Na današnji dan 1945. probijen je Srijemski front i partizanska vojska je ušla u Vinkovce. Time se namjeravala presjeći odstupnica njemačkoj vojsci koja se povlačila iz Grčke i jugoistoka Europe. Dan kasnije počeli su zločini nad Hrvatima u Vinkovcima, pa nakon toga u Županji, Đakovu, Vukovaru i drugim mjestima istoka Hrvatske…
U Vinkovcima su, nakon rata bili smješteni i partizani koji su poludjeli od vršenja zločina u ratu i nakon njega. Vlasti su ih skrivale, kako se ne bi doznalo što su činili. Dopremljeni su bili sa Bleda i iz Slovenije, nakon izvršenih strašnih zločina u Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Hudoj jami, Dravogradu, Mariboru….krvoloci sa zvijezdama petokrakama na kapama često su završavali život samoubojstvom ili u izoliranim psihijatrijama, pritisnuti teretom masovnih zločinima koji nikada nisu viđeni, niti prije niti poslije, pod našim podnebljem. Mnoge poludjele partizane ubili su sami partizani kao “nepotrebni višak” ili opasne svjedoke najvećeg kolektivnog ludila u povijesti svijeta.
Po riječima vinkovačkog povjesničara Zlatka Virca, nakon ulaska partizana iz 38. makedonske i 21. srpske divizije u Vinkovce, 12. travnja 1945., dan kasnije na lokaciji Kumanove ciglane je, u svega dan ili dva, bez suđenja likvidirano 40-tak uglednih intelektualaca iz Vinkovaca. “Riječ je o ljudima koji nisu bili suradnici nacista ni ustaša, a jedina im je krivnja bila to što ih je netko zbog različitih interesa prokazao”, rekao je Virc.
Po završetku Drugoga svjetskog rata u mnogim je hrvatskim selima i gradovima, bez suđenja ili dokazivanja bilo kakve krivnje, ubijeno mnogo ljudi. O tome se za vrijeme komunističke Jugoslavije nije smjelo govoriti, a o zločinima je sačuvano malo pisanih dokumenata. Sjećanja ljudi i masovne grobnice u kojima su kosti ubijenih najčešći su dokaz zločina.
Ta žalosna stvarnost nije mimoišla ni Vinkovce.
Žalosnom broju ubijenih ne treba pribrajati prognane i ubijene vinkovačke Nijemce, koji su umirali po komunističkim logorima Valpova, Josipovca, Krndije i ostalih.
U Vinkovcima je najveća masovna grobnica nastala na tadašnjoj Kumanovoj ciglani vinkovačkom naselju Slavija (poslije Slavonka), gdje su postojali tenkovski rovovi u koje su bačene stotine ubijenih ljudi. Za sve vrijeme komunističke Jugoslavije mnogi su Vinkovčani na Dan svih svetih potajno palili svijeće i polagali cvijeće na tome mjestu kao znak sjećanja na svoje pokojne.
Godine 1946. u Zadruzi koja se nalazila oko jedan kilometar kada se krene od Vinkovaca prema Vukovaru, s lijeve strane, bili su smješteni partizani koji su poludjeli od vršenja zločina u ratu i nakon njega. Vlasti su ih skrivale, kako se ne bi doznalo što su činili. Dopremljeni su bili sa Bleda i iz Slovenije. Nitko ih nije smio posjećivati, čak ni rodbina. Kako su bili teret Jugoslavije, kasnije su ih odveli na more i pobili. Svjedok je bio Ivan Bevanda koji je umro 2005. godine i pokopan je na groblju Grmine u selu Blatnici.
