Prva Jugoslavija i pojam diktature odnosi se na monarhističku diktaturu koju je 6. siječnja 1929. u Kraljevini SHS (preimenovanoj uskoro u Jugoslaviju) uveo je srbijanski kralj Aleksandar I. Karađorđević. Raspušten je parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata itd, zabranjeni politički skupovi, uvedena stroga cenzura.
Pojačan je policijski teror; politički protivnici (uglavnom Hrvatu) su ne samo zatvarani, nego i ubijani.
Proklamirana je ideologija “integralnog jugoslavenstva” i promijenjeno ime države u Kraljevina Jugoslavija. Sljedeće godine održani su izbori, ali snažni oblici diktature opstali su i dalje.
Drugi i puno strašnjiji oblik diktature uvela je 1945. Komunistička partija i njen vođa Josip Broz. Po broju žrtava, brutalnosti, masovnim zločinima i drugim obilježjima karakterističnim za diktature bila je to najgora diktatura u svijetu od 1945-1950 sa mnogo više žrtava nego bilo koja fašistička ili komunistička diktatura tog vremena. Upravo hrvatski narod je bio najviše pogođen najsmrtonosnijom diktaturom sredine 20. stoljeća.
U svojoj suštini, u blažem obliku od ovog izrazito ekstremnog početnog, Jugoslavija je ostala diktatura do 1990., što su pokazali i rezultati višestranačkih izbora.
Što je diktatura i koje su njene posljedice?
Diktatura (lat. dictatura) je oblik vladavine kojoj je glavno svojstvo da jedna osoba (diktator) ili skupina ljudi (npr. komunistička partija, vojska ili obitelj) može vladati neograničenom moću. Neistomišljenici se u diktaturama uglavnom proglašavaju državnim neprijateljima. Diktatori često izgrađuju i kult ličnosti, kao što je na ekstraman način bio napravljen kult ličnosti Josipu Brozu. On je imao status „božanstva“ i još za života imenovani su njegovim imenom gradovi, škole, ulice, vojne parade, masovne proslave rođendana, izmišljane „herojske priče“ i izgrađen gotovo u svijetu nepoznati i jedinstveni kult ličnosti.
Diktatori se predstavljaju uglavnom kao brzo rješenje za sve međuljudske, ekonomske i državne problema za koje su po njima krivi ili odgovorni svi drugi konkurentski politički sustavi. Za komunističku diktaturu i Josipa Broza to je bio „truli kapitalistički Zapad“, kako su ga zvali.
Neke osobine diktatura:
• ideologije kao primjerice nacionalsocijalizam / fašizam, staljinizam/maoizam/titoizam / Juche
• usko povezane s često pretjeranim, neopravdano ili u potpunosti paranoidiomprikazoma neprijatelja; borba protiv tih neprijatelja kako bi opravdali i opravdali svoju ideologiju
• obećanje bolje budućnosti, konačno “iskupljenje” od sadašnjih zala
• smanjenje individualizma, veličanje kolektiva, a navodno jedinstvo i snaga s istodobnom borbom protiv “sumnjivih osoba i neprijatelja“
• promicanje doušništva i oportunizma
• kult ličnosti, na primjer, slika velikog vođe u privatnim kućama ili u školama
• Obično se povezuje sveprisutnost vladara ili aparata vlade
• populizam u najradikalnijem obliku
U većini diktatura postoji tajna policija s funkcijom zastrašivanja i progona disidenta i političkih protivnika. U nacionalsocijalizmu zloglasni Gestapo je pratio, zatvarao, mučio i ubijao članove političkog otpora. U DDR-u Stasi je terorizirao građane, u SSSR KGB i njegovi prethodnici. Nicolae Ceausescu je progonio svoje protivnike ili disidente sa svojom Securitate.
Josip Broz i SFR Jugoslavija imali su zloglasnu UDBU, odgovornu zasnrt tisuća ljudi.
Tajna policija često zapošljava doušnike u pučanstvu, pa čak i unutar obitelji ucjenama, prijetnjama i drugim sredstvima prisile.
Opći je zaključak da je najbolje sredstvo borbe protiv ostataka diktatorskih sustava lustracija koju je nužno provesti i u Hrvatskoj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
