Svetog Vida slavimo 15. lipnja, dječaka mučenika u Dioklecijanovo vrijeme.
Zaštitnik je grada Rijeke. U hrvatskom i u svim južnoslavenskim jezicima zove se Vid, latinski je Vitus, njemački Veit, češki Vit, poljski Wit, talijanski Vito ili Guido, francuski Guy.
Sveti Vid rođen je u Mazzara del Vallo na Siciliji oko 290., a o njemu ima malo egzaktnih povijesnih podataka, no postoje mnoge legende. Prema predaji, još dok je bio dječak, vlastiti otac Hylas, poganski sicilijanski senator, tukao ga je i prisiljavao da se odrekne kršćanske vjere.
Pobjegao je na talijanski poluotok te je Vid čudesima liječio bolesnike, pa ga je car Dioklecijan zajedno sa skrbnicima pozvao u Rim da mu ozdravi sina od padavice. Vid mu je izliječio sina, ali nije htio žrtvovati poganskim bogovima pa je osuđen na smrt, zajedno sa svojim skrbnicima.
Kult mu se počeo širiti oko godine 600. kad je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza, a godine 836., dio tih relikvija bio je preseljen u opatiju Corvey.
Novi zamah njegova kulta širi se iz grada Praga u Češkoj, jer je car Henrik darovao kosti jedne ruke sv. Vida českomu knezu svetom Većeslavu, godine 925., pa se ta slavna ruka uz druge relikvije sv. Vida čuva kao nacionalna svetinja u katedrali sv. Vida u Pragu. Kult sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje, gdje je – čini se – zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Svantovida, pa su stoga crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid, kao nekada i Svantovid, “sve vidi”.
Samo su u Hrvatskoj nabrojene 123 crkve, posvećene sv. Vidu. Sv. Vid postao je i zaštitnikom Rijeke pa mu se crkva nalazi gotovo na najvišoj točki grada, a srednjevjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski “Rika svetoga Vida”, latinski “Terra Fluminis sancti Viti” i njemački “Sankt Veit am Pflaumb”.
Stara srednjovjekovna legenda pripovijeda da je sv. Vid bio bačen pred gladne lavove i medvjede, ali ga oni nisu htjeli rastrgati. Bačen je u kotao vrele smole i rastopljena olova, ostao je netaknut. Nakon brojnih mučenja, anđeo ga je izveo iz tamnice i otpratio njega i skrbnike u Lukaniju, gdje su oko 303. umrli od pretrpljenih muka.
Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. On je postao i sadržajem najstarijeg riječkog gradskog grba.
U našim krajevima sveti Vid je zaštitnik očiju, vida, a to je bilo moguće samo kod govornika južnoslavenskih jezika, gdje sveti Vid “vidi”, gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy.
