U logorima u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, srpska vojska silovala je žene, muškarce i djecu. Bio je to dio organizrane strategije etničkog čišćenje i genocida koji je bio proveden nad Hrvatima na okupiranim područjima 1991. godine.
Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici. Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama.
Tijekom okupacije Sajmišta, čiji su dijelovi okupirani još u listopadu 1991., počinjeni su brojni zločni, ubojstva, silovanja i mučenja ljudi na nacionalnoj i rasnoj osnovi samo zato je su Hrvati. Tako je bilo kasnije u drugim dijelovima Vukovara, a i cijele Slavonije.
Nemoguće je prezentirati priču o Sajmištu u nekom logičnom kontekstu, nemoguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppoline „Apokalipse“. Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici.
Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama o kojima sam pisao. Ona ni za same HOSovce nema pravocrtnu liniju. Neki od njih psihološki su padali, neki su se uspjeli dizati, neki su u nevjerojatnim okolnostima branili Sajmište do samoga kraja, a mnogi su platili životom svoju hrabrost. Nažalost, kalvarija HOS-ovaca sa Sajmišta nije završila porazom.
Zločini nad HOS-ovcima i zarobljenicma
Dio HOS-ovaca smaknut je na Ovčari, neki su završili u logoru, a dvojica su čistim čudom izbjegla smrt na Ovčari.
Protiv srpskog državljanina Spasoja Petkovića Štuke tek 2018. je podignuta kaznena prijava zbog ratnog zločina protiv civila i ratnih zarobljenika nakon okupacije Vukovara 1991. i tijekom okupacije Sajmišta još od mjeseca listopada.
Osumnjičen je da je u poslijepodnevnim i večernjim satima 20. studenoga 1991. u hangaru na poljoprivrednom dobru Ovčara sudjelovao u zlostavljanju i ubojstvima zarobljenika dovedenih iz vukovarske bolnice, pri čemu je ubio više osoba, među kojima i francuskog državljanina, pripadnika HOS-a Jean-Michela Nicoliera, čiji posmrtni ostatci još nisu pronađeni.
U vrijeme tog zločina Petković je imao samo 18 godina.
Kako se dalje navodi u prijavi, s ostalim pripadnicima neprijateljskih postrojbi na lokaciji Grabovo/Vorginac, udaljenoj oko kilometar od hangara, sudjelovao je u strijeljanju 200 zarobljenika, a do danas su identificirani posmrtni ostatci 193 zarobljenika.
Silovanje Hrvatica sa Sajmišta
Tijekom listopada 1991., nakon okupacije vukovarske gradske četvrti Sajmište, sudjelovao je u odvođenju i ubojstvu sedam civilnih osoba, od kojih se tri još uvijek vode nestalima.
Brojne Hrvatice silovane su nakon pada Sajmišta.
Naoružani pripadnik JNA Dušan Ivković ušao je u kuću i pokazao na 23-godišnju ženu. S njim su bila dvojica suboraca. Rekao joj je neka bira s kojim će od njih imati spolni odnos. Poštedjet će se tako, objasnio joj je, silovanja više drugih muškaraca. Preplašena žena pokazala je na njega.
Zbilo se to u jesen 1991. u Vukovaru. Sajmište je palo, ali grad se još odupirao. Dušan Ivković tek je 2013., naravno u odsutnosti, pravomoćno osuđen na šest godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilima. Zatvorska mu je kazna tako smanjena za dvije godine, u odnosu na presudu izrečenu na Županijskom sudu u Osijeku. Novi je zakon, obrazložio je Vrhovni sud RH, povoljniji za njega. Povećana je, pak, kazna Radi Ivkoviću koji je zbog ratnog zločina, silovanja iste žene, osuđen u Osijeku na pet i pol godina zatvora.
Obojica su u bijegu i nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.
Silovanje žena i djece u srpskom logoru Srijemska Mitrovica
Brojne Hrvatice iz Sajmišta i Vukovara odvedene su u logor Srijemska Mitrovica gdje su bile silovane svaku noć.
Imala je tek 23 godine, nešto starijeg muža i petogodišnjeg sinčića. Imala je zapravo početak života. I onda je odjednom oko sebe imala taj užasni rat… – Sin je bio s mojom obitelji na Mitnici. Obolio je od astme pa sam krenula po lijekove. Došla sam do Sajmišta. Ulice su bile puste. Nigdje žena, djevojaka… Došla sam u sanitet i ostala pomoći. Nekoliko dana poslije vratila sam se u podrum. Dijete me trebalo – pripovijeda. Onda su došli po nju, piše Vojna Povijest.
