Režimi iz obje Jugoslavije uvijek su htjeli povijest i njezinu interpretaciju imati pod svojom kontrolom, a čak je neki današnji povjesničari-recidivisti pokušavaju monopolizirati u samostalnoj Hrvatskoj, te osporiti pravo i mogućnost ozbiljnog znastvenog rada u cilju dosizanja istine. Milan Šufflay, ugledni znanstvenik i povjesničar svjetskog glasa, bio je samo jedna od niza žrtava režima u obje Jugoslavije iz samo jednog razloga: bio je nacionalno svjesni Hrvat koji je govorio i pisao istinu o sudbini i povijesti svog naroda.
U strogom centru Zagreba 18. veljače 1931. policijski agenti Kraljevine Jugoslavije, Ljubomir Belošević i Branko Zweger, napali su hrvatskog znanstvenika-povjesničara i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem. Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.
Dvojica policajaca bili su pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, a poslije ubojstva srbijanski kralj ih je sklonio u Beograd i nije dopustio da se, poslije uspostave Banovine Hrvatske, izruče Zagrebu za okrutno i podmuklo ubojstvo hrvatskog znanstvenika i velikana.
To ubojstvo je, zbog znanstvene reputacije Milana Šufflaya u svijetu, izazvalo velike proteste u svijetu pa su, između ostalog, Albert Einstein i Heinrich Mann preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost na prosvjed zbog ovog zločina.
Zločin je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima prema osobi i radu hrvatskog domoljuba i povjesničara Milana Šufflaya.
Komunistički jugoslavenski režim, kao sljedbenik prve kraljeve Jugoslavije, u potpunosti je izbacio njegovo ime iz knjiga i sveučilišta. Dva naoko oprečna režima, monarhija i komunizam, tako su pokazali da osim diktature imaju još jedno zajedničko svojstvo – jugoslavenstvo kojem je Šufflayevo hrvatsko domoljublje uvijek bilo trn u oku.
Obje Jugoslavije je karakterizirala nepodnošljiva mržnja prema svakom obliku hrvatske nacionalne svijesti, pothranjivana ključnim pozicijama Srba u obje države, kao i projugoslavenski ili antihrvatski orijentiranim kadrovima iz tzv. hrvatske kvote.
Nažalost, ni uspostavom hrvatske samostalnosti Šufflay nije dobio mjesto koje je erudicijom, širinom i bogatom ostavštinom zaslužio.
Na drugoj strani, albanski narod mu je zahvalio tako da mu je posthumno dodijelio najviše albansko odličje “Naim Frasheri d’or”, 2002. kada je u Albaniji o njemu održan i veliki znanstveni skup, “Shuflaj dhe Shqiptarët“.
Treba zaključiti, od 1918. pa čak do danas, a osobito u obje Jugoslavije, povijest nije bila primarno znanost, već sredstvo manipulacije i vladanja. Bilo kakav ozbiljan povijesni znanstveni rad je zabranjivan, a povjesničari zatvarani, proganjani i ubijani. Bilo je to sve u svrhu održavanja režima i manipulacije ljudima, te politikom uopće. Osobita meta uvijek su bili povjesničari koji su bili visoke znanstvene razine, moralne nepotkupljivosti i čvrstine karaktera.
Najgora situacija je bila u drugoj, komunističkoj Jugoslaviji kada je povijest postala sredstvom gebelsovske promidžbe i obrane totalitarne ideologije. Mnogi Hrvati su stradali ako su pisali ili govorili makar malo drugačije od “službene verzije povijesti”.
Nažalost i danas, osobito kroz pristup arhivama, povijesnoj građi i znastvenom pristupu povijesti, te kroz nedostupnost istih u medijima imamo na djelu recidive i pokušaje zatiranja ili interpretiranja povijesti na (post)jugoslavenski način.
