2. listopada sveti Anđeli čuvari – kako vode ljude iz materijalnog svijeta k Bogu?

Kako je anđele “vidio” i što je o njima 1932. godine pisao dominikanac, teolog, glazbenik i pedagog Jordan Kuničić, pročitajte u nastavku.

Dok je duša u zajednici s tijelom, prema zakonu ljudskog razuma, ona je u svom spoznajnom radu ovisna o vodljivom materijalnom svijetu. Kolikogod čovjek bude promatrao materiju, uvijek će mu pojam duhovnog bića biti nesavršen.

Ipak, ona neka prirođena čežnja da se dovine do onoga što nadilazi njegov redoviti dohvat, tumači nam, kako su mnogi umno jaki filozofi došli do zaključka o opstanku savršenijih bića, koji, više manje prosti od materije, intimnije sudjeluju savršenstvima Božjim.

Od velike je utjehe nauka kršćanske objave. Stavlja nas u tijesan dodir sa čistim bićima – anđelima. Uči nas, da s obzirom na vrhovni princip i zadnji cilj sačinjavamo s njima jednu te istu zajednicu, jedno te isto mistično tijelo Crkve, koja će biti potpuno ujedinjena u uživanju vječnoga viđenja Božanstva.

Koliko ipak ima razlika! Anđeli, čisti duhovi, neprestano gledaju svijetlo Vječne Istine, dok čovjek boravi u tami neznanja. Oni od svog opstanka nepomično piju na čistom Izvoru svih dobara, a čovjek- putnik treba da se bori proti privlačivosti prolaznih sjetilnih dobara, te da u svom životu putem zasluga nastoji polučiti predragocjeni dar vječne domovine.

Moramo se zadovoljiti mišlju da smo braća u jednoj obitelji sinova Božjih. Čovjeku ipak nije jasno to jedinstvo. Pitanje je, ima li neposrednih međusobnih odnošaja između ljudi i anđela? Anđeoski Naučitelj sv. Toma, sa svojim anđeoski čistim umom traži temeljni razlog kontakta ljudi sa anđelima u redovitom postupku Providnosti (Cfr. I P. Q. 113).

Ako Bog ne zapušta nijedno, pa niti najneznatnije stvorenje, jasno je, da posebnom pažnjom bdije nad čovjekom. To zahtijeva čovječje dostojanstvo. Ta on je kralj svemira; čak, kako su ga stari nazivali, on je u sebi: mikrokosmos (maleni svijet).

Posjeduje neumrlu dušu koja može biti sjedištem milosti Božje, toga najdragocjenijeg stvorenog dara. Ali je čovjek također nesavršen. Sam sebi ne dostaje niti u razvitku svojih naravnih moći i sposobnosti. S malo pak deduktivnog opažanja primjećujemo, da savršenija bića upravljaju nižim, nesavršenijim, promjenljivim svijetom.

Tako npr. duh upravlja materijom, duša tijelom, razum nižim moćima, čovjek nerazumnim bićima itd. Ta se harmonijska podređenost opaža u svim redovima stvorenih bića. Kad je dakle čovjek u svojoj spoznaji i nagnuću na dobro nestalan i promjenljiv, potrebno je da mu se dodijeli koje savršenije biće, koje će ga voditi u postizavanju dobra.

Univerzalna naime spoznaja naravnog zakona, kako veli Anđeoski, vodi donekle čovjeka k dobru, ali ona ne dostaje, jer ima mnogo uzroka koji mogu da zapriječe ispravnu primjenu tih univerzalnih principa na pojedina djela. Zato nas opominje Mudrac; “misli su smrtnika bojazne, i vaše providnosti nestalne” (Mudr. 9, 14).

Tako isto s afektivne strane, strasti slabe i priječe razvoj nagnuća na dobro. Istina je, da Bog dolazi u pomoć s milošću i drugim ulivenim krepostima, ali se zahtijevaju zgodna sredstva do savršenog kreposnog djela. U izboru tih sredstava, sveopći Upravitelj cijelog svijeta, poučava čovjeka po anđelima.

