Bio je to jedan od najvećih europskih potresa svih vremena. Krajnji mikroseizmički valovi osjetili su se do Venecije, Napulja, Carigrada, pa čak i u Egiptu – do daljine od dvije tisuće kilometara na površini većoj od 12 milijuna četvornih kilometara.
Ne samo da je stradao Dubrovnik, već su i mnogi okolni gradovi brojali mrtve i imali strahovita razaranja građevina. U Kotoru je tako, među stotinama mrtvih, poginuo mletački upravitelj. Velika oštećenja pretrpjeli su Ston i Herceg Novi.
Dubrovnik je izgrađen na potresno najaktivnijem području Hrvatske. Jedini je to hrvatski grad koji je na seizmičkoj karti označen crvenom bojom što znači da mu prijeti potencijalna opasnost od najjačih potresa, onih od 10 stupnjeva Merkalijeve ljestvice, piše dubrovnikdigest.com.
Od davnina su Dubrovnik pogađali jaki potresi.
Dana 6. travnja 1667. godine na Veliku srijedu, pred Uskrs, između 8 i 9 sati ujutro Dubrovnik je zadesio najdramatičniji događaj u cijeloj njegovoj povijesti. Očevici daju gotovo identičan opis te strahote. Kratak, ali jak udarac iz podzemlja trajao je koju sekundu, a od njega se Dubrovnik počeo rušiti. U samo nekoliko trenutaka, grad raskošnih gotičkih i renesansnih palača, crkava, samostana i brojnih drugih građevina, bio je pretvoren u žalosnu ruševinu ispunjenu kricima preživjelih, koji su ostali zatrpani kamenjima i drvenim gredama.
Svjedoci pričaju kako se tijekom potresa sve prelamalo i ljuljalo, a zidine su se zanjihale u stranu, te se potom vratile na isto mjesto. S brda Srđ otkidale su se goleme stijene koje su rušile sve pred sobom. Na Pločama i Pilama u zemlji su se otvorile pukotine koje su progutale kuće. Prašina se digla u nebo i zaklonila sunce čija je svjetlost izgledala crvena poput krvi. Vodovod je prekinut, bunari su presušili i ispunili se žutim blatom. Apokaliptičnu atmosferu upotpunjavali su prizori na moru gdje se čula grmljavina kao od gromova ili topova. Uskoro se na Dubrovnik sručio tsunami. More se prvo povuklo, a brodovima usidrenim u luci, kobilice su se trgale od stijene. Ubrzo se ‘vratilo’ s visokim valovima, te je lomilo brodove.
Katastrofa Dubrovnika bila je potpuna.
Pola stanovništva stare gradske jezgre izgubilo je život – njih 3000. Sveukupno je poginulo više od 6000 ljudi, među kojima su bili dubrovački knez, i pola članova Velikog vijeća. Polovica plemića izgubila je živote (zanimljivo da je godinu dana prije potresa harala kuga koja je odnijela 1000 duša). Međutim, pravi problemi su tek dolazili. Grad se tresao od potresa još punih tjedan dana, a požar koji je buknuo, harao je gradom nošen jakim vjetrom čak 20 dana. Preživjeli su se sklonili u tvrđavu Revelin i Lazarete, jedne od rijetkih građevina koje nisu stradale. Tisuće ranjenih ostalo je u ruševinama te je dozivalo pomoć. Nastao je potpuni kaos. Zatrpanima je rijetko tko pomagao, osim ako nije znao da će biti materijalno nagrađen. Dobar dio njih da preživi, pio je vlastitu mokraću. Krenula je strašna pljačka. Seljaci iz prigradskih naselja dolazili su u Dubrovnik s namjerom da ga opustoše. S obzirom da su u potresu stradali knez i veliki dio Vlade, nastalo je totalno bezvlašće. Mrtvima su se kidale uši i vilice kako bi im se uzele naušnice i zlatni zubi. Pljačkali su svi – i bogati i siromašni.
No i u tom potpunom metežu, nekoliko dubrovačkih plemića uspjelo je zadržati hladnokrvnost i prisebnost. Osnovali su Vijeće dvanaestorice koje je donosilo ključne odluke u danima nakon potresa. Tako je određeno da će svatko tko ode iz grada u to teško vrijeme biti kažnjen, jer su dužni obnoviti Dubrovnik i krenuti dalje. Platili su 800 ljudi da čuvaju grad od mogućih napada Turske ili Venecije, te pljačkaških pohoda vlastitih građana. I u tim najtežim vremenima dubrovačke povijesti, diplomacija je odigrala ključnu ulogu, posebno Stjepan Gradić, diplomat u Vatikanu. On je poduzeo stotine akcija, sve u cilju da se njegov rodni grad ponovno vine do nekadašnjeg blagostanja. Posebno je naglašavao da se Dubrovnik u obnovi mora osloniti na vlastite potencijale. Njegovi zapisi o obnovi grada danas se čuvaju u Franjevačkom samostanu. Koliko su Dubrovčani cijenili njegov doprinos najbolje svjedoči spomen ploča, podignuta njemu u čast na novoizgrađenoj baroknoj katedrali (stara je u potpunosti razorena).
Bez obzira na strahovit potres, Dubrovnik se uspio održati i započeo je s novom fazom svoje povijesti. Bio je to jedan od najvećih europskih potresa svih vremena. Krajnji mikroseizmički valovi osjetili su se do Venecije, Napulja, Carigrada, pa čak i u Egiptu – do daljine od dvije tisuće kilometara na površini većoj od 12 milijuna četvornih kilometara.
Ne samo da je stradao Dubrovnik, već su i mnogi okolni gradovi brojali mrtve i imali strahovita razaranja građevina. U Kotoru je tako, među stotinama mrtvih, poginuo mletački upravitelj. Velika oštećenja pretrpjeli su Ston i Herceg Novi.
