Na današnji dan godine 330. osnovan je na temeljima starog grčkog naselja Bizantium grad Konstantinopolis – sjedište istočnog kršćanstva i ponos kršćanskog Istoka. Hrvati su ga poznavali pod imenom Carigrad.
Uz Rim, stoljećima je Konstantinopolis bio središte kršćanstva.
Smješten na Bosporskom tjesnacu taj grad je kroz povijest bio prijestolnica triju carstava: rimskog (330.-395.), bizantskog (395.-1453.) i otomanskog (1453.-1923.). Danas se Konstantinopolis zove Istanbul.
S vremenom pod utjecajem kršćanstva utjecaj poganske religije postao je zanemariv i Konstantinopolis je postao po utjecaju i veličini najznačajniji kršćanski grad Istoka i njegova prijestolnica, iako su apostolski primat držali i dalje Jeruzalem, Antiohija i Aleksandrija.
Bizantsko carstvo je trajalo do 1453. godine kada je kršćanski megapolis pao u ruke muslimana, ali izraz Bizant je u knjigama prevladao tek u 18. stoljeću. Dok je carstvo trajalo, nije nosio to ime – okolni narodi su ih zvali – Rimljani, a grad se zvao Konstantinopolis, ili samo „Grad” ili grčki „Polis“. Slavenski narodi, pa i Hrvati, su Istanbul zvali „Carigrad“. Ime Istanbul se prvi put pominje u 10. stoljeću i ima korijene u armenskom jeziku i znači „u gradu“.
Od godine 1923., kada je Otomansko carstvo postalo prošlost i kada je proglašena sekularna Republika Turska, Turci su inzistirali da se grad naziva Istanbul i da izbrišu drevni, neturski nazivi – Konstantinij, Carigrad ili Konstantinopolis. Međutim, drugi narodi Istanbul čak i danas naizvaju tradicionalnim imenima. Grci ga nazivaju Konstantinopolis, Armenci ga nazivaju Bolis, Izraelci ga nazivaju Kušta, a Islanđani Miklagarðr, kako su ga još davno zvali Vikinzi.
Konstantinopolis – grad crkvenog sabora i velebnih crkava
U gradu su održana tri crkvena sabora od 4-7 st. na kojima su donesene najznačajnije odluke u obrani kršćanskih istina protiv raznih krivovjerja koja su se ticala Kristova božanstva, Kristove naravi i dr.
U njemu je sagrađena i stolna crkva istočnog kršćanstva Sveta Sofija ili Crkva Svete Mudrosti u 5. stoljeću, ponos europske uljudbe. Kada je ponos antičke i kršćanske Europe, Konstantinopolis, pao u ruke muslimanskih Turaka, crkva je obešćašćena, porušeni su križevi i oltari i pretvorena u džamiju poznatu pod imenom Aja Sofija. Tako je podijelila sudbinu mnogih crkava i mnogih kršćana ovog nekada potpuno kršćanskog kraja, a čija patnja i progoni radi Kristova imena nisu prestali do današnjeg dana.
Pad Konstantinopolisa i nestanak kršćana
Godine 1453. Konstantinopol pada u ruke muslimanskih Turaka i postaje njihovom glavnim gradom.
Usprkos tome, u gradu i šire ostala je živjeti značajna i dominantna kršćanska zajednica koja je opstala sve do kraja Prvog svjetskog rata. Tamo je živjelo gotovo 1,8 milijuna kršćanskih Grka i oko 1,7 milijuna kršćanskih Armenaca. Katolički francuski redovnici imali su samo u Carigradu 30 škola, u Smirni 21, a u ostalim dijelovima 81 školu. Pravoslavni i mnogo više škola i fakulteta.
U jednu od njih je išao i kasniji krvnik kršćana Turske i Istanbula Kemal paša Ataturk. U samom Carigradu je živjelo još 200.000 kršćana, od čega 20.000 katolika. Sekularna turska revolucija na čelu s masonon Ataturkom je izbrisala sve tragove kršćanstva iz zemlje koja je kolijevka kršćanstva.
Ono što stoljećima nisu napravili sultani, napravio je jedan sekularist, koji je pod “kapom revolucije” – proveo genocid nad kršćanima Male Azije.
Apsurdna je činjenica da je odnos muslimanskih Turaka-vjernika, bio mnogo tolerantniji i snošljiviji nego ateističkih revolucionara mladoturaka. Nakon krvavih progona većinom Grka, Armenaca i Srijaca, ali i katolika, broj kršćana ostao je svega 11.000. vjernika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
