Bio jednom jedan svijet u kojem su ljudi mogli izlaziti van kad god su htjeli, ići kamo god su htjeli i raditi što god su htjeli. Na živim ulicama svoga grada sretali bi druge ljude, neki bi žurili na posao, drugi išli u školu, treći bi samo šetali, razgledali izloge ili s prijateljima kratili vrijeme na terasi nekog kafića, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Taj se svijet promatraču sa strane ponekad činio kao uzavrela košnica, bez nekog naročitog plana i reda. A opet, taj je prividni kaos ipak bio iznutra uređen, redom sazdanim od snova, očekivanja i želja ljudi koji su mogli planirati svoje vrijeme. Nesagledivo tkanje svijeta bilo je ispleteno nitima slobodne volje ljudi okrenutih budućnosti. I te su niti naših očekivanja, nadanja i želja, inače tupi prostor našeg iskustva, koji je svakog trena prijetio survati se u nijemi kaos, pretvarale u uređeni sklad života i traganja za smislom. A onda smo upali u matriks. Upasti u matriks znači da netko drugi, neka druga sila, određuje i planira naše vrijeme. Odjednom je sve stalo i nastupilo je “veliko zatvaranje”. Ulice su opustjele, terase kafića ostale su bez ljudi, poslovi su se počeli gasiti, škole su zatvorene i prebačene u virtualni svijet, na igralištima više nema dječje vike. Čitav je život, čini se, vraćen “na tvorničke postavke”, na čistu, rastegnutu sadašnjost, a sjećanje na prošli svijet samo daleka uspomena, koju krijumčarimo kao kakvu luksuznu robu.
(…)
U takvom je svijetu čovjek bez ikakve šanse, a njegova slobodna volja tek gorka poruga. U svijetu u kojem bi sve unaprijed bilo određeno, a Bog djelovao poput matriksa, naš svijet bi bio samo privid, ljudi osuđeni na prokletstvo, a vrijeme koje nam je dano slika pakla. Ovo podsjećanje na Augustina može poslužiti i nama danas, dok se, baš poput njega, nalazimo u karanteni pred prijetnjom malog virusa iz Wuhana, suočeni sa životom u praznoj sadašnjosti koja vrijeme topi u bezobličnu materiju. Stoga nije zgorega u ovim danima podsjetiti se svega onoga dobrog, punine života, ljubavi i nade, koje nam je nudio naš “jučerašnji svijet” i život u slobodi, koje smo tako olako prihvaćali kao podrazumijevanu danost. Jer, možda smo sve to morali izgubiti kako bismo taj svijet naučili više cijeniti? Jedan je grčki mudrac govorio kako “ljudi moraju umrijeti jer nisu naučili povezati kraj s početkom”. Augustin je utjehu pred smrću pronašao u Bogu koji u činu spontanosti stvara svijet ni iz čega i održava ga svojom ljubavlju.
Nikakva nužnost Boga nije mogla natjerati da stvori svijet, on je začet u slobodi, neobjašnjivim činom božanske milosti. Samo u takvom svijetu čovjek slobodno može planirati svoje vrijeme i gajiti nadu u novi početak. Ili, rečeno stihovima jednog drugog mudraca: “Što je na kraju srijede? Četvrtak./ A što – na kraju četvrtka? Petak./ Na kraju svih krajeva?/ Uvijek je jedan novi početak./ Krajevi se potroše, počeci uvijek traju./ Početak – eto što je na kraju!”.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
