Hrvati, od političkih do drugih reformi, imaju jednu pubertetsku manu svojstvenu revolucionarima, a koju možemo sažeti u sintagmu: Prije mene potop! A onda, logično, i poslije mene, ili poslije nas. Jedna od rečenica koju je Boris Jokić izgovorio u intervjuu za jedan portal, a vezano uz kurikularnu reformu, glasi: “Radi se o korjenitoj promjeni na svim razinama”, piše u svojoj kolumni za Glas Slavonije Ivica Šola
Naš obrazovni sustav nije savršen, ali je solidan. To pokazuju i relevantna istraživanja. U okviru projekta European Values Study, europske studije vrijednosti koja se u Europi provodi kontinuirano još od 1980. godine, istraživalo se povjerenje građana u institucije. Hrvatska je postala dio istoga 1999. godine, a 2008. godine, kada je bilo jedno od takvih mjerenja, pokazalo se da kod nas povjerenje u mnoge institucije vidljivo pada. No, samo s dvije institucije u Republici Hrvatskoj nije se dogodila erozija, to su obrazovni sustav i Crkva, a kojima građani ove zemlje najviše vjeruju. Iz ovoga je sasvim jasno da, bez obzira na “reformatore” i stalno grintanje dijela medija, naš obrazovni sustav nije baš neko “smeće”. Drugo istraživanje, provedeno na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu projekta „Supsidijarnost u društvu“, pokazuje da Hrvati najviše povjerenja imaju u obitelj, prijatelje i – profesore! Same ove činjenice utemeljene na istraživanjima kažu kako nam, jamačno, trebaju reforme, ali ne korjenite, kako veli dr. Jokić.
Jokićeva agitacija
I moje neposredno iskustvo, kao nastavnika, profesora i roditelja, to potvrđuje. Prošao sam kao nastavnik sve razine našeg obrazovnog sustava. Radio sam i u osnovnoj, i u srednjoj školi, a sada sam na sveučilištu. Sin mi ide u prvi razred. Ima izvrsnu učiteljicu, pedagoga, mnoštvo ljudi koji za uistinu malen novac rade čuda s djecom. Zato me plaši Jokićeva agitacija za “korjenitim promjenama”. Naš sustav, pa i nastavnici, rekoh, nisu savršeni. No taj sustav treba nadograditi, dotjerati, podanašnjiti. Sve reforme u koje je do sada ulupano stotine milijuna kuna propale su iz dva razloga: jer su htjele biti “korjenite”, i jer su rađene “odozgo”, jer su bile “savršene” do te mjere da ih je stvarnost uvijek demantirala. Svi ti jokići koji su u zadnjih dvadesetak godina radili “korjenite promjene” suočeni s vlastitim promašajima obično bi rekli: Mi smo sve dobro napravili, ali problem su nastavnici, ili netko u “bazi”, ali “reformatori”, zapravo pubertetlije koji grade čardak ni na nebu ni na zemlji, nikada nisu “reformirali” prvo same sebe, jer im očito manjka samokritike.
Jokić se postavlja cijelo vrijeme kao uvrijeđena frajla, i to “korjenito” uvrijeđena, da svaku kritiku ili prijedlog proglašava opstrukcijom. Hoće li itko od tih reformatora, od ministra Primorca pa do Jokića ili Budaka, odgovarati za novac koji je bačen u vjetar, novac u kojem su mnogi, od reformatora do izdavača udžbenika, debelo omastili brke. Kada su na prosvjedu baratali patetično-kičastim frazama o “budućnosti naše djece”, odmah sam povukao ručnu. Za taj novac mogli smo “našoj” djeci u potpunosti informatizirati škole i bez “reformatora” i “stručnjaka”, a ne političara. Osobno smatram da bi tu možda bilo posla za i DORH, koji bi vrlo lako ustvrdio koliko je kome do “budućnosti naše djece”, a koliko do vlastitog džepa i samopromocije. Jokić je u ovoj fertutmi već sada izvanredno profitirao u smislu da je napravio izvanrednu samopromociju u kojoj je postao ne tek “stručnjak a ne političar”, već i mesija, spasitelj nacije. A nije. Vrijeme će pokazati, vjerujem.
Sustav treba mijenjati
Svaka “radikalnost”, svaka “korjenitost” u reformi tromih i glomaznih sustava kakav je obrazovni u početku je osuđen na neuspjeh, jer svaka radikalnost u “bazi” rađa otpore, pokaže se neprovedivom. Ponavljam, naš sustav ne treba “korjenito mijenjati”, nego ga nadograditi, podanašnjiti, prilagoditi obrazovanju u kontekstu demokratskog okruženja i postšuvarizma.
Iz prosvjeda i garda koji pokazuje dr. Jokić, on se više pokazuje kao neka vrsta revolucionara iz ne tako davnih vremena, nego kao stručnjak, odnosno reformator. Revolucija je kao model uvijek bila privlačna, jer se doima jednostavnom i čistom, a zapravo je uvijek skopčana s nasiljem, u ovom slučaju nasiljem nad zbiljom.
Zato, prije svake reforme, pa i “Jokićeve”, treba postaviti “banalno” pitanje: Tko će reformirati reformatore školstva? Sve ostalo je mačji kašalj.
