Dragi čitatelji,
Priručnik za život u Hrvatskoj ima za cilj motivirati ljude da sami stvore vlastito mišljenje, ali na temelju znanja, a ne neznanja, te na temelju istine i činjenica, a ne laži i podvala.
Velik je broj onih koji zahvaljujući višedesetljetnoj medijskoj manipulaciji povijesnim činjenicama nažalost ne znaju istinu o temama o kojima sam u Priručniku pisao, ali i o mnogim drugim temama koje ne bi stale u nijedan priručnik. Posljedica je to želje naše javno-političke scene da se kroz medije uobliči mišljenje javnosti onako kako toj sceni odgovara i kako je njoj u interesu. I baš je taj sitni osobni interes jedan od najvećih problema ovoga društva.
Zna se da i najmanji osobni interes može izobličiti čovjeka, a siromašna nacija, bilo materijalno ili duhovno, plodno je tlo za izobličeno javno mnijenje, jer je u masi siromašnih lako kupiti male pojedince koji će drukati za velike. Za malo ih se može kupiti puno. Idealno za ideologije, stranke, partije i globalne inicijative.
To i jest razlog što je sve više ljudi s karakteristikama sitnog osobnog interesa prisutno u javnopolitičkom životu, a sve manje onih s osobnim stavom i mišljenjem te kapacitetom stvaranja općeg društvenog interesa.
Ovima prvima se širom otvaraju vrata, od najmanje do najviše razine.
Nevjerojatno je za koliko se malo čovjek može kupiti, tj. za koliko se malo može prodati. Nekada je kuna bila minimalni iznos te kupnje ili prodaje, pa se govorilo da se čovjek može kupiti “za kunu”, ali izgleda da je ta cijena još više pala. Danas se čovjek prodaje za malo pažnje u medijima ili na društvenim mrežama. Prodaje se za jedan lajk. Fascinira što je sve čovjek spreman učiniti za taj jedan lajk.
I što očekivati od takve podloge za izgradnju društva ili države? Ako jeftini ljudi biraju vlast i vlast će biti jeftina.
Veseli me stoga zaokruživanje ove moje male cjeline, ovog Priručnika za male. Neka on ostane kao nekakav pomagač u razumijevanju stvarnosti i vodič u procesu promjena na bolje. A promjenu trebamo mi, mali ljudi. Mi se trebamo mijenjati. Mi smo ti koji mijenjajući sebe i svoje zahtjeve generiramo promjene na višim instancama. Treba vjerovati u to, ma koliko god to bilo teško. Svatko mora investirati u sebe i svoje znanje, te odgovorno dati svoj doprinos mijeni.
Moramo se zapitati što smo mi učinili u stvaranju dobra i distanciranju od zla. Jesmo li se založili za pravdu, a ukazali na nepravdu. Jesmo li podržali ljude sa stavom koji se zalažu za istinu, a ukorili one licemjerne koji zastupaju laž. Jesmo li prepoznali one koji zagovaraju zaborav povijesti, a uvijek se u nju vraćaju kad im odgovara. Razumijemo li kako nema budućnosti bez čiste povijesti. Shvaćamo li kako je žrtva nešto univerzalno, isto kao i zločinac, te da nema naših i njihovih žrtava, niti naših i njihovih zločinaca. Vidimo li kako se u nas samo jedne žrtve tretiraju kao žrtve. Jesmo li svjesni povijesnih manipulacija žrtvama.
Primjećujemo li kako se stvara atmosfera ugroženosti pojedinih skupina i potreba za njihovom zaštitom, uz silnu zabrinutost vladajućih, a preskočila se masovna ugroženost čitave nacije.
Koja je naša uloga u stvaranju boljeg društva i kako mi utječemo na druge?
Ako svojim ponašanjem promijenimo sebe i još samo jednog malog čovjeka u svojoj sredini, promijenili smo cijeli svijet.
I kada bi svatko tako učinio, doista bi se svijet promijenio.
Kada bih mogao iz cijelog Priručnika za život u Hrvatskoj izdvojiti neku ključnu misao, onda bi to bilo sljedeće:
“Da je na moju Hrvatsku pala samo JEDNA granata sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. A nažalost palo ih je mnogo više od jedne.”
Ovo ističem jer gledajući kako smo olako preskočili preko svih tragedija koje su nam kao narodu nanesene pod simbolima i imenom Jugoslavije kroz čitavo jedno stoljeće, te kako se danas prema tom vremenu govori isključivo u nekim pozitivnim konotacijama, mogu jedino zaključiti da nisu zakazale institucije, već da smo zakazali svi mi i toga moramo početi biti svjesni.
