Miliša: Sukobi civilizacija i anticivilizacijski sukobi

Riječ ”civilizacija” označava (po sebi) nešto napredno, progresivno, ali kada zbrojimo iskustva iz povijesti i današnjice, onda shvatimo da je ona u najvažnijim segmentima regresivna ili anticivilizacijska.

U ime lažnih demokratskih standarda tzv. suvremene civilizacije zapravo se radi protiv civilizacije čovječnosti

Razaranje suvremene civilizacije je višestruko, od demografske depopulacije, režiranih ratova, međunarodnih sukoba, vjerskog i tržišnog fundamentalizma, anarhističkih pokreta, rušenja ili napuštanja tradicionalnih vrijednosti, braka i obitelji, sve do diktature radikalnog moralnog relativizma.

Činjenica je da su destruktivne ideologije započele u materijalno najbogatijim dijelovima svijeta. Neron je zapalio Rim na vrhuncu Rimskog Carstva. Na vrhuncu moći Carstva javile su se i brojne deformacije koje danas zovemo raspojasani hedonizam, što je na kraju i dovelo do propasti vjerojatno najmoćnije civilizacije u ljudskoj povijesti. Slično se danas događa u SDA-a i tzv. razvijenom Zapadu. Tome u prilog govore i činjenice u knjizi Daniela Quinna Izvan civilizacije. Samoubojstvo europske civilizacije R. Koch i C. Smith prepoznaju u hedonizmu kao glavnoj potki suvremenog čovjeka (u knjizi Samoubojstvo Zapada).
U pozadini ranijih i današnjih sukoba svjetskih razmjera stoji strategija porobljavanja, dužničkog ropstva te poticanje kulturoloških i vjerskih nesnošljivosti. U ime lažnih demokratskih standarda i/ili nakana radi se protiv civilizacije čovječnosti. Ovo je stanje najbolje opisano u dvjema porukama: 1. “Civilizacija je put od pećine do atomskog skloništa” i 2. “Ako sve postane Zapad, gdje će sunce izlaziti?”

>Zlatko Miliša: Mentalni sklop iz bivšeg sustava ostao je isti

Smrt zapada

Gotovo mitološko upozorenje zapisano je u knjizi Smrt Zapada (The Death of the West) da će demografska depopulacija i “imigracijske najezde” u Europi, prema P. Buchananu, dovesti do “smrti Zapada.”

Ova civilizacija od Drugog Svjetskog rata prolazi najgora vremena. Započelo je raspadom socijalizma osobito u Istočnoj Europi 1989. godine. Današnja Europa se sve udaljava od podrške Ukrajini. Prednjače vlasti u Mađarskoj i Poljskoj. Nezadovoljstvo najviše raste i kod građana Njemačke i Francuske. Svjetski afirmirni filozof Jürgen Habermas naglasio je da se Amerika i Zapad politika “bore protiv Rusa do posljednjeg Ukrajinca!” Nakon Arapskog proljeća danas smo dobili drugu najmasovniju humanitarnu katastrofu s milijunima izbjeglih Ukrajinaca. Neizvjesno je hoćemo li dobiti rat između Rusije i Zapada.

Skrivene namjere Europe i SAD-a

Prvi eksperiment Arapskog proljeća bilo je svrgavanje iračkog predsjednika Sadama Huseina. Invazija je trajala od ožujka do svibnja 2003., u kojoj je “koalicija”, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, svrgnula Sadama Huseina i okupirala Irak pod izlikom da je razvio nuklearno oružje. Vojnom intervencijom na Irak srušen je Sadamov diktatorski režim, a kasnije je u Tunisu 2010. svrgnut dugogodišnji diktator Zine el-Abidin Ben. Domino efektom, početkom 2011. organiziraju se prosvjedi protiv novog diktatora Egipta Hosnija Mubaraka, da bi od 2013. na vlast došao general Fatah al-Sisi.

Europska unija i SAD dugovali su Libiji do 2011. godine, prije svrgavanja Gadafijeva režima, gotovo 200 milijarda dolara za isporučenu naftu. Muamer el Gadafi zatražio je plaćanje toga duga i zaprijetio da će u suprotnom sklopiti međudržavne ugovore s drugim zemljama. Zbog toga su zemlje koje su mu bile dužne pokrenule razaranje Libije i svrgavanje Gadafija, koji desetljećima prije toga “velikima” nije smetao. Tek je u ožujku 2018. pritvoren bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, jer je za svoju predsjedničku kampanju 2007. primio od Gadafija 61 milijun ilegalnih eura. Sarkozy je samo nekoliko godina kasnije bio jedan od glavnih zagovornika rušenja Gadafijeva režima.