Pred takvim razglabanjem ostali bismo dosta hladni, da nas nije sama Vječna Istina o tome uvjerila. Sv. Pismo na mnogim mjestima govori o anđelima. Osim Starog Zavjeta, poznato je da su anđeli aktivno sudjelovali pri svim važnijim otajstvima Kristova života.

Ako su dakle sudjelovali u djelu otkupljenja, dolično je da sudjeluju u primjeni Otkupiteljevih zasluga. O tome nas uvjerava sv. Crkva, kad nam u liturgiji predočuje njihovu ulogu u postizavanju vječnog spasa, pozivajući nas da ih častimo a molimo.

Među ostalim svečanostima, za nas je od osobitog praktičnog interesa blagdan sv. Anđela Čuvara. Savjesni roditelji ne puštaju svoje dijete da ide samo po nestalnim i pogibeljnim putevima. A što je drugo zemaljski život, ako ne put, na kojemu je čovjek izložen tolikim pogiblima?

U tom smislu veli sv. Pavao: “Dok stanujemo u tijelu, putnici smo daleko od Gospodina; jer putujemo u području vjere, ne u području vida” (II Kor, 5, 6). Putujemo, jer smo daleko od nebeske domovine. Vjera nam svijetli, ali razni nam uzroci priječe, da ne opazimo to svijetlo, ili barem, da ne primijenimo te principe na život.

Bog hoće da čovjek postigne vječni spas, i zato Mu dobrota i mudrost nije mogla dopustiti da ostavi čovjeka, da on sam vodi borbu, već mu je dao jednog moćnog pomoćnika, pratioca, prijatelja, kojemu će biti povjeren osobito unutarnji nevidljivi svijet: duša. Anđeo će nastojati da čovjeka dovede u kuću Oca Nebeskoga, kao što je i mladoga Tobiju pratio arhanđeo Rafael, i sretno ga doveo natrag u očinsku kuću.

Po riječima sv. Pavla, anđeli su “službeni duhovi, koji su poslani na službu onima koji će baštiniti spasenje” (Hebr. 1, 14). Promatrajući zadnji učinak službe, tj. baštinstvo spasenja, služba će anđela biti uspješna jedino onima koji će faktično postignuti vječni spas, ali ipak, nitko neće biti potpuno lišen njihove službe.

Svakomu će biti od pomoći, barem, u koliko će ga odvraćati od mnogo zala (sv. Toma 1. c. a. 5 ad 1). Nadahnuti pjesnik nam veli: “Anđelima je svojima zapovjedio za tebe, da te čuvaju na svim putevima tvojim. Na rukama će te no­siti, da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom” (Ps. 90).

U čemu se dakle sastoji ta služba anđela?

Anđeoski Naučitelj veli, da anđeli pomažu čovjeka u težnji k zadnjem cilju, a ujedno ga oslobađaju od zapreka na koje čovjek na prolaznom putu života nailazi (II Sent. D. 11, a. 1). Prva se njihova služba odnosi na razum čovjeka.

Oni ga nagovaraju, prosvijetljuju, osobito u izboru sredstava koja vode k dobru kreposti s obzirom na spas duše i tijela. To im je lako. Njihova je spoznaja jedinstvena jer spoznaju istine primaju od jednog izvora istine tj. Boga, a ne sakupljanju pojmove iz vidljivih materijalnih predmeta, kako to čini čovjek.

Spoznaja im je intuitivna tj. ne prelaze iz učinaka na uzroke ni obratno. Ne mogu pogriješiti jer gledaju bitnost stvari u samoj sebi (sv. Toma C. G. 3, 91). Oni dakle mogu upravljati s umnom spoznajom čovjeka. Postaju vjesnici Božji i naši učitelji.

Koliko puta neki unutarnji glas potiče čovjeka na dobro, šapće mu svete misli, dobre nakane i slično, a da čovjek ne primjeti odkud taj glas dolazi. Oni su ujedno i posrednici kod Boga. Prinose naše molitve. Tako govori Duh Sveti: “I dim od kađenja sa molitvama svetih uziđe iz ruke anđelove pred Boga” (Otkr. 8, 4).

