U zadnjih nekoliko godina izraz “crkveni razvod” se gotovo uvriježio i smatra kao nešto “normalno”. Razni mediji često javljaju kako se netko crkveno razveo i kako se sada može ponovno oženiti u Crkvi.
Hrvatski katolički radio u rubrici Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama kojeg Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara, osvrnuo se na sve češće napis o tzv. crkvenom razvodu.
Samo neki primjeri posljednjih mjeseci: ”Ovi Hrvati su dobili crkveni razvod: Put do poništenja braka je mukotrpan, evo u kojim slučajevima je moguće”,
”Psihijatar Uglešić dobio je crkveni razvod i planira veliko vjenčanje sa splitskom glumicom Gruicom, evo detalja”, ”Boran dobio crkveni razvod, on i Ana Gruica idu pred oltar”, ”Ana Gruica ide pred oltar. Njen izabranik dobio Crkveni razvod od bivše žene”.
I premda se u pojedinim člancima ipak može pronaći ispravan podatak kako Crkva ne poznaje termin “razvoda” već proglašenje braka ništavim, odnosno da do braka uopće nije ni došlo, često i samo spominjanje pojma “crkveni razvod” dovodi u zabludu.
Iz emisije “Halo, velečasni?”
Ako se pokaže da je bilo nekih manjkavosti ili nevaljanosti, takva ženidba onda zapravo nije sakrament ženidbe i nije pred Bogom sklopljena kao sakrament. Iako se – da tako kažemo – na izvanjskoj pozornici i pred oltarom dogodila ženidba ona zapravo nije valjana
Župnik zagrebačke župe sv. Josipa vlč. Damir Ocvirk u rubirici ‘Vox veritatis’ u emisiji ‘Halo, velečasni?’ ponovio je kako ne postoji termin crkveni razvod, kao rastava braka, koja bi bila povezana s građanskim ženidbama ili građanskim brakom. “Termin koje Kanonsko crkveno pravo upotrebljava je proglašenje ženidbe ništavom. To znači da niti ženidba nije bila sklopljena, odnosno da ono što je na izvanjskom području vidljivo, i što je bilo sklopljeno, zapravo pred dragim Bogom nije sakrament ženidbe”, ističe vlč. Ocvirk.
Pojašnjava kako je, da bi se ženidba mogla proglasiti ništavom potrebno utvrditi neka elemente ništavosti ženidbe. “Prvo, jesu li zaručnici uopće imali uvjete za sklapanje valjane ženidbe? Je li ta ženidba u valjanom crkvenom kanonskom obliku sklopljena – da su zaručnici ulazili u ženidbu slobodno, svjesno, bez ikakvih uvjeta ili prisile, znajući što je sakrament ženidbe osobito pod vidom svrhe ženidbe, a to je da je svrha ženidbe u prvom redu dobro bračnih drugova, potom rađanje djece i odgoj djece”, kaže vlč. Ocvirk.
Ako se pokaže da je bilo nekih manjkavosti ili nevaljanosti, takva ženidba onda zapravo nije sakrament ženidbe i nije pred Bogom sklopljena kao sakrament. Iako se – da tako kažemo – na izvanjskoj pozornici i pred oltarom dogodila ženidba ona zapravo nije valjana, ističe HKR-ov sugovornik.
“Postoji nešto što se zove predmnijevana ženidba. To je kada netko izgovori riječi ženidbene privole, naizvan hini da sve ono što govori da zapravo do toga drži, a u biti u sebi ne drži istinitim.
Hinjenje
Da bi ženidba bila valjana potrebno je suglasje između unutarnjeg čvrstog stava onoga tko izgovora ženidbu i onoga što se u ženidbenoj privoli izgovara”, tumači vlč. Ocvirk.
“Ako bi netko – recimo – hinio pa mislio ‘obećavam ti vjernost u dobru i zlu’, a u sebi na primjer mladenac ili mladenka misli ‘pa ima još drugih žena ili muškaraca, pa nisi ti jedini ili jedina’ ili ‘ako se nešto promijeni ja ću otići drugom ili drugoj’ – ako je to čvrsti stav ne kao neka smetnja ili neka napast, onda takva ženidba je nevaljana.