Gadafi: ”Bez stabilne Libije neće biti moguće kontrolirati u Europi migranate iz Afrike i Bliskog istoka”

Libija je bila ekonomski najstabilnija afrička država. Naravno da je i Libiju trebalo osloboditi od “novog” diktatora Gadafija, a pravi razlog je bio u tome što je ignorirao zahtjeve “velikih” – Amerike, MMF-a i Svjetske banke. Dana 25. veljače 2011. Gadafi je ovako upozorio ondašnjeg Britanskog premijera T. Blaira: “Džihadisti žele kontrolirati Mediteran i onda će napasti Europu.” Mjesec dana poslije toga NATO saveznici, predvođeni Velikom Britanijom, počinju sa zračnim bombardiranjima Libije i likvidiranjem Gadafija.

U ožujku 2011. Gadafi za televiziju France 24 daje upozorenje da bez stabilne Libije neće biti moguće kontrolirati u Europi migranate iz Afrike i Bliskog istoka. Dakle, samo nekoliko mjeseci prije negoli je pogubljen upozorava da će, ako “Tripoli padne, milijuni izbjeglica preplaviti Europu “. Mnogi su mislili da se 2011. godine arapski svijet oslobodio tiranije, a od tada do danas kaos, terorizam i represija ne prestaju. Jačaju vjerski sukobi. Po istom scenariju, od 2011. godine jačaju režirani prosvjedi u Siriji započeti protiv još jednog (u nizu) diktatora – Bašara Al Asada. Kao posljedica tih događaja, od tada ne prestaje građanski rat u Siriji, u kojemu je stradalo više stotina tisuća ljudi. Ratne strahote u navedenim državama započeli su oni koji javno „zagovaraju“ stabilnost u svijetu i koji rade po strategiji „stvori problem – ponudi rješenje“.

Bogati sjever i siromašni jug

Nigel Farage današnju EU dijeli na bogati “Sjever (s kolonijalnim aspiracijama) i siromašni Jug” (iz njegova govora u Europskom parlamentu, 30. studenoga 2011.). To potvrđuje i Sead Alić u knjizi Mediji, od zavođenja do manipuliranja kod svrgavanja nekadašnjeg Rumunjskog predsjednika Ceausescua. Naime, ” masovne grobnice za koje se kasnije utvrdilo da ne postoje, bile su motivirajuće za skidanje s vlasti i strijeljanje predsjednika države i njegove supruge.”

Ljudi diljem svijeta počinju shvaćati prave razloge zašto se “velesile” lako dogovaraju oko likvidacije vladara bliskoistočnih, afričkih, ali i nekih Europskih država. Pod izlikom rata protiv terorizma i sukoba civilizacija, Francuska, Velika Britanija, Rusija i SAD prednjaće u širenju novih sukoba. Rat u Ukrajini otkriva nove podjele, ratna žarišta i produbljenje migrantske krize.

>Zlatko Miliša: Grafiti imaju snažne poruke upozoravaju i uznemiruju

Amerikanci su predvodnici poticanja sukoba

Bivši glavni ekonomist Svjetske banke Joseph Eugen Stiglitz, i Clintonov savjetnik 2001. godine otkriva strategiju porobljavanja nazvanu “četiri koraka za prokletstvo” za države jugoistočne Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Cilj je poticanje kaosa, ekonomskog kolapsa, nasilja i potpirivanja vjerske nesnošljivosti. Amerikanci su prvi pokrenuli borbu protiv ISIL-a da bi prisvojili bogata nalazišta nafte Bliskog istoka, a ne da bi se obračunali s vjerskim fanatizmom. Amerikanci su uništili Libiju i likvidirali svoga starog partnera Gadafija.

Oni su okupirali i Irak pod izlikom da njihov nekadašnji prijatelj Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništenje, pa su udarili i na Siriju jer je tamošnji Asadov režim, navodno, koristio kemijsko oružje. Američka vanjska politika vodila je ratove pod izlikom borbe protiv diktatora i/li terorizma što je bio paravan za a) imperijalne ratove, b) porobljavanje lomljivih država i c) stvaranje novih konfesionalnih sukoba.

Prljave igre američke vanjske politike

Jedan od najpoznatijih američkih režisera Oliver Stone prilikom dodjele nagrade “Speech at Writers Guild” još je 2017. objasnio prljave igre američke vanjske politike: “U 13 ratova koje smo započeli u posljednjih 30 godina i stotine tisuća života koji su zbrisani sa zemaljske kugle, razotkriva sistem koji se održava pod izgovorom da su to pravedni ratovi. Ne možemo opravdati naš sistem sve dok izazivamo tolike ratove i kaos u svijetu. Intervenirali smo u više od 100 država, invazijama, promjenama režima, izazivanjem ekonomskog kaosa, ili hibridnim ratom… Na kraju to postaje sistem koji vodi uništenju planete.”

Ovo su dodatno objasnili John Perkins u knjizi Ispovijest ekonomskog plaćenog ubojice (Confessions of an Economic Hit Man) i američki povjesničar William Blum u knjizi Ubijanje nade: američke vojne i CIA-intervencije od Drugog svjetskog rata, gdje (potonji) autor zaključuje: “Da biste razumjeli američku vanjsku politiku, mora vam biti jasna činjenica da američka vlada želi dominirati svijetom”.