Njihovim moćnim zagovorom i naše će bijedne molitve biti lakše uslišane. Slabost ljudska, koja se očituje u rastresenosti i mnogim drugim nedostatcima, čini da molitve smrtnika često puta ne pređu granice ustiju. Pomisao pak na grijehe, kako će pobuditi nadu u uslišanje? Anđeo se brine za to. “Ja sam prinio tvoju molitvu Gospodu” rekao je Rafael Tobiji (Tob. 12, 12).

A što da rečem o dobrim djelima? Anđeo je utješio Kornelija: “Milostinje su tvoje uzašle na spomen pred licem Božjim” (Dj. Ap. 10, 4). Pogibli pak koje anđeo od čovjeka odvraća u prvom redu spadaju na borbu s neprijateljem duše: đavlom.

Taj je nečisti duh sebi za uvijek izgubio vječno uživanje, pa svim svojim silama nastoji, da i čovjeka privuče u to svoje tužno stanje. Koliko bi puta bila dostatna naša slabost da odoli lukavosti njegove savršene zlobe? Anđeo čuvar umanjuje napast, ili priječi da pakleni neprijatelj ne naškodi koliko bi htio, sokoli u borbi i slično, kako mu to diktira božanski ulivena mudrost.

Crkva nas uči da molimo anđela čuvara, da ne dopusti podleći nam neprijatelju. Pošto se njegov rad ne ograničuje na dušu, već on zasjeda i tijelu, Crkva moli, da anđeo otjera bolesti tijela (Himna na Večernji). Tu se vidi od kakve je važnosti za djecu pomisao na čuvanje anđela.

Tijesan odnošaj između djece i anđela Krist je naglasio rekavši: “Gledajte, da ne prezrete jednoga od ovih malenih, jer Vam kažem: anđeli njihovi gledaju uvijek lice Oca moga, koji je na nebesima” (Mt, 18, 10).

Kao što je naime prvom čovjeku, Adamu, u predgrešnom stanju, cijeli unutarnji život bio bi bez pogibli u potpunoj harmoniji, ali je s vanjske strane bio izložen nasrtajima opakoga duha, tako se slično događa osobito s djecom.

Prije doba razuma ne može im naškoditi duši da sagriješe, ali može tijelu. Anđeo čuvar će tjerati nečiste duhove, odstranjivati će i druge duhove i tjelesne pogibli. Koja se dužnost nameće čovjeku prema tim dobrotvorima?

Njihova je briga i nastojanje neprestano, a taj apostolat ljubavi, učinak one žarke ljubavi kojom oni izgaraju u službi Božjoj, ne će ostati bez efekta,ako čovjek svojevoljno ne odbija njihove savjete. Anđeoski je glas vrlo intiman, otajstven.

On ne može doprijeti do duše okovane strastima. Sv. Bernard nam veli, da smo im dužni: počast radi prisutstva, pouzdanje u čuvanje, ljubav za dobrohotnost. Osobito pak Bog od nas traži posluh njihovom glasu.

Sjetimo se da, iselivši se iz ovoga svijeta, čovjek ne će imati više anđela čuvara; već, ili u kraljevstvu nebeskom anđela koji će zajedno s njim vladati, ili u paklu đavla koji će ga kažnjavati (sv. Toma 1, c. a. 4, a. 7 ad 4). Anđeo čuvar će biti na zadnjem sudu svjedok i nepobitno će dokazati nemarnost.

Sv. Augustin nas upozorava, da su naši zločini napisani u spoznaji nebeskih duhova kao u živoj knjizi iz koje će Vječni Sudac čitati dokaze osude ili odabranja. Potresan je onaj odgovor anđela: “Liječili smo Babilon, ali se nije izliječio, ostavismo ga …” (Jer. 51, 9).

Svakom pojedincu Bog veli: Dao sam ti anđela koji će te čuvati i dovesti do mjesta što sam ti pripravio u vječnoj slavi. Neće te ostaviti kada sagriješiš, jer će nastojati da te pridigne iz stanja u koje te je bacila tvoja slabost. Slijedi ga neprestano i poslušaj njegov glas (Ex. 23, 21).

J. Kuničić, “Sveti anđeli čuvari”, u: DŽ, IV (1932.) 5, str. 280-285.