11. listopada 1871. Rakovička buna – idealistički pokušaj stvaranja neovisne Hrvatske

Foto: Oton Iveković, commons.wikimedia.org

Glavna vojna snaga s kojom je pravaš Eugen Kvaternik, rođeni Zagrepčanin, nastojao srušiti Austro-Ugarsku vlast u Hrvatskoj trebali su biti  graničari – domaći ljudi koji su služili Vojnoj krajini, a kojoj je prijetilo ukidanje. Time bi graničari ostali bez svih povlastica koje su uživali.

Graničari su umnogome bili ljudi pravoslavne vjere, a to je Kvaternika kasnije koštalo i glave. Naime, Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji  istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.

Objašnjenje ovog Kvaternikovog razmišljanja leži u tome što široke narodne mase u Vojnoj krajini nisu bile obrazovane, te se oni nisu osjećali Srbima u nacionalnom smislu nego je to bilo njihovo vjersko obilježje naspram katolicizma i po tome su se razlikovali od Hrvata. Nacionalnu  pripadnost  srpskom narodu gajio je tada većinom obrazovani pravoslavni kler, trgovci i obrtnici kojih je dosta bilo u Plaškom gdje i počinju problemi s ustankom.

Oružani ustanak protiv Austro-Ugarske Monarhije, u povijesti poznat kao Rakovička buna, poveo je Eugen Kvaternik 8. listopada 1871. godine. Ovaj idealistički pokušaj stvaranja neovisne Hrvatske započeo je u selu Broćancu te se istog dana proširio na Rakovicu i obližnja sela. U proglasu je navedeno da je cilj ustanka oslobođenje hrvatskog naroda  “ispod švabsko-mađarskoga gospodstva”.

U Hrvatskoj je tih godina nabujalo nezadovoljstvo zbog sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i dolazi do okupljanja dijela Stranke prava oko ideje pobune protiv Beča i Budimpešte, te banovanja unionista Levina Raucha. Glavni zagovornik te ideje bio je pravnik i političar Eugen Kvaternik koji je na početku računao na pomoć Ruskog i Francuskog Carstva te Kraljevine Sardinije (Pijemonta), a kada se to izjalovilo odlučio se osloniti na domaće snage iz Vojne Krajine. Naime, upravo u to vrijeme počeo je proces njezina  razvojačenja i priključenja Hrvatskoj što je dovelo do nezadovoljstva krajišnika koji su se, s pravom, bojali da će izgubiti svoje povlastice. Kvaternik se tu preračunao jer su krajiški seljaci zazirali od Mađara, a ne Austrije. Također tamošnji puk je većinom bio pravoslavne vjere, a Kvaternik je u svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji  istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.

U želji da ne kompromitira svoju Stranku prava i predsjednika stranke Antu Starčevića u slučaju neuspjeha, Kvaternik je u zadnjoj fazi priprema poduzimao sve na svoju vlastitu odgovornost, ograničavajući broj zavjerenika na uski krug u kojem su bili Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Petar Vrdoljak, braća Ćuići iz Broćanca i Ante Turkalj. Uvečer 7. X. 1871. sakupili su se svi zavjerenici u selu Ćuić brdo blizu Rakovice i istog dana oformili Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Kvaternikom. Imenovani su i slijedeći ministri: Petar Vrdoljak za unutarnje poslove, Ante Rakijaš za rat i Vjekoslav Bach za financije. Rade Ćuić imenovan je za glavnog zapovjednika ustaničke vojske,  a Ante Turkalj imenovan je velikim županom ogulinskim.

Sljedećeg dana Kvaternik je s 200 naoružanih krajišnika i razvijenom hrvatskom zastavom krenuo prema Rakovici, a uz ustanak je odmah pristalo desetak okolnih sela. U tada donesenom proglasu predviđena je jednakost pred zakonom, potpuna općinska samouprava, ukidanje vojničke uprave u Krajini i uvođenje slobodnih županija te da svećenici obiju vjeroispovijedi “imadu narod poučiti u ljubavi i slozi.” Dana 10. listopada ustanici, sada njih već preko 2.000, ulazi u Plaški ne nailazeći otpor, ali ni očekivanu potporu. Istoga dana reagiraju vlasti koje na ustaničko područje šalju ogulinsku regimentu. Na vijest o dolasku vojske većina ustanika se razbježala, a Kvaternik se s oko 400 preostalih ustanika povukao na Ljupča planinu. Ujutro 11. listopada odlučili su se na uzmak u Bosnu, ali putem nailaze na zasjedu carske vojske. Dolazi do pucnjave u kojoj su ubijeni Kvaternik, Bach, Rakijaš, većina pobunjenih krajišnika i jedan od braće Čuić, dok je drugi brat Čuić, Rade, uspio pobjeći, prvo u Bosnu, a zatim u Srbiju. Čim je ustanak likvidiran, vlasti su krenule u akciju hvatanja ostalih ustanika od kojih je većina streljana.

Iako vodstvo Stranke prava nije sudjelovalo u ustanku niti je o njem bilo obaviješteno, Ante Starčević i ostali čelnici stranke bili su uhićeni, a stranka je bila isključena iz političkog života Hrvatske sve do 1878. godine.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/povijest.hr