Foto: snimka zaslona

U samo nekoliko dana, u razdoblju od 25. do 29. ožujka 1944. njemačka je vojska u suradnji sa Srbima (četnicima)  u sastavu postrojbe Prinz Eugen ubila oko 1500 hrvatskih civila što spada u jedan od najtežih zločina nad hrvatskim civilima tijekom Drugoga svjetskog rata. 

Samo na današnji dan u Donjem Docu (omiška krajina)  ubijeno je 272 Hrvata, većinom žena i djece, i to  na krajnje brutalan način. Najmlađa žrtva bilo je tek rođeno dijete staro tri sata koje je nabijeno na bajunet. Zaklano je i zapaljeno i 103 djece predškolske i školske dobi i 9 trudnica pred porodom.

Zbog kontroverzi koja se niz desetljeća vodila u svezi ovog zločina, pa je komunistička promidžba nastojala ovaj zločin pripisati vojnim postrojbama NDH,  2012. objavljena je vrlo dokumentirana knjiga „Stradanja podno Kamešnice“, autora Stjepana Markovića. Knjiga je znanstveni rad utemeljen na nizu dokumenata koji do tada nisu objavljeni, a nalaze se u Državnom arhivu u Splitu i Muzeju Cetinske krajine u Sinju.

Stoga portal narod.hr prenosi dio intervjua s piscem knjige, profesorom Stjepanom Markovićem, koji je dao za Sinjske novine

Tko je naredio, a tko izvršio zločin u selima podno Kamešnice u ožujku 1944. godine?

„Zločin je sveobuhvatan i nije ga lako prezentirati u jednoj rečenici. Da bi se on razumio, treba ga smjestiti u kontekst događaja na prostoru Sredozemlja i Europe početkom 1944. godine. Nakon iskrcavanja angloameričkih snaga na Siciliji u ljeto 43, Nijemce muči bojazan da bi se one mogli prebaciti na otoke i obalu NDH i s tog prostora napasti Njemačku. U tom bi slučaju partizanske postrojbe razmještene na prostoru planina Cetinske krajine mogle onemogućiti i ugroziti kretanje njemačke vojske iz unutrašnjosti Bosne prema obali. Kako bi ovo spriječili, Nijemci su ponajprije „počistili“ dalmatinske otoke protjeravši stanovništvo, a zatim su se okrenuli prema cetinskim partizanima. Tijekom veljače i ožujka 1944. Nijemci su imali i značajne ljudske gubitke u napadima dinarskih i kamešničkih partizana. Zbirno, bio je to dovoljan razlog za vojnu operaciju koju prati odmazda nad civilnim stanovništvom.

Odmazde su kao takve čak bile propisane u postupanju Nijemaca prema civilnom stanovništvu, a njih je u cetinskom kraju bilo i prije ožujka 1944. Na primjer, Nijemci su u studenome 1943. strijeljali u Ruduši 24 civila, a jedan je obješen u parku. Razlog za odmazdu bio je ranjavanje njemačkog vojnika u današnjoj Vrličkoj ulici u Sinju. Kada se traže krivci za zločine, to se čini na nekoliko razina. Konkretnim izvršenjem zločina na terenu rukovodio je zapovjednik bojne Sedme SS divizije Prinz Eugen, Bernhard Dietsche (možete ga vidjeti na nekoliko fotografija u knjizi), a njegovi direktni nalogodavci bili su njemački generali Artur Phleps i Lothar Rendulic. U pomno planiranu akciju Nijemci su uputili tri bojne tzv. Korpusne pričuve: bojnu SS divizije Prinz Eugen, bojnu 369. Vražje divizije i bojnu 118. njemačke divizije. Uz njih u akciji su sudjelovali i vojnici 264. njemačke divizije, kao i pridodane postrojbe OS NDH, prema dostupnim podacima dvije nepotpune satnije.

Nadirući iz Imotskog, njemački su vojnici najprije napali Dolac Donji i protjerali partizane, da bi idućeg dana pobili civile. Nakon toga, dio njemačkih vojnika se prebacuje na Han odakle najprije napadaju partizane na Gljevu i Otoku. Drugi dio njemačke vojske napao je partizane preko Ciste i Aržana prema Tijarici, Rožama i Voštanima. Partizani su se uspjeli izvući, a, Nijemci su, dok su borbe još trajale, pristupili ubijanju civilnog stanovništva. Masovna ubojstva su pomno planirana i nažalost još bolje provedena. Detalje tih zločina, način izvršenja, prijetvornost, govor koji se tom prilikom mogao čuti od strane njemačkih vojnika knjiga detaljno opisuje. Nije nevažno napomenuti kako su pripadnici SS bojne bili banatski Nijemci koji su govorili srpskim jezikom, pripadnici Vražje divizije bili su dijelom Hrvati čak i iz cetinskog kraja, a jedini Nijemci su bili vojnici 264. i 118. njemačke divizije. Knjiga Stradanja donosi i imena nekih ljudi iz cetinskog kraja koji su se našli u Otoku u odorama njemačkih vojnika prilikom nemilih događaja.

