgovara: “21” i sve ti je jasno – spremaš se, krećeš, sjedaš za stol, dolazi ona, dolazi konobar i komentira: “A utorak!” i stavlja pivu na stol. Niti sa jednom mojom drugom prijateljicom ili kumom nemam takav odnos, takvu tradiciju – ali znam zašto mi je Bog baš nju stavio u život. Ne znam da li ona to zna, jer nije baš u dobrim odnosima s Bogom ali želim da zna da mi je neprocjenjiva u životu i da zahvaljujem Bogu što postoji.
I baš zato moja draga Kiki, ove nedjelje, tvoj muž i ti budite spremni u 19.20h jer mi dolazimo po vas. Prvo idemo do Jeronima i našeg posebnog prijatelja a nakon toga na pivu!!
Ovakvu pozivnicu nećeš moći odbiti!!
Beat that!
