Područje velikog dijela Balkana prethodno je pripadalo Osmanskom Carstvu (Turskom Carstvu), a u Prvom Balkanskom ratu udružile su se Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora da to područje oduzmu Turcima.
Na današnji dan 1912. srpska je vojska u Prvom balkanskom ratu pobijedila kod Bitole vojsku Osmanskog Carstva, čime je praktički dovršila osvajanje većeg dijela područja današnje Republike Makedonije.
Područje velikog dijela Balkana prethodno je pripadalo Osmanskom Carstvu (Turskom Carstvu), a u Prvom Balkanskom ratu udružile su se Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora da to područje oduzmu Turcima.
Glavni srpski zapovjednik bio je Petar Bojović, koji je u vojski Kraljevine Srbije kasnije stekao čak i najviši mogući čin – onaj vojvode (samo je pet ljudi službeno dobilo taj čin: Radomir Putnik, Stepa Stepanović, Živojin Mišić, Petar Bojović i francuski maršal Louis Franchet d’Espérey).
Kraljevina Srbija u Prvom je balkanskom ratu zauzela osim područja današnje Makedonije još i Kosovo, dio Novopazarskog sandžaka i dio današnje Albanije. Kasnije su se u Drugom balkanskom ratu Srbija i Bugarska sukobile oko raspodjele područja Makedonije. Bugarska je poražena i morala je odstupiti od svojih zahtjeva za velikim dijelom makedonskog područja.
U balkanskim ratovima srbijanska vojska je počinila brojne zločine nad Albancima i muslimanima koji su potresli europske izvjestitelje, ali i same Srbe:
„Još i sada, poslije velike šetnje po zgarištima od Ristovca do Lerina i od Drača do Careva Sela, ja ne mogu zaboraviti dojam koji je na mene ostavljalo crvenilo neba od prvoga paljenja sela. Prvih tjedana rata s Turcima mi noći nismo imali, jer smo se kretali, logorovali i tukli prema svjetlosti arnautskih sela koja su gorjela. Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su pojedine kolone srpske vojske javljale jedna drugoj dokle su stigle.
A arnautsko stanovništvo – ukoliko nije poubijano i koje je moglo bježati – gurali smo pred sobom i nagnali ga da nam, kao očajnik koji gleda kako mu kuća gori, dade upornog otpora na Bujanovcu, a potom da se uz tursku vojsku na Kumanovu lavovski bori. Ovu barbarsku politiku srpske vlade i Vrhovne komande platio je srpski narod životima mnogih svojih vojnika. S padom Kumanova slegao se u Skoplje cijeli onaj svijet arnautskoga stanovništva koje je srpska vojska, nadirući sa sjevera, gurala pred sobom i koje je tu, tražeći utočišta, velikim dijelom našlo – smrt. Kao da je ustao iz groba srednji vijek, kada je onaj despot na Demir-kapiji uveseljavao sebe u pijančenju bacanjem ljudi strmoglavce u valove Vardara.“
(Dimitrije Tucović)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
