Lucić je pisao na južno čakavskom hrvatskom dijalektu s primjesama štokavštine.
Dana 14. prosinca 1553. preminuo je Hanibal Lucić, hrvatski renesansni pjesnik i dramatik, koji je prvi prepjevao jedno Ovidijevo djelo na hrvatski jezik. Stvarao je prema stranim utjecajima Petrarce, Ovidija i Ariosta, ali i pod domaćim utjecajima, primjerice Džore Držića.
Podrijetlom je bio iz veleposjedničke plemićke obitelji. O njegovu životu zna se razmjerno malo, uglavnom iz poslanica prijateljima. Za vrijeme Hvarske bune (1510.–14.) morao je napustiti Hvar pa se sklonio u Trogir, kod ugledne obitelji Cipiko-Koriolanović. Zna se da je u jednome dokumentu iz 1519. ubilježen kao »Hanibal de Lucis Judex Phariae«, odn. kao hvarski sudac. Kao plemić obnašao je i druge javne časti i dužnosti. Zna se, također, da je imanje ostavio nezakonitomu sinu Antunu, koji je nakon očeve smrti objavio najveći dio njegove književne ostavštine pod naslovom Skladanja izvarsnih pisan razlicih (1556).
Lucić je pisao na južno čakavskom dijalektu s primjesama štokavštine. Pjesme su uglavnom u dvostruko rimovanim dvanaestercima, primjerice pjesma “U pohvalu grada Dubrovnika” (Dubrovniče, časti | našega jezika / Ka cvateš i cvasti | vazda ćeš dovika).
Njegov sin Antun Lucić poslije Hanibalove smrti objavljuje njegova djela. Njegova najpoznatija djela su:
Trubadurska pjesma “Jur nijedna na svit vila”
Pjesma “U pohvalu grada Dubrovnika”
Drama “Robinja”
Prepjevom Ovidijeve 16. heroide (kod Lucića: “Pariž Eleni”, prije 1519.), koju je “iz latinske odiće svukavši u našu harvacku priobukal”, prvi put je hrvatska književnost dobila Ovidijevo djelo na hrvatskom jeziku.
