2. prosinca 1991. Zločini srpske vojske – Europa smatra Srbiju odgovornom za rat u Hrvatskoj

Dana 2. prosinca 1991. Ministarsko vijeće EZ-a izjavilo je da Srbiju i Crnu Goru smatra odgovornima za rat u Hrvatskoj.

Danas se, još uvijek, ne želi priznati odgovornost Srbije za rat, te se pokušava podmetati teza „građanskog rata“. Jedan perfidan performans izveo je vladajući Milorad Pupovac kada je rekao da su ratu u Vukovaru prethodila „ubijanja Srba u Vukovaru“. Pupovac nikada nije rekao da je Srbija kriva za rat u Hrvatskoj.

Koja je razlika građanskog rata i agresije?

Građanski rat je oružana borba antagonističkih (klasnih, nacionalnih, vjerskih, političkih i dr.) društvenih skupina unutar jedne države. Javlja se kao posljedica nagomilanih i neriješenih društvenih problema. Razlikuje se od oružanog ustanka duljim trajanjem i boljom organizacijom zaraćenih strana. Građanskim ratom se, u osnovi, ne pokušava pripojiti teritorij jedne države drugoj.

Tipičan primjer građanskog rata je američki građanski rat Sjevera i Juga u 19. stoljeću i Španjolski građanski rat 1930.-ih godina.

Agresija je u međunarodnome pravu, neizazvan napad na tuđu zemlju, osvajanje tuđeg teritorija, odnosno protupravna uporaba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti druge države; oružani napad na teritorij druge države, kojim se krši međunarodno pravo.

Tipičan primjer je ulazak Hitlerove Njemačke u Čehoslovačku 1938. godine ili ulazak Njemačke i Staljinovog SSSR-a u Poljsku 1939. godine i podjela te zemlje.

JNA je sama na svoju ruku, pod direktnom upravom Beograda, pokrenula rat

Agresija je drugačija vrsta rata i ona se dogodila 1991. godine. Agresija Srbije na Hrvatsku. Premda postoje oni koji pokušavaju agresiju Srbije na Hrvatsku proglasiti građanskim ratom. Istina je da su u Domovinskom ratu dobar dio neprijateljskih vojnika činili Srbi iz Hrvatske (JNA, paravojne skupine četnici, razne milicije), ali koji su imali jasne separatističke težnje u cilju stvaranja Velike Srbije.

Bitno je ovo: sve je organizirano, planirano i pokrenuto iz Srbije s jasnim ciljem okupacije Hrvatske i pripojenja okupiranog teritorija Srbiji.

Srbi u Hrvatskoj vjerojatno se ne bi niti digli na oružje da im ga Beograd i JNA nisu podijelili, a cijeli pakleni plan stvoren je i realiziran u Beogradu daleko prije početka rata.

Ima onih koji ističu da je u to vrijeme to bila jedna država u to vrijeme, Jugoslavija. I taj tzv. legalistički stav se može lako demontirati.

Prvo, ostaje činjenica da je Jugoslavija, bar formalno, bila federativna država sastavljena od republika s pravom na odcjepljenje, ali ne i pravom dijelova republika na odcjepljenje.

Drugo, JNA je bila samo vojska i nije smjela pomaknuti niti jedan tenk bez zapovijedi predsjedništva SFRJ. Dapače, JNA je sama na svoju ruku, pod direktnom upravom Beograda, pokrenula rat i agresiju. Tko je naredio JNA da okruži Vukovar, razori ga i pobije ljude? Tko je izdao tu zapovijed? U Vukovaru je postojala legalna i legitimna vlast izabrana na izborima. Dapače, Kontraobavještajna služba JNA bila je jezgra organizacije rata protiv Hrvatske, tako da ostaje i činjenica i pitanje uloge vojske Jugoslavije u tom sukobu kao one koja je počinila vojni puč, djelovala neovisno od vlasti i poduzela rat, pravno-formalno na svoju ruku. JNA je naoružala Srbe u Hrvatskoj, htjela srušiti legalno izabranu vlast i na kraju započela krvavi rat u kojem je izvršila genocid nad Hrvatima.

Inverzna velikosrpska igra

Treće, Srbi u Hrvatskoj bili su samo oruđe u rukama Beograda koje je poslužilo svrsi i namjeni rata – otkidanje velikog dijela teritorija Hrvatske i pripajanje Srbiji. Danas to, konačno, priznaju i vođe Srba u Hrvatskoj, a prvi čovjek Srba u ratu Milan Babić to je jasno rekao na suđenju u Haagu.

Kada je rat izgubljen, kada je VRO „Oluja“ 1995. nakon četiri godine patnje i rata pomela velikosrpske snove, počinje inverzna velikosrpska igra: Domovinski rat se želi proglasiti građanskim ratom, a ne agresijom. S druge strane, na rat od 1941. do 1945. nastoji se gledati okorjelom terminologijom komunističkog sustava o „oslobodilačkom“ ratu (nekada se govorilo i „klasnoj pobjedi“, „pobjedi revolucije“), premda se u stvarnosti baš u tom ratu radilo o – građanskom ratu.

U Hrvatskoj je srpska manjina, jednako kao i njemačka manjina u Čehoslovačkoj 1938. godine, samo poslužila kao pokriće i okidač za agresiju i zločine. Namjere Beograda bile su da promijeni granice i pripoji veliki dio Hrvatske Srbiji. To u građanskom ratu nije moguće, ali da nije bilo hrvatskih dragovoljaca, kao Tomislav Merčep, danas bi Vukovar, Knin, Osijek, Gospić i Pakrac bili dio Srbije ili barem dio neke još gore Republike Srpske u nekoj jadnoj okljaštrenoj Hrvatskoj.