Uništavanje civilizacije drugih vraća se kao bumerang. Računa se da u zadnje tri godine nelegalno ušlo u SAD-e cca 7 milijuna imigranata. To odgovara poslovici tko izaziva zlo isto mu pokuca na vrata. Sjetimo se kada je Američki predsjednik Georg W. Bush u trenutcima najveće drame koja je potresla SAD – terorističkog napada na New York i Washington 11. rujna 2001. izjavio: „Ne smijemo dopustiti teroristima da nas zaustave u šopingiranju“. To je primjer kulturnog rata gdje se potrošnja nameće kao “brend” američke civilizacije. Osim toga, gradovi u SAD-a postaju opasni za život, Amerika postaje sve polariziranija, gubi dominantnu poziciju u svijetu, a Kina (joj) postaje opasan suparnik i potencijalni protivnik.

Civilizacijski raskoli su posljedica i kulturnih nesnošljivosti

Kao što postoji ekstremni Arapski svijet, sukobi na Istoku Europe, tako postoji i ekstremni Zapad i Istok Europe te SAD- e. Dramatičan događaj od 11. rujna 2001. u SAD-u pridonio je sukobu (konfesionalnih) kultura. To je stanje „podgrijala“ svjetska uspješnica Samuela P. Huntingtona, pod naslovom The Clash of Civilizations (Sukob civilizacija).

Sukobe civilizacija on sagledava kroz vjersko naslijeđe, koje je ostavilo duboke tragove na civilizacijskom raskolu “razvijenih” zemalja i islamskoga svijeta. Njegova glavna pretpostavka jest da novi sukobi neće biti ekonomski. To smatra i Patrick Buchanan tvrdnjom da “velike podjele među čovječanstvom i dominantni izvor sukoba bit će kulturni” (na Nacionalnoj konvenciji Republikanske stranke u Sjedinjenim Državama). On je tada zaključio: “U našem društvu vodi se vjerski rat za dušu Amerike“.

Zapadna civilizacija nezaustavljivo srlja u popast

Kulturni rat nije vidljiv samo u konfesionalnim sukobima. On je danas najizraženiji u Sjedinjenim Državama i Europi, a vodi se nametanjem Woke ideologije koja nameće rodnu ideologiju sa zahtjevima da svi postanu saveznici LGBTQ+ pokreta. Oni koji se protive tretiraju se kao protivnici progresivnih ideja pa je i to dio kulturnog rata. Promjena spola za djecu ne samo što ne smije biti pravo izbora nego niti tema. Čak i neki psiholozi tvrde da razgovor kao i promjena spola za djecu nisu traumatični. Sve to je dio woke agende.

Zapadna civilizacija nezaustavljivo srlja u popast. Jürgen Habermas je bio prvi filozof koji je upotrijebio izraz “lijevi fašizam” kao sintagmu za ekstremno ljevičarske ideologe. Kulturni ratovi doprinose sve većoj polarizaciji unutar SAD-a i Europe a čija rezultante je rušenje temeljnih postulata civilizacije. Umjesto ranijih sukoba Sjever – Jug i Istok – Zapad, imamo Huntingtonovu paradigmu “sukoba civilizacija”. Njegova teza o sukobu civilizacija je pojednostavljena i zastarjela jer bipolarizacija Zapad/Istok, kršćanstvo/islam previđa činjenicu da je ovaj drugi izuzetno heterogen (primjerice, sukobi između sunita i šijita). Osim toga, Huntington zanemaruje činjenicu da Zapad i Istok Europe (danas više) nisu homogeni.

Radikalni moralni relativizam i polarizacija društva

Američka filozofkinja Martha Nussbaum u knjizi Ne profitu – zašto demokracija treba humanistiku pretvorila je Huntingtonovu teoriju u “sukob unutar civilizacija”. Ova njena teza je meni prihvatljivija. U svijetu i kod nas sve je veća podjela između pristalica woke ideologije i onih koji joj se protive. Ovdje vrijedi spomenuti da je Ivan Pavao II. svoju svjetovni i konfesionalnu filozofiju posvetio promicanju civilizacije života, a borbi protiv kulture smrti. Vidjeli smo da je u tzv. razvijenim demokracijama borba protiv diktatora ili terorizma paravan iza kojega se skrivaju imperijalni razlozi. Amerika je borbu u tome dijelu svijeta ranije vodila trgovinom naftom, a sada planiranim raseljavanjem ljudi, čitaj migrantskim “najezdama”, a što najviše pogađa Europu.

Zaključno: Kao što postoji ekstremni Arapski svijet, tako postoji ekstremni Zapad i SAD s nametnutim kulturni obrascima radikalnog moralnog relativizma te polarizacije i ratni sukobi na istoku Europe. Kulturne ratove nameću civilizacije ekonomski najrazvijenih država s Woke i/ili rodnom ideologijom, koja je postala službena doktrina i Europske unije. Kulturni ratovi doprinose sve većoj polarizaciju unutar SAD-a i Europe, a čija rezultanta je rušenje temelja zdravog društva, obitelji i civilizacije.

O autoru

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.

Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.