Pitali su gdje joj je muž, gdje je otac, gdje brat. Bio je tu i otac njezine školske prijateljice. Jedan joj je kazao: – Nas dvoje ćemo se družiti. Ubili su joj i tetka, nije znala hoće li tetino srce to izdržati, te njih odveli u Velepromet. Snaha njezine tete već je bila silovana, a neki je vojnik, misleći na nju, dobacio: – Ova ostaje za zabavu. – Htjela sam samo da granata padne na Velepromet i sve uništi – s mukom se prisjeća. A onda je došao i taj dan. Pozvali su je i rekli joj da se spremi jer nekom oficiru mora ići prati rublje. Smjestili su ju u kamiončić, spustili ceradu i odvezli do neke kuće. Tu je ribala uniformu i plakala. – Idi se istuširati – naredili su joj. Tada je počeo pakao, i trajao danima, sve dok nije razmijenjena. – Ne, ni dan-danas nije mi dobro. Želim biti majka, žena, a… Tu prekida priču, grca u suzama koje se slijevaju niz njezino lijepo lice. Tarući suze, s mukom još uspijeva prozboriti da nije imala podršku obitelji i da su njih, žene silovane u Domovinskom ratu, dojučerašnji prijatelji i znanci gledali kao kurve jer su – šutjele.
Njezini zlostavljači, kaže, još nisu osuđeni.
Sudski postupak traje. Jednog je vidjela kad se nakon mirne reintegracije vratila u Vukovar. Bio je pred vratima katastra.
– Počela sam urlati! Zaletjela sam se u njega i počela ga udarati kišobranom. – Jesi li ti normalan!? – vrištala sam, a on je pobjegao. – Eto, to je moja priča – završava. Izgovorila ju je, koje li simbolike, baš na Dan žena koji, kako sama kaže, više nema zašto slaviti. –
Zločinci i žrtve žive. Pravda je još nezadovoljena – tako Danijel Rehak, predsjednik Društva zatočenika srpskih koncentracijskih logora tumači činjenicu da procesuiranih za silovanje u ratu gotovo i nema. Zabilježen je tek jedan slučaj, onaj 18-godišnje Vukovarke koju su dojučerašnji susjedi danima silovali. No slomilo ju je kad je ugledala krvave hlače šestogodišnje sestrice koja je zavapila “da joj je čiko stavio prst”. Dvojica njihovih zlostavljača izdržavaju sedmogodišnje zatvorske kazne, jedan je umro, jedan „ispao“ iz optužnice, jedan je „nedostupan“.
Prvo silovanje dogodilo se tijekom noći kada su zatvorski čuvari u moju prostoriju pustili četiri zatvorenika osuđena za razna kaznena djela. Bili su iznimno grubi. Naredili su mi da se skinem. Otada su me silovali svaku noć zatočeništva. Ostala sam trudna, ali i tad su me silovali. Kad sam bila u poodmakloj trudnoći, duljoj od šest mjeseci, došlo je do spontanog porođaja. Rodila sam u ćeliji na podu. Sjećam se da su ušli čuvari i pokupili nedonošče…
To je samo dio potresnog iskaza te Vukovarke silovane za zatočeništva u srbijanskom logoru. Ustupila nam ga je Marija Slišković, predsjednica Udruge žena u Domovinskom ratu koja kani uskoro na hrvatskom i engleskom jeziku objaviti knjigu potresnih svjedočanstava.
Naći će se tu i iskazi silovanih muškaraca, poput onoga koji je ispripovjedio kako ga je više njih silovalo, govoreći mu da je ustaška kurva. – Pucali su mi u koljeno, nožem su mi prerezali članak na ruci. Od udaraca puknuo mi je bubnjić. Tukli su me kundacima, šakama, izbili su mi zube. Branili su mi da obavljam nuždu, danonoćno me ispitivali o hrvatskim postrojbama pod prijetnjom da će pronaći moju obitelj i sve ih pobiti. Zimi sam razgrtao snijeg i jeo travu. Okupljali su nas da gledamo kako muče druge logoraše, ubijali su i govorili da nam je to za primjer – svjedoči taj muškarac koji je u zarobljeništvu na Manjači preveo osam mjeseci i 20 dana.