Ili ako netko govori u ženidbenoj privoli ili prilikom ženidbenih obećanja da prihvaća rađanje djece i da će djecu odgajati u vjeri, a potom nakon vjenčanja, kao čvrsti stav, donese odluku da ne želi djecu i da ne želi nikako djecu odgajati u vjeri, kao čvrsti stav, a ne kao stav nekih slabosti ili nemogućnosti rađanje djece nego kao slobodni odabir protiv onoga što je stranka u ženidbi obećala, da je isto takva ženidba nevaljana”, kaže vlč. Ocvirk.
Objašnjava i kako je u u slučaju da je netko možda zatajio nešto bitno, teško i važno što se dogodilo prije ženidbe – bilo da se radi o nekim bolestima ili neke sklonostima – i ako se to može dokazati, ženidba nevaljana.
Boga se ne može prevariti
“Ženidba se proglašava ništavom, nevaljanom, ukoliko nešto u trenutku sklapanja ženidbe nije bilo prema propisima crkvenog prava i ako se to može dokazati. Dakako, ako bi netko imao neku pravnu prednost i znao ove stvari i zloupotrijebio ih u postupku za proglašenje ženidbe ništavom, odnosno ako bi lagao u postupku znajući svoju pravnu prednost, i ako bi se nekim slučajem takva ženidba proglasila ništavom, on i dalje pred dragim Bogom stoji u pravoj ženidbi, ako je ta ženidba bila prava”, kaže vlč. Ocvirk. Dodaje kako bi u takvoj situaciji sklapanje druge ženidbe, nakon prevare, zapravo bilo stanje teškog i smrtnog grijeha jer živi u prevari i živi u preljubu, s obzirom na prvu ženidbu.
Zato se prije započinjanja postupka za proglašenje ženidbe ništavom treba donijeti dokument u kojem bi župnik trebao provjeriti istinoljubivost i vjerodostojnost osobe koja ulazi u postupak za proglašenje ženidbe ništavom, a i trebali bi se ispitati svjedoci jesu li vjerodostojni i istinoljubivi.
Crkveni pravnik o nerazrješivosti ženidbe
Crkva je od samih početaka ženidbeno pravo promatrala kao najvažniji, ali i najsloženiji normativ u Katoličkoj Crkvi. O braku se govori i u kontekstu državnih zakona, pa ga prate i mnoge druge znanosti, a ne samo pravo, ističe za Hrvatsku katoličku mrežu vlč. Mario Dukić, svećenik Zagrebačke nadbiskupije na poslijediplomskom studiju kanonskog prava u Rimu.
Kada Crkva govori o ženidbi uvijek promišlja o 2 stvarnosti:
-brak svoj izvor ima u božanskom “pravu”
-brak kao ugovor i sakrament među krštenima
Već od samih početaka, Crkva je ženidbu dvoje krštenih smatrala posebno svetom ustanovom. Ukoliko jedna od bračnih stranaka nije krštena u trenutku ženidbe, a kasnije se krsti, toga momenta i toj osobi ženidba postaje sakrament, kaže vlč. Dukić. Pojašnjava da su djelitelji sakramenta kod ženidbe same ženidbene stranke, a uloga svećenika kod ženidbe samo je uloga svjedoka. kvalificiranog od Crkve.
Bitna svojstva ženidbe
Ženidbeno pravo smješteno je unutar IV. knjige Zakonika.
Kan. 1056 govori o bitnim svojstvima ženidbe. To su jednost i nerazrješivost.
Jednost ženidbe znači da ženidbu može sklopiti samo jedna muška i jedna ženska osoba. Ovakvom nauku crkve se protivi mnogoženstvo ili poligamija koja može biti simultana (ima više muževa ili žena) ili sukcesivna ili bigamija (je ženidba nakon što je prijašnja ženidba razriješena).
