Prim. dr. Boris Ujević, specijalist ginekologije i porodništva iz Kliničke bolnice Sveti Duh održao je nadahnut govor na Hodu za život koji se ove subote održao u Slavonskom Brodu.
Ove godine u Hodu sudjeluje ukupno 15 hrvatskih gradova. Od Osijeka i Vinkovaca na istoku, preko Slavonskog Broda, Siska i Zagreba sve do Rijeke. Hod za život ove se godine održao i u Varaždinu, Zadru Kninu, Imotskom i Opuzenu…
Na Hodu za život koji se 7. rujna održao u Slavonskom Brodu, prim. dr. Boris Ujević održao je nadahnut govor kojeg u nastavku prenosimo u cijelosti.
Praćenje tragova života
”Sve nas koji smo ovdje okupljeni povezuje to što želimo ostaviti trag. Ja kao ginekolog na neki način gotovo cijeli radni vijek zadužen sam za praćenje tragova života. Svakodnevno se suočavam s pitanjima: Ima li novoga, začetoga života u majci; kako pomoći da dođe do željenoga života; što priječi da nastane novi život…
I kada mi u ordinaciju dođe majka, žena, na papiru evidentiram i tragove njezina života i, ako Bog da, života njezina nerođenog djeteta.
Ondje piše sve: kada je došla, gdje je došla, tko ju je pregledao, i što treba učiniti da bi se zaštitio život. Znam da mnogi parovi čuvaju te papire i ispisane snimke ultrazvuka kao najveću dragocjenost. Oni pripadaju u najdraže obiteljske tragove.
Marsonija
Na putu prema Slavonskom brodu htio sam više doznati o tragovima života na ovim područjima. I doznao sam da je ovdje života bilo tisućama godina, no da je prvi pisani spomen grada, glasovite Marsonije, bio 71. godine poslije Krista, dakle u doba Rimskoga Carstva.
No iznenadilo me da je taj trag otkriven tek godine 1997. Na bakrenim pločicama u nekom pijesku stajalo je ime vojnika koji je nakon 26 godina službe u mornarici časno otpušten iz vojske.
Dobio je status slobodnoga građanina koji može zasnovati brak, to jest obitelj. To što je ta pločica pronađena u ovim krajevima, pokazuje da je taj vojnik vratio ovdje iz Italije. Bio je to prvi Brođanin koji je hodao do ovdje za život, za brak, za obitelj. Bilo je to u doba cara Vespazijana. Tu je brončanu diplomu dobio vojnik u ruke, a bila je dostupna i negdje u Rimu, na javnom mjestu.
Nešto slično kao i naš centralizirani računalni sustav u bolnicama, ordinacijama i ljekarnama – s tim da ovaj rimski možda nije tako često padao.
> Hod za život u Varaždinu: Ni liječnici ni zastupnici nemaju pravo donijeti odluku za prekid života
Godina 1997. kada se doznalo za to veliko brodsko otkriće i za mene je osobno bila jako važna; štoviše, u nekom smislu i ključna. Od te godine koristim se prizivom savjesti u Kliničkoj bolnici Sveti Duh u Zagrebu.
”Osjećam se povlaštenim svaki put kad mogu evidentirati čudo života”
Osjećam se povlaštenim svaki put kad mogu evidentirati čudo života, kad mogu pratiti njegov rast i razvoj, i kad dočekam njegovo rođenje. No nikad nije lako svjedočiti ili obavijestiti majku i oca ako života više nema.
I velika je tuga evidentirati taj kraj. Zato mi je nezamislivo, neprihvatljivo i nepojmljivo ako netko mirne savjesti može na papiru ostaviti trag da je namjerno prekinut nečiji život. Volio bih da dođe taj dan da ni jedan ginekolog i našoj domovini ne mora zabilježiti trag o namjerno prekinutom životu! Ni jedan, nikada!
No kakve li teške životne i povijesne ironije: Još u doba antičke Marsonije život se po rimskim zakonima ovdje štitio pod svaku cijenu. Postojao je čak i zakon o tzv. carskom rezu, kada je i liječnička časna obveza, i to u najtežim slučajevima po majku, bila rezom spasiti život koji je nosila. Kažem ironija, jer danas se neki žele riješiti života kao da je on prijetnja budućnosti, a ne jamac budućnosti!
Postaju bogovi
Zanimljiva je i legenda da je spomenuti rimski car Vespazijan, čije ime čuva vojnička diploma, poznat po tome da je prije smrti izjavio da se osjeća kao da postaje bog, aludirajući na rimsko postumno proglašavanje careva bogovima.
Naime, pacijentice s kojima se susrećem i parovi znaju da inzistiram na tome da si u ordinaciji i drugdje govorimo „ti“. Oduvijek osjećam da je to jedino normalno jer taj „ti“ čuva nas od pravljenja božanstvima. Nažalost, mnogi koji rade protiv života, od začeća do naravne smrti, preuzimaju na sebe ulogu nekakvoga božanstva.
>Hod za život u Slavonskom Brodu: Hrvatske obitelji poslale poruke nade i radosti života
Dok pristaju na pobačaje ili ih vrše, kao da poput cara pitaju: „Vidite li kako se pretvaram u boga?“. Kada biraju koje će se dijete roditi, a koje ne opet se igraju božanstva; kada donose zakone i propise kojima se mogu vršiti pokusi nad ljudskim životima opet se igraju bogova; ili kad ubrizgavaju lijekove kojima donose smrt – opet oholo misle da se pretvaraju u bogove.
Pa i kad zabranjuju, onemogućavaju ili sprječavaju hodove za život opet se prave bogovima.
Nama u bolnicama, u obiteljima, među parovima koji žele djecu i svima u društvu ne trebaju ljudi koji će glumiti božanstva sa srcima u oblacima – nama trebaju ljudi na zemlji sa zdravo izgrađenim savjestima koji vole život, koji se bore za život, koji žele život. Samo takvi ljudi koji vole život ostavljaju trag za sobom, trajniji čak i od zapisa na bakrenim pločicama.
> Nadbiskup Križić u Sinju: Hod za život mnogima podiže tlak jer oni žele hod za smrt
Hvala vam na tome što sam danas kao liječnik mogao zabilježiti da se u Slavonskom Brodu život događa, da se za život hoda, da se za život bori i da se za život živi!”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
