Tzv. „antifašistički ustanak“ koji je počeo u ličkom mjestu Srb u srpnju 1941., te zapadnobosanskim mjestima Drvar i Grahovo potrajao je do 6. rujna 1942. Ustanak koji je počeo pokoljem 300 hodočasnika katolika (!), većinom staraca, žena i djece, u Drvaru i nastavljen danima po svim okolnim mjestima imao je krvavi kraj u Kulen Vakufu ubojstvom 2.300 civila, staraca, žena i djece.
Modus ubijanja – lov zbjegova civila po šumama – bio je isti kao u Srebrenici 1995.
U Kulen Vakufu su pobijeni i Hrvati iz Boričevca koji su se tamo sklonili pred „antifašističkim nožem“ u kolovozu 1941.
Katolička su sela okruživala naselja u Ljutočkoj dolini i Kulen Vakuf u BiH, dok je u samom Kulen Vakufu živjelo uglavnom muslimansko stanovništvo. Ta su naselja na bosanskoj i ličkoj strani Une – Vrtoče, Krnjeuša i Boričevac, te župa Bosansko Grahovo bili napadnuti i uništeni u srpnju i kolovozu 1941., od strane združenih četničkih i partizanskih postrojbi. U napadima naselja su spaljena do temelja, te je svaki Hrvat kojeg su partizani uspjeli naći bio masakriran, bez obzira na spol i dob.
Uz oko 2 000 stanovnika uglavnom muslimana Kulen Vakufa, u gradu su bile i izbjeglice iz mjesta Ljutočke doline (Ćukovi, Orašac, Klisa) kao i izbjeglice iz ranije uništenih ličkih naselja (Boričevac). To je broj ljudi u Kulen Vakufu povećalo na oko 6 tisuća.
Kulen Vakuf 1942. – Srebrenica 1995.
Kulen Vakuf je branila manja domobranska postrojba. Vidjevši da neće moći obraniti gradi i civile organiziran je zbjeg prema slobodnom teritoriju. Partizani i četnici su ušli u prazan grad.
Tada su se, po istom modelu kao u Srebrenici, dali u lov za civilima po ličkim šumama. Ponovno su zatvorili obruč, zarobili zbjeg i odveli ga natrag u Kulen Vakuf. Na Prkosima su počela ubijanja. Oko 400-500 žena i djece, ubijeni su u obližnjem šumarku, a oko 70 muškaraca smaknuto je nad nedalekom jamom. Ostatak od oko 2.500 civila vraćen je u Kulen Vakuf. Oni su podijeljeni u nekoliko grupa. Oko 400-500 muškaraca odvedeni su na središnji gradski trg gdje su držani pod stražom. Oko 900 civila – žena, djece i staraca – odveden je u Hanžića grahorište, lokalitet pored Kulen Vakufa i tamo poubijani, dok je oko 400-500 civila, opet žene i djeca, odveden je u prostor bivše policijske stanice na Vakufskom buku gdje ih je polovina smaknuta a pola pušteno.
Zarobljene su muškarce iz Kulen Vakufa partizansko-četničke postrojbe vezane sprovele u Martin Brod (udaljen oko 12 km) i tamo zaklali.
Kao podstrekač naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega među vođama ubojica je bio i Mane Rokvić.
„Antifašistički ustanak“ imao isti početak i kraj – Smrt
Ustanak naroda Like i Korduna današnji je naziv za taj sramotni događaj. U Srbu se 1941. okupilo oko tisuću kasnijih četnika i šezdesetak komunista. Kao početak ustanka slavi se napad ustanika na vlak i pogubljenje nenaoružanih hodočasnika katolika civila u njemu. U normalnim bi se zemljama sudionici takvog obilježavanja uhapsili i kaznili zbog poticanja na vjersku i nacionalnu mržnju. No, je li današnja Hrvatska, iako članica NATO pakta i Europske Unije, normalna zemlja?
Kad danas gledate Srbe u Srbu, u društvu tzv. hrvatskih antifašista, pitate se o kakvoj je to groteski riječ. Preživjeli antifašisti i njihovi potomci slave okupljanje četnika fašista i partizana kao Dan antifašističke borbe. Tko je tu lud?
U Kulen Vakufu na najbrutalniji način u rujnu 1941. ubijeno oko 2300 civila i to pretežno muslimana. Grad, kao i cijela Ljutočka dolina u potpunosti su uništeni.
Treba istaći kako SFRJ i KPJ/SKH tijekom svog postojanja nikada nisu ni pokušali ograditi se od ubojica Kulen Vakufa, a odgovornima za zastranjenja prigodno su proglašeni u ratu poginuli Pero Đilas i Mane Rokvić.
Time su ruke krvave do lakta ostale čiste, pa se i danas 2016. podmuklo smijulje tisućama nevinih žrtava „antifašističkog ustanka“.
