Ivo Vojnović, rođen je u Dubrovniku 1857. godine, a umro na današnji dan 1929. u Beogradu, najistaknutiji dramski pisac hrvatske moderne, često nazivan i posljednjim velikim dubrovačkim piscem.
U stalnoj novčanoj oskudici i bolesti, nakon boravka u Zagrebu, Šibeniku i Nici, ostaje u Dubrovniku do 1927. uz povremena gostovanja po zemlji s izvedbama svojih tekstova. Na poziv obitelji Gavrilović-Glučić prelazi na liječenje u Beograd gdje je i umro 1929. godine.
U književnosti se javlja 1880. kada mu August Šenoa, tada urednik časopisa Vijenac objavljuje pripovijetku Geranium. Uslijedila je pripovijetka Perom i olovkom 1884. i kraći roman Ksanta, 1886. U razdoblju između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dva soneta iz te zbirke (Prelude i Na Mihajlu) uokviruju njegovu Dubrovačku trilogiju, najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća drame Allonz enfants, Suton i Na taraci. Temu dobrovačkoga života obrađuje i u dramama Ekvinocijo i Maškarate ispod kuplja. Njegov dramski prvijenac, Psyche, 1889. označava zaokret kako u hrvatskom kazalištu, tako i u književnosti. Naime, povodom otvorenja nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta održan je natječaj za praizvedbu drame. Iako je favorit bio Ante Tresić Pavičić s povijesnom tregedijom na tragu devetnaestostoljetne kazališne tradicije Veliki Simeon, pobijedila je ipak Vojnovićeva salonska komedija, a njemu je priskrbila atribut začetnika moderne hrvatske drame. Njegov se dramski opus običava dijeliti na tri tematska kruga:
- Drame iz dubrovačkoga života: Ekvinocijo, Dubrovačka trilogija (Allons enfants, Suton, Na taraci), Maškarate ispod kuplja
- Drame kozmopolitskog karktera: Psyche, Gospođa sa suncokretom
- Drame nastale na temelju narodne predaje, s političko-tendencionalnom notom: Smrt majke Jugovića, Lazarovo Vaskrsenje, Prolog nenapisane drame
Ali Vojnović nije samo autor navedenih drama i nije samo pjesnik vlastele i Dubrovnika, dubrovačkih pučana, sjete i rezignacije, diskretnog sutona i neminovnih društvenih mijena; i nije samo majstor nijansi i detalja, slavitelj majke i istančani analitičar žene, profinjeni stilist koji ustrajno traga za svojom osobnom frazeologijom. On je istodobno i žrtva vlastitih nesporazuma, afektiranosti i hirovitih lutanja. Kao dramatičar, on je tako i zaneseni pobornik južnoslavenskog ujedinjenja, kojemu daje svoj nekada vrlo razglašeni, ali i vrlo sporni umjetnički obol (“Smrt majke Jugovica”, 1907; “Lazarevo vaskrsenje”, 1913), pobornik prividno atraktivnih, no u biti ipak prilično bizarnih kozmopolitskih tema (“Gospoda sa suncokretom”, 1912).
Po Ivu Vojnoviću nazvana je ulica na Lapadu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
