Četiri milosrdne sestre svetog Vinka Paulskog, francuske redovnice i mučenice, žrtve krvave Francuske revolucije, dale su život za Krista Gospodina na današnji dan, 26. lipnja 1794, u francuskom gradu Cambraiu (departman Nord, sjeverna Francuska).
Antikatolčki duh i teror se posebno isticao u vrijeme jakobinske diktature od 1793. godine, dakle četiri godine nakon početka revolucije. Povjesničari smatraju da su tijekom tih 15 mjeseci vlasti uhitile oko pola milijuna i pogubile preko 100.000 ljudi osumnjičenih da su rojalisti i podupiratelji Katoličke crkve. Preko 16.000 ljudi je pogubljeno samo na giljotini, više tisuća ljudi u masovnim utapanjima u rijekama, a ostali strijeljanjem ili na razne druge načine.
Francuski revolucionari su nakon provedene krvave revolucije u ožujku 1793. god. proglasili masovnu regrutaciju, gdje se tražilo 300.000 mladića za vojsku. Nakon što se pozivu u vojsku nije odazvalo dovoljno dragovoljaca, započelo se s prisilnom mobilizacijom, koja je među stanovništvom izazvala veliko nezadovoljstvo. Istovremeno su državne vlasti pojačavale neprijateljske postupke i teror prema Katoličkoj crkvi, uz javno deklariranu želju da se Francuska posve dekristijanizira, kada je zapravo nasilno i počeo proces dekristijanizacije Europe koji danas pred našim očima nakon više od 200 godina doživljava kulminaciju.
Tako će u listopadu 1793. godine će katolička vjera biti posve zabranjena, a sve crkve u zemlji zatvorene ili pretvorene u hramove službenog državnog poganskog “Kulta Razuma i Višnjeg bića“. Razni drugi izrazi revolucionarne samovolje i terora – poput drastične izmjene sedmodnevnog kalendara (franc: calendrier républicain français) ozakonjene 24. listopada 1793. (gdje su tjedni imali po deset dana, a dani i mjeseci su dobili nova imena), izazivali su veliki bunt kod Francuza. Tako se rasplamsao pravi građanski bunt protiv vlasti, i to ponajviše katoličkih stanovnika u Vendeje, Normandije, Bretagne i uz rijeku Maine. Svi ti protesti protiv revolucionara su brutalno ugušeni u krvi uz stotine tisuća ubijenih katolika koji se nisu mirili sa novosupostavljenim teororom.
Masovna pogubljenja utapanjem započela su u studenom 1793. i trajala do veljače 1794. godine. Prva je utapanjem i bacanjem živih ljudi u rijeku Loire pogubljena grupa od 90 katoličkih svećenika, a nakon toga u više navrata još 5000 katolika nepoćudnih zbog čvrstine svoje vjere i odanosti Katoličkoj crkvi (tu je bilo i mnogo žena, čak i djece).
Članice redovničke zajednice u Arrasu (departman Pas-de-Calais, sjeverna Francuska), istinske milosrdne sestre i dobrotvorke, pomagale su siromasima, bolesnicima i svim nevoljnim ljudima na različite moguće načine. Te hrabre redovnice odbile su položiti prisegu na revolucionarni ustav jer se kosio s njihovom kršćanskom savješću, a bile su u tom pogledu solidarne s mjesnim biskupom i klerom. Vjerovale su u Crkvu kojoj na čelu stoje zakoniti pastiri, papa i biskupi. Kad je 1789. buknula revolucija, milosrdne sestre su unatoč poteškoćama i problemima nastavile svojim blagotvornim karitativnim radom. Kako je to stvarno bio potreban i koristan posao, narod ih je izuzetno cijenio. U sestrama je doživljavao duše koje bez izvikivanja parola, razbijanja i nasilja služe stvarnim potrebama čovjeka.
No, 14. veljače 1794, zloglasni narodni komesar Joseph Le Bon, bivši svećenik, dao je sestre zatvoriti s ostalih 600 osoba kao sumnjive i za revoluciju opasne osobe.
Dobre četiri sestre milosrdnice nastojale su tim nevoljnicima ublažiti tešku situaciju, koju su i same vedrom dušom podnosile. Nakon mnogih zlostavljanja i patnji sestre su 26. lipnja napokon predvedene pred takozvani revolucionarni sud u Cambraiu. Časna majka Marie-Madeleine Fontaine u ime svoje i svojih redovnica odlučno je odbila položiti traženu prisegu, pa su sestre osuđene na smrt pod giljotinom, spravom za odrubljivanje glave.
Krvnici su sestrama uz podsmjehivanje i izrugivanje objesili na glavu njihove krunice, govoreći da su to beskorisni praznovjerni predmeti. Zatim su odvedene na stratište. Tamo se okupilo golemo mnoštvo svijeta promatrajući taj prizor u šutnji, zbunjenosti i zgražanju. Nakon pogubljenja tijela sestara bačena su u zajedničku jamu. Spomen na te junakinje kršćanske ljubavi, koje su hrabro i neustrašivo posvjedočile svoju vjeru, nije se ugasio.
Kad su se prilike sredile, kad je utihnula revolucija, počeo je postupak za njihovu beatifikaciju. Papa Benedikt XV. proglasio je 13. lipnja 1920. četiri mučenice iz Arrasa blaženima.
