Zrinsko-frankopanska urota je u hrvatskome narodu legendaran pokušaj pripadnika dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, Šubića – Zrinskih te Frankopana, da osujete bečki dvor u planu potpunog podčinjenja i germanizacije hrvatskih zemalja.
Neuspjeh urote označio je ujedno i kraj, te skorašnji biološki nestanak glavne loze obje ove obitelji. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski (Šubić) bijaše posebno cijenjena, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”
Njihove kosti prenesene su 1919. prenesene u Katedralu u Zagrebu, gdje hrvatski puk hodočasti i moli nad grobovima ove dvojice velikana hrvatske povijesti. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno”.
Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod mjesta sv. Gotthard u Gornjem Pomurju, međutim car Leopold I. tu pobjedu ne koristi za daljnje oslobođenje okupiranih područja od Osmanlija, već sklapa Vašvarski ili (kako su ga zvali Hrvati i Mađari) Sramotni mir, s uvjetima kao da su Turci pobijedili. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskoga i mađarskog plemstva.
Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski (mlađi) u Hrvatskoj, a palatin Ferencz Wesseleny i nadbiskup kaločki Gyorgy Lippay u Ugarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Veneciji, Poljskoj, pa čak i kod osmanskog sultana, kojemu su u očaju obećali nominalnu vlast nad Hrvatskom, koja bi ipak imala de facto samostalnost. No unatoč prvotnim obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli, štoviše, Mlečani i Osmanlije su dojavili Leopoldu za postojanje urote. Kako je tada francuski “kralj Sunce” Luj XIV. bio u otvorenom sukobu s bečkim dvorom, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju također nije bilo ništa. Nakon nesretne pogibije Nikole Zrinskog u lovu 18. studenog 1664.(koja se dogodila pod prilično čudnim i sumnjivim okolnostima), njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.
Petar Šubić – Zrinski je, zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom – Vinodolskim nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat i bivši hrvatski ban Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je godine 1666. umro Lippay, a god. 1667. i ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote, kao i želje rođaka Zrinskih Ferencza Rakoczyja da bude apsolutni vođa urote.
Uskoro je bečki dvor, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz godine 1102., saznao i imena urotnika zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.
Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše početkom travnja 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino – smrt.
Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila. Na današnji dan, 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojica velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran – Krsto Frankopan, te Ferencz Nadasdy i Ernest Tattenbach, još dvojica plemića – urotnika iz Ugarske i same Austrije, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe.
Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo (Moje drago serdce), jedno od najvećih i najtužnijih romantičnih djela hrvatske barokne književnosti, koje je još iste godine (1671.) prevedeno na nekoliko svjetskih jezika. Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”
Godine 1907. Red braće hrvatskog zmaja pronašao je kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te ih 1919. prenio i sahranio u Zagrebačkoj katedrali. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno”.
Konačno, lik ove dvojice istinskih hrvatskih junaka i boraca za slobodu naše Domovine sačuvan je u brojnim narodnim pjesmama, književnim djelima (roman Eugena Kumičića “Zrinsko – frankopanska urota”), operama i kolektivnom pamćenju hrvatskog naroda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