Moramo se početi popravljati kao ljudi i odbaciti licemjerje. Moramo poraditi na sebi. I nije važno jesmo li bogati i siromašni, već jesmo li ljudi ili nismo.
Mi Hrvati imamo mnogo toga čime se možemo dičiti i ponositi, samo to trebamo početi cijeniti. Moramo napokon odbaciti sve one povijesne kolektivne krivnje i sram koji nam se uporno nameće, a zaogrnuti se vjerom u sebe, ljubavlju prema svojemu i isticanjem onog dobrog.
Moramo učiti o nama, o našim običajima, tradiciji, baštini, kako bi razumjeli sve ono vrijedno što posjedujemo, te na osnovu tih nacionalnih vrijednosti stvarati pozitivnu prepoznatljivost u očima svijeta.
Kao mali narod izmučen i potrošen povijesnim tegobama, moramo se posebno boriti za svoj glas i za očuvanje svog nacionalnog identiteta.
To bi trebala biti uzvišena civilizacijska misija svih nas i iznad svega dužnost i obaveza prema precima koji su nam ostavili bogatu baštinu.
Sebe moramo doživljavati kao svojevrsno kulturno dobro koje treba zaštititi, jer po svemu što posjedujemo mi to stvarno i jesmo; izvorište kulturnih dobara.
A obzirom na odumiranje i iseljavanje, imamo sve predispozicije da postanemo ugrožena vrsta ili ugrožen narod.
I ne treba nas brinuti ili zamarati što neki nemaju osjećaj za ove stvari pa se izruguju svemu i omalovažavaju sve. Takvih će uvijek biti. Čovjek bez osjećaja za svoje, siromašan je i jadan. Najgore je njima.
Treba prihvatiti činjenicu da smo stoljećima bili bez svoje države i pod tuđim čizmama, kojima su mnogi naši služili i od njih živjeli, pogotovo zadnje stoljeće, pa je osjećaj za svoje eutanaziran upravo na onim nivoima s kojih bi trebao biti generiran. Zato ga mi, mali ljudi, moramo polako izgrađivati i prenositi na djecu.
A i država nam je dijete koje trebamo odgajati i u čijem odgoju trebamo aktivno sudjelovati, ne očekujući da će osjećaj za ponos, nacionalnu svijest, tradiciju i baštinu izgraditi u tom djetetu oni koji to nikada nisu imali. To je na nama.
Živimo na lijepom mjestu ove planete, na bogatoj ostavštini naših predaka, pa imamo velik potencijal za svoju budućnost. Ne trebamo se bojati ničega i nikoga osim samih sebe.
Promijenimo navike i počmimo o sebi, svojima i svojemu govoriti pozitivno. Reklamirajmo svoju zemlju.
Kritizirajmo konstruktivno, u cilju poboljšanja, a ne u cilju blaćenja i vrijeđanja.
Prihvaćajmo sve što je dobro i ne bojmo se dobroga, ma otkuda to dobro došlo. Brinimo se i bojimo se onog lošeg, ma otkuda to loše došlo.
I uvijek znajmo da je dobro činiti dobro, i činimo to dobro, za naše dobro.
Ufajmo se i vjerujmo u Boga, pa čak i onda kada nam oni koji dokazuju njegovo nepostojanje donesu potvrdu da on ne postoji. Vjerujmo i tada i ufajmo se da su oni pogriješili, jer kad on ne bi postojao, kad ne bi bilo nekog njegovog Vrhovnog suda, onda naš život nakon svih ovih preskočenih i prešućenih tragedija o kojima sam pisao ne bi imao nikakvoga smisla.
Volite se i ljubite što više, jer ljubav je iznad svega.
Smijte se kad god stignete, jer osmjeh je lijek. Smijte se onda i kad bi rado zaplakali.
Iznad svega svjedočite istinu i budite uvijek na strani istine.
To je svjetla strana svijeta.
Budite na toj svijetloj strani pa sve kad bi samo vi svijetlili.
Ostanite tu.
Svijetlite i doći će netko privučen vašim malim svijetlom.
Sve tekstove iz Priručnika za život u Hrvatskoj možete pročitati OVDJE.
Sve tekstove Mikija Bratanića možete pročitati OVDJE.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