Srbi u njemačkim odorama divizije Prinz Eugen sudjelovali u zločinu

 Sve upućuje na činjenicu kako su se među Nijemcima nalazili i četnici?

„Točno. Četnici u njemačkim odorama djelovali su u ovoj operaciji u sklopu bojne Sedme SS divizije Prinz Eugen. Njihov broj nije pouzdan, ali se zna da ih je vodio zapovjednik Kosovskog bataljuna Dinarske četničke divizije Boško Asanović koji je prepoznat od strane zapovjednika domobranske vojske na Hanu.

Kakva je uloga oružanih snaga NDH, a kakva partizana u ovome nezapamćenom pokolju?

„Treba jednom zauvijek razlučiti tko sudjeluje, a tko ne sudjeluje u zločinu. Postoje vrlo precizne zapovijedi za napad, kao i izvješća o borbama pomoću kojih možemo točno odrediti položaj vojski na terenu. Oružane snage NDH u trenucima zločina nalaze se na Hanu, u Sinju te jednim dijelom od Trilja prema Tijarici. Nijedna od postrojbi OS NDH ne ide usporedno s Nijemcima, već ostaju u pozadini. Njihov formalni zadatak bio je čuvati zaleđe njemačkoj vojsci. Nijemci su ih namjerno ostavili iza sebe tako da mogu zajedno sa četnicima počiniti zločin. To je plan kojeg su Nijemci osmislili prije nego što je operacija počela, a s time zapovjednici OS NDH u Sinju uopće nisu bili upoznati. Kada su saznali za zločine, bili su zgranuti i tražili su sukob i kažnjavanje Nijemaca.

Partizani također ne sudjeluju u zločinu, oni se pred naletom Nijemaca povlače iza Kamešnice preko Bijeloga Polja. Inače, partizani su se jako dugo nalazili na prostoru Otoka, Gljeva, Korita, Čačijinog Doca, Roža, Voštana, Poda, Krivodola i Doca Donjeg, u nekim mjestima čak godinama. Razmještaj partizanskih postrojbi je u knjizi detaljno prikazan, a prate ga karte napravljene na osnovi dokumenta. Nije dvojbeno da su se partizani na Gljevu i u Otoku borili protiv njemačke vojske u noći 27./28. ožujka 1944. Dinarski odred koji se tu nalazio imao je i velike gubitke, a partizani iz ostalih postrojbi koje su se nalazile na Podima, Rožama i Voštanima jako su se brzo povukli, iako su bili svjesni činjenice kako Nijemci ubijaju civile. Zbog tog razloga, partizani snose svoj dio krivnje, a, naravno, sukrivnju ne mogu izbjeći ni vojnici OS NDH kao saveznici njemačke vojske.

Donji Dolac – hrvatsko selo koje je dalo dva biskupa i brojne katoličke svećenike

Donji Dolac, selo u omiškom zaleđu, u srcu slavne Poljičke Republike, rodno je mjesto mons. Jure Bogdana kojega je papa Franjo nedavno imenovao biskupom i vojnim ordinarijem u Hrvatskoj. Donji Dolac nema školu, ambulantu, poštu, prodavaonicu, čak ni gostionicu, ali ima već drugog biskupa. Prvi je bio pokojni mons. Ćiril Banić koji je od 1951. do 1961. bio šibenski biskup i kojim se mještani jednako diče kao i biskupom Bogdanom.

„Jako sam ponosan na naše selo koje je dalo čak dva biskupa, ali i na našega Juru. Kada bi svi bili kao on, ne bi bilo problema u društvu. Dobar, pošten, tih, miran… Obitelj mu je vrlo pobožna, bilo je puno djece. Inače, u Docu je pučanstvo uvijek vjerovalo u Boga i u Crkvu. Narod je katolički odgojen. Osim biskupa, imamo i svećenike i časne sestre. Iz susjednoga sela Dubrave još je jedan biskup, Mate Uzinić“, u dahu govori Jakov Mandić, umirovljeni branitelj iz sela.

U Donjem Docu živi manje od 400 duša, a mogu se pohvaliti s čak osmoricom aktivnih živih svećenika. Njihovi su don Anđelko Kaćunko, don Ante Šošić, don Pavao Banić, don Ivan Dagelić, don Ivan Šimunić, don Ivan Jakulj, don Ivan Banić i don Jakoslav Banić.

„U Docu Donjem dogodio se zločin poput Bleiburga i drugih križnih putova hrvatskoga naroda“ – Zdenka Babić Petričević na komemoraciji u Donjem Docu 2007.

Izvor: narod.hr/sinjske-novine.kus-sinj.hr