Nerazrješiva je svaka valjano sklopljena ženidba bilo kršćanska, nekršćanska ili miješana zato što je već u svome naravnome stanju, čak neovisno o sakramentalnom dostojanstvu, osnovana kao nutarnja nerazrješiva veza od samog Gospodina.
Iz ustanove braka proizlaze određene blagodati nerazrješivosti ženidbe koje uživaju sami bračni drugovi, njihova djeca te cjelokupno ljudsko društvo.
Nerazrješiva je svaka valjano sklopljena ženidba bilo kršćanska, nekršćanska ili miješana zato što je već u svome naravnome stanju, čak neovisno o sakramentalnom dostojanstvu, osnovana kao nutarnja nerazrješiva veza od samog Gospodina.
Apsolutna nerazrješivost
Apsolutno je nerazrješiva samo tvrda i izvršena ženidba.
“Potrebno je poći od temeljne postavke prema kojoj se tvrda i izvršena ženidba (valjano sklopljena između dvoje krštenih osoba ako su oni kao ženidbeni drugovi međusobno na ljudski način izvršili bračni čin po sebi prikladan za rađanje djece) ne može razriješiti nijednom ljudskom vlašću niti zbog ikakva drugog razloga osim ako je u pitanju smrt jednog ženidbenog druga (kan. 1141 ZKP)”, poručio je vlč. Dukić.
U ovoj izjavi Crkva daje autentično izrično tumačenje božanskog pozitivnog zakona. “Tu dakle na autentičan način i s punim autoritetom Crkva izjavljuje kako nema nikakve ovlasti nad onom ženidbom u kojoj se ostvaruje punina sakramentalnog znaka i kako po božanskom pozitivnom zakonu ta ženidba jest nerazrješiva bilo intrinzično (unutar ženidbene zajednice) bilo ekstrinzično (vanjskom intervencijom izuzev smrti).
Nije dogma, ali…
Gledajući i s teološke strane, iako se ne može reći da je Tridentski sabor svojedobno nerazrješivost ženidbe izrekao u formi dogmatske definicije, ta ista nerazrješivost sakramentalne izvršene ženidbe jest istina vjere koje se moraju pridržavati svi vjernici Crkve”, objasnio je vlč. Dukić.
Iz ustanove braka proizlaze određene blagodati nerazrješivosti ženidbe koje uživaju sami bračni drugovi, njihova djeca te cjelokupno ljudsko društvo.
Objašnjavajući tvrdu i izvršenu ženidbu, vlč. Mario naglasio je da tvrda označava valjanu sklopljenu ženidbu, a izvršena ženidba označava onu ženidbu kod koje je nakon davanja privole došlo do spolnog čina po sebi prikladnog za začeće, rađanje i odgajanje potomstva. Samo takve ženidbe su apsolutno nerazrješive, u smislu da ih nikakva ljudska vlast ne može razriješiti.
Razlog apsolutne nerazrješivosti stoji u sakramentalnosti i izvršenju ženidbe
Razlog apsolutne nerazrješivosti stoji u sakramentalnosti i izvršenju ženidbe. Ukoliko u nekom konkretnom slučaju nedostaje sakramentalnosti, ne možemo govoriti o apsolutnoj nerazrješivosti.
Na tom tragu, sve ostale ženidbe, premda su unutrašnje nerazrješive, izvanjski se mogu razriješiti:
1) tvrda i neizvršena ženidba razrješuje se oprostom Rimskog prvosvećenika
Ovdje se radi o ženidbi koja je valjano sklopljena, ali nije došlo do valjanog spolnog čina. Takvu ženidbu može razriješiti samo rimski prvosvećenik. Tri načina dokazivanja kod neizvršene ženidbe su fizički, moralni, ali i vrijeme u kojemu se nije moglo doći do izvršenja spolnog čina.
