Fran Folnegović je bio mason, a u slobodne zidare ušao je u peštanskoj loži Demokratia u proljeće 1892., a potom je od rujna 1892. sudjelovao u radu zagrebačke lože Hrvatska vila. Mnogi pravaši kasnije su tvrdili da je putem masonerije namjerno rušio domoljubnu i državotvornu Stranku prava.
Lažni “kozmopolitizam” lako je doveo hrvatske masone da budu plijen najprije mađarskih masona u Austro-Ugarskoj, a onda i srpskih masona u Jugoslaviji.
Hrvatski pravaški političar i publicist Fran Folnegović rođen je 1848. godine u Slanovcu kraj Zagreba, a preminuo je na današnji dan 1903. godine u Zagrebu.
Studirao je pravo u Zagrebu, Budimpešti i Grazu.
Već kao osmanaestogodišnjak priključuje se krugu oko Ante Starčevića, a autor je riječi svojevrsne pravaške himne Živila Hrvatska i njezina prava. U Hrvatski sabor, kao kandidat Stranke prava, bio je biran od 1875. do 1895. godine.
Vremenom se kod Folnegovića razvija uvjerenje da Stranka prava mora odstupiti od inzistiranja na samostalnoj hrvatskoj državi izvan okvira Habsburške Monarhije. Od kraja 1870-ih postupno se pokušavao politički približiti J. J. Strossmayeru, pa je nastojao osigurati čvrstu suradnju Stranke prava s Neodvisnom narodnom strankom. U svezi s programom ostvarenja hrvatske državnosti u Monarhiji morao je biti suzdržan sve do propasti nade u Rusiju potkraj 1880-ih.
Masonstvo je pobudilo posebnu pažnju hrvatske javnosti, kada je Fran Folnegović postao povod raskola u Stranci prava. Folnegović, saborski zastupnik i jedan od prvaka Stranke prava, bio je primljen u peštansku ložu Demokratia god. 1892. Zatim je postao jedan od osnivača, a onda i govornik lože Hrvatska vila, koja je, kako je navedeno, radila pod zaštitom ugarske Simbolične lože. Treba ovdje istaknuti, da je tada u mađarskom masonstvu prevladavao mađarski nacionalni osjećaj, za razliku od hrvatske masonerije.
Folnegović je pravašima kod primanja u peštansku ložu tvrdio, da on ulazi u masonstvo s odobrenjem Ante Starčevića, a nijekao je istovremeno u hrvatskoj javnosti da je mason. Međutim, on je priču o Starčevićevoj uputi da uđe u masoneriju izmislio. Starčević, koji je bio protiv politiziranja Crkve, dakle, protiv klerikalizma, bio je istodobno teist, a to je moglo stvarati zabunu u ocjeni njegovih ideja u onih, koji su izjednačavali Crkvu s vjerom, piše hkv.hr
Folnegović je odmah, čim je bio primljen u masonstvo, počeo propovijedati bratstvo s Mađarima. Tako je posjetio god. 1894. u Sarajevu Benjamina Kallayja, ugarskog upravitelja BiH, i u tisku pohvalio njegovu upravu u Bosni i Hercegovini. Dapače, Folnegović je god. 1895. osudio ĉin spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu, „što ga je oduševljeno odobrila sva hrvatska javnost“. Folnegović je tako postupio, jer je htio Stranku prava usmjeriti tako, da pregovara posebno s mađarskim vladajućim krugovima, i to, dakako, u režimsko-dualističkom okviru.
Ovim činom Folnegović je u izboru: ili da postupa u skladu s politikom hrvatske stranke, kojoj pripada i u kojoj se čak nalazio, s nekim drugim članovima, na njezinu vrhu, te bio u borbi s Josipom Frankom za vodstvo u stranci, ili da se kao mason, koji je pod mađarskim masonskim vrhovništvom, bezrezervno stavi u službu tada izrazito protuhrvatske mađarske politike i slijedi političke želje svoga masonskoga vodstva, i onda, kada je mogao biti siguran, da će zbog toga biti osuđen od, gotovo, sve hrvatske javnosti, što mu se i dogodilo.
Priznanje je dobio samo od mađarskih i mađaronskih političara.
Starčević je poslije Folnegovićeva govora u Zagrebu, zajedno s Frankom, Eugenom Kumičićem i Milom Starčevićem, osudio Folnegovićevo priklanjanje Khuenovim mađaronima i najavio istupanje iz kluba Stranke prava i osnivanje Čiste stranke prava.
Nakon ovog događaja s Folnegovićem borba u hrvatskoj javnosti protiv masonstva postala je vrlo žestoka. U toj borbi, naravno, nastavila je prednjačiti Katoliĉka crkva. Sami masoni smatrali su, da od osnivanja lože u Sisku god. 1872. imaju u hrvatskom narodu samo jednog neprijatelja kojega su oni nazivali katoličkim klerikalizmom i u kojemu su, prema njima, presudan utjecaj vršili isusovci.
Dok su masonske lože diljem svijeta, osobito u nekatoličkim zemljama Europe, vrlo često zadržavale i čuvale svoj nacionalni karakter, Adolf Mihalić, jedan od prvaka (ne samo u vremenskom smislu) hrvatskog masonstva, izjavljivao je da on nije hrvatski mason, da je samo rođen u Hrvatskoj, da je u biti slobodni zidar.
Takav “kozmopolitizam” lako je doveo hrvatske masone da budu plijen najprije mađarskih masona u Austro-Ugarskoj, a onda i srpskih masona u Jugoslaviji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
