Nema više struje. Ispraznile se sve baterije. Pali sustavi. Svi po redu. Nema više telefona, mailova, društvenih mreža… Ničega. Ničega na što smo svakodnevno navikli. I tako iz dana u dan. Slijedi li nam – revolucija?
Vjerojatno je većini ljudi nemoguće i na nekoliko minuta zamisliti takav život. Prije desetak godina, kreatori serije “Revolution” (Revolucija) bili su vođeni baš tom početnom idejom. Što ako svijet tehnologije kakvu danas poznajemo i o kojoj smo, realno govoreći, ovisni, u jednom trenutku jednostavno – nestane? Pa odjednom sve moramo graditi ispočetka.
I sami smo se imali prilike nakratko zapitati takvo pitanje kada smo se krajem lipnja suočili s dugotrajnim nestankom struje koji je obuhvatio dobar dio Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Neopisiv je, kažu liječnici i pacijenti, i kaos koji nastane u zdravstvenom sustavu kada se ‘sruši’ CEZIH.
I nedavni hakerski napadi na KBC Zagreb, kao i najnoviji na Zračnu luku Split otvaraju novi niz pitanja. Nije riječ samo o sigurnosti (informatičkog sustava). U slučaju KBC-a govorimo i o narušavanju privatnosti i povjerljivosti zdravstvenih podataka. U zračnoj luci napad je izazvao, prenose mediji, velike poteškoće u radu informatičkih sustava.
Život izvan civilizacije
U razgovoru s brojnim ljudima između 40 i 50 godina, saznajem da se neki od njih bave ozbiljnom mišlju okretanja životu ‘izvan civilizacije’. No, nije to tek nakupljeni stres svakodnevice, užurbani način življenja ili ‘pucanje po šavovima’. Ne. To je duboki životni zaokret. I to u smjeru u kojemu današnjem, suvremenom načinu života nema mjesta ni u tragovima.
Bez tehnologije. Bez signala. U potpunosti ‘off the grid’. Daleko od sustava. Daleko od civilizacije. Posve u skladu s prirodom.
U prvi mah, posebno u ovom periodu godišnjih odmora, možda bi se mnogima ovaj koncept učinio zgodnim. Na tjedan – dva. Taman da se dobro “resetiraju”. Ali, ovi su ljudi ozbiljni u svojim namjerama. I koliko god se njihov potez činio ekstreman, pa i pomalo lud, on itekako ima smisla. Jer, današnji svijet daje nam stotine razloga za opravdanost bavljenja tom mišlju.
>Mostarkić Gobbo: Svi smo mi izbornici
Sindrom kuhane žabe
U zadnje vrijeme, osobito posljednjih nekoliko mjeseci iz usta političara, često smo slušali o sindromu kuhane žabe. U posljednjih dvadesetak godina i mi smo od uranjanja u toplu zdjelu tehnologije postali njezini kuhani robovi.
Najizraženija posljedica su problemi vidljivi kod djece. Kažu oftalmolozi da neki desetogodišnjaci, radi prevelike izloženosti ekranima, nerijetko imaju simptome koji se vezuju za ljude od 60 godina, pa i starije.
Dječja pažnja uvelike je smanjena. Fizička aktivnost minimalna je u odnosu na nekadašnje mališane. I njihovo mentalno zdravlje prolazi ispod radara. I roditeljima, i učiteljima, a kod adolescenata i prijateljima koji to često nisu.
Uvjerena sam da je prikovanost za ekrane, u dobi u kojoj se mozak još razvija, opasniji nego što to možemo pojmiti.
(Ne)opravdan strah od umjetne inteligencije
Prošle je godine na pulskom Sveučilištu organizirana panel diskusija o nekoliko tema. Među ostalim je svoje mjesto imala i popularna tema – umjetna inteligencija. Svi govornici složili su se s tezom da umjetna inteligencija nikada neće moći zamijeniti ljudskost, kreativnost i iskustvo. No, jedan od govornika naglasio je i problem njezine zloupotrebe.
Svjedoci smo da se na svjetskoj razini golemi novac ulaže u AI, razvoj tehnologije, robotike… S druge strane, pita li se itko koliko ulažemo u zdravlje vlastitoga uma? Retoričko pitanje, da. Osobito kad u vremenu utrke za materijalnim paralelno gledamo nestajanje poznatoga svijeta.
Znam, zvuči (post)apokaliptično, ali svijet oko nas rapidno se urušava. Moralni krah, nema sumnje, već smo doživjeli. Zamjena teza o normalnome i onome suprotnom od toga – uspjela je. Ratovima, onim oružanim i onim drugim, ne nazire se (skori) kraj. Čini se da nas još jedino čeka fizički završetak svega vidljivoga. Možda i u tom dokrajčivanju glavnu ulogu odigra upravo umjetna inteligencija. Jer, čovjek nekako uvijek uspije čak i prvotno dobre zamisli okrenuti na zlo.
Tko će o(p)stati kada dođe revolucija?
Promatrajući povijest, brojni sustavi su nastajali i rušili se periodično. Kao u strogo određenim obrascima koje povijest ponavlja, ne bismo li konačno naučili. U 2024. godini, čini mi se da je svijet prepun užasno loših učenika. (Ne onih koji su dobili nulu iz eseja na maturi. O tome možda nekom drugom prilikom, iako bolje da prešutim…)
Iz želje za napretkom, čovjek je stvorio tehnologiju i sustave koji, zapravo, hrane njegovu lijenost i zatiru napore bilo koje vrste.
Kada se dogodio trenutak u kojemu smo brigu o informatičkom sustavu stavili ispred brige o središnjem živčanom sustavu? Do koje mjere smo vlastito (kritičko) razmišljanje, kreativnost i poticaj podredili liniji manjeg otpora koji nam daju ‘dva klika’?
Postali smo robovi vlastitog ispraznog uma. Ima li strašnijeg od toga?
Ako se zaista dogodi revolucija, kao u znanstveno-fantastičnoj seriji, koja će nas primorati da se vratimo na “početne postavke” ljudskosti i borbe za preživljavanjem, onda nam ostaje zapitati se samo jedno: tko će o(p)stati?
Zapravo, možda i nije stvar u tome ako se dogodi. Nego kada. Jeste li spremni?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