2) valjana ženidba nekrštenih osoba (nesakramentalna ženidba) također veže obje stranke doživotno, ali se i ona može razriješiti pavlovskom povlasticom
Ako bi se jedna od osoba koje su sklopile ženidbu htjela krstiti, može se primijeniti pavlovska povlastica. To će se dogoditi u slučaju u kojem drugi supružnik ne želi ostati s krštenom osobom. U tom se slučaju može dopustiti da krštena osoba pavlovskom poslasticom otpusti nekrštenu osobu. U trenutku nove ženidbe razrješuje se prijašnja i osoba može sklopiti novu u Katoličkoj Crkvi.
3) valjana ženidba krštene i nekrštene osobe (nesakramentalna ženidba) može se razriješiti apostolskom povlasticom bez obzira da li je ženidba izvršena ili nije
O prekidu zajedničkog ženidbenog života
Ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo čuvati zajednički ženidbeni život, osim ako ih ispričava zakoniti razlog (kan. 1151 ZKP). U tom slučaju govorimo o rastavi uz trajanje ženidbene veze. Glede zakonitog razloga, kao prvo se navodi preljub jednog od supružnika.
U tom slučaju preporuča se da nevina strana, zbog dobra obitelji i potaknuta kršćanskom ljubavlju, oprosti preljubničkoj strani. Ipak, ako joj izričito ili prešutno ne oprosti taj prijestup, ima pravo prekinuti zajednički ženidbeni život, osim ako je pristala na preljub ili mu dala povoda ili ga je i sama počinila (kan. 1152 § 1 ZKP).
Razlog apsolutne nerazrješivosti stoji u sakramentalnosti i izvršenju ženidbe
Razlog apsolutne nerazrješivosti stoji u sakramentalnosti i izvršenju ženidbe. Ukoliko u nekom konkretnom slučaju nedostaje sakramentalnosti, ne možemo govoriti o apsolutnoj nerazrješivosti.
Prešutno se oproštenje ima ako je nedužni ženidbeni drug, pošto je doznao za preljub, svojevoljno s bračnim osjećajem općio s drugim ženidbenim drugom (oproštenje se pretpostavlja ako je tijekom šest mjeseci sačuvao zajednički ženidbeni život i nije se utekao crkvenoj ili građanskoj vlasti, kan. 1152 § 2 ZKP). Ako je nedužni ženidbeni drug svojevoljno prekinuo zajednički ženidbeni život, u roku od šest mjeseci može pokrenuti parnicu za rastavu kod mjerodavne crkvene vlasti koja, razmotrivši sve okolnosti, treba prosuditi može li se nedužni ženidbeni drug navesti da oprosti prijestup i da trajno ne produži rastavu (kan. 1152 § 3 ZKP).
Duševna ili tjelesna pogibelj
Drugi razlog za zakoniti prekid zajedničkog ženidbenog života može biti slučaj u kojem jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugoga ženidbenog druga ili djecu ili na drugi način čini preteškim zajednički život te tako pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog da se rastavi (prema odluci mjesnog ordinarija, no ako prijeti pogibelj zbog njezine odgode, onda prema vlastitoj odluci nevine strane, kan. 1153 § 1 ZKP).
“Ipak, kada prestane razlog rastave, treba se ponovno uspostaviti zajednički ženidbeni život, osim ako crkvena vlast odredi drukčije (kan. 1153 § 2). Ako je odlučena i provedena rastava ženidbenih drugova, potrebno je uvijek prikladno se pobrinuti za potrebno uzdržavanje i odgoj djece ženidbenih drugova (kan. 1154). Ako je razlog za rastavu predstavljen na mjerodavnom crkvenom sudu onda slijedi procedura utvrđena kanonskim normama (kan. 1692 – 1696 ZKP). Naposlijetku, nedužni ženidbeni drug može, što je i pohvalno, drugoga ženidbenog druga primiti natrag u ženidbeni život, no u tom se slučaju odriče prava na rastavu (kan. 1155 ZKP)”, zaključio je vlč. Mario.
Na tragu svega napisanoga, važno je ne poistovjetiti “crkveni razvod” s “proglašenjem ništavosti ženidbe